Hrvatski Fokus
Hrvatska

Vojska treba više kuna iz proračuna

HRVATSKA VOJSKA – Izdvajanja za oružje i ljudstvo

 
 
Vjerojatno se još mnogi sjećaju izjave Joze Radoša, bivšeg ministra obrane u SDP-ovoj koalicijskoj vladi 20. 3. 2002. da se Hrvatska ne bi mogla sama obraniti od napada. Tom izjavom Jozo Radoš je izavao žestoke reakcije javnosti i istaknutih pojedinaca koji slove kao vrlo dobri vojni stručnjaci, poznavatelji Hrvatske vojske i njenog položaja u okruženju. „Budući da je ministar obrane Jozo Radoš osoba koja nije uspjela završiti ni započetu vojnu akademiju, a niti je sudjelovao u Domovinskom ratu, razumljivo je da takav čovjek ne zna kako jedna vojska može pobjeđivati“, odvratio je Radošu admiral Davor Domazet-Lošo te zatražio od ministra Radoša da odstupi.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/12/www.hrt_.hr_media_tt_news_rados_05.jpg
Jozo Radoš
 
Radoš je svoju procjenu obrazložio nedostatkom snage Hrvatske vojske zbog nedovoljne i zastarjelosti opremljenosti. Njegov je zaključak bio da vojsku treba modernizirati i uzevši u obzir financijske mogućnosti, da bi se vojska mogla bolje opremiti, potrebno je bitno smanjiti oružane snage. Izdvajanja za vojsku trebala bi iznositi najmanje dva posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Radoš je tada dopuštao da to bude 2,2, što je bitno manje nego 1999. godine, kada su izdavanje iznosila 4,4 posto. Ukratko: smanjiti izdvajanja za ljudstvo, da bi ostalo više sredstava za modernizaciju oružanih snaga. Smatralo se nužnim do 1. listopada 2002. znati tko je višak od zaposlenih a tko ostaje u sustavu.
 
Pavao Miljevac, bivši ministar obrane a 2002. zastupnik DC-a, također je bio mišljenja da bi se u jednom totalnom ratu Hrvatska našla u inferiornom položaju. I on je zagovarao modernizaciju oružanih snaga ali je napomenuo da bi se, u slučaju napada agresora, odnosno prodora snaga na teritorij Hrvatske, okolnosti promijenile u našu korist unatoč inferiornosti u tehničkom smislu jer bi se nacija homogenizirala kao u Domovinskom ratu. Međutim, gubici s jedne i druge strane bili bi veliki. Miljevac je držao da je Hrvatska tada raspolagala dostatnim snagama i da bi se mogla bez problema obraniti u slučaju napada susjednih zemalja.
 
Od kako je na vlast 2000. došla SDP-ova koalicija, započelo je tiho nestajanje zaposlenih u hrvatskim oružanim snagama. Godine 2000.  ukupan broj zaposlenih bio je 42.913. Godine 2016. ukupan broj zaposlenih u obrani je 17.271. Od izdvajanja za vojsku 1999. u iznosu od 4,4 % BDP-a, ovogodišnji vojni proračun bio je najniži u povijesti, tek 1,17 % BDP-a. I sad, nakon šest godina pada, u Vladi je dogovoreno da će vojni pročun rasti do 1,21 % a Damir Krstičević je izjavio da bi bio zadovoljan da poraste do 1,25 % čime bi se približio NATO-ovu izdvajanju od 2 % BDP-a.
 
Najava da će vojska u 2017. dobiti oko 300 milijuna kuna više, izazvala je s više strana negativne reakcije. Neki si zatražili da tih 300 milijuna kuna bude preusmjereno za obrazovanje ili zdravstvo ili preraspodjeljeno na neke druge pozicije Državnog proračuna. Vjerojatno je negativne reakcije protiv povećanja vojnog proračuna izazvala pretpostavka da će sve povećanje ići za kupovinu oružja ali i pretpostavka da vojska služi samo za obranu u slučaju rata a da u miru zaposleni plaćenici mogu biti zadovoljnu ako svoju plaću redovito dobivaju.
 
Široj javnosti je nepoznato da je vojnicima zabranjeno sindikalno okupljanje i javno istupanje iako ta odredba, usvojena u vrijeme SDP-ove kaolicijske vlade, nije u skladu s Ustavom. Do šire javnosti ne dopire nezadovoljstvo vojnika usljed loše i nedovoljne ishrane. Rekoše mi neki vojnici da im hranu isporučuju restorani u količini koja bi vjerojatno bila dovoljna službenicima koji rade administrativne poslove ali ni izdaleka nije dostatna vojnicima koji podnose velike fizičke napore. Stoga su prisiljeni za hranu izdvajati dodatno iz svoje nevelike plaće da bi mogli izdržati sve terete koje moraju nositi. Akivniji i sposobniji stoga planiraju napustiti vojsku te, tko može, iz svog džepa, plaća daljnje obrazovanje.
 
Dvojba izdvajanja za obrazovanje, znanost, zdravstvo i dr. ili za vojsku potpuno je neutemeljena. Oružane snage ne trebaju tek fizički jake vojnike obučene za korištenje poznatog, jednostavnog oružja nego i vojnike koji su obrazovani u različitim strukama i koji se trajno obrazuju. Čitao sam već poodavno da je jedan od velikih problema vojske SAD-a, premalen broj kandidata s visokim kvocijentom inteligencije, više i visoke obrazovanosti. Naslijeđe iz vremena kad je vrijedilo pravilo „Ajd' Alija nek je više vojske“, više ne vrijedi.
 
Valja misliti i što učiniti s vojnicima kad budu završili vojnu službu i postanu „neperspektivni“ a ne budu zapošljivi ni u jednoj drugoj struci osim u vojski. Vojnik koji je stekao stučno znanje, nakon završetka vojne službe ne samo zbog svoje stručnosti nego i stečenih navika: točnosti, odgovornosti, stege, timskog rada itd., poželjan je na mnogim poljima ljudske djelatnosti. Nije se samo ministar Krstičević pokazao uspješnim i nakon napuštanja vojske. Poznajem dosta bivših vojnika koji su se bez ikakvih veza, brzo uklopili i pokazali uspješnim znanstvenicima, profesorima, poduzetnicima i obrtnicima. Ulaganja u vojsku stvarno su u funkciji obrane ali i školstva, znanosti, gospodarstva pa i demografske obnove. Predsjednik Franjo Tuđman je imao plan razmještanja vojnih postrojbi u gradove, u područja kojima je potreban demografski razvoj koji je uvijek i u funkciji razvoja gospodarstva.   
 
Damir Krstičević, ministar obrane, stoga je na sjednici Vlade u Vukovaru 17. 11. ove godine podržao ideju da Vukovar dobije inženjerisku satniju. On drži da je to pitanje nacionalnog interesa i sigurnosti“. Upravo inženjerijska satnija čiji zaposlenici su ljudi koji posjeduju konkretna znanja za konkretne poslove, od kojih vjerojatno većina ima i obitelji koje imaju redovita primanja, doprinosili bi i demografskom i gospodarskom razvitku grada.
 
Dobra vijest je, kako je izvjestio Tomo Medved, ministar hrvatskih branitelja, kako je 141 branitelj zainteresiran za doseljenje u Vukovar. Branitelje ali i druge veterane trebalo bi poticati za naseljavanje na demografski slabije razvijenim područjima širom Hrvatske. U Nacionalnom programu demografskog razvika koji je Hrvatski državni sabor usvojio 1996. naveden je razmještaj stanovništva. U svojim nacionalnim programima taj segment imaju odavno demokratske useljeničke zemlje.
 
Europa politici starih Rimljana korištenja vojske duguje mnoge gradove koje su utemeljili rimski vojnici a mnoge zemlje su naslijedile mnoge tekovine rimske civilizacije zahvaljujući rimskoj vojsci. Rimski vojnik nije samo ratovao oružjem nego radio, gradio, sadio… Uostalom, poznato je da su i u novijoj hrvatskoj povijesti velike zasluge za hrvatski narod stekli hrvatski velikani ne samo u obrani Hrvatske nego i na područjima znanosti, kulture, umjetnosti, gospodarstva. Časnici nisu bili tek vješti sablji, puški i ostalom oružju. Veća izdvajanja potrebna su ne samo za oružje nego još više ljudstvo u Hrvatskoj vojski. Hrvatski narod još uvijek ima visoko poštovanje i povjerenje u Hrvatsku vojsku ali, čini mi se, iz privatnih izjava vojnika, može se naslutiti da HV nema samopoštovanja. Na nedostatak samopoštovanja ukazuje zapuštenost vojarni u što se uvjerio predsjednik i članovi Vlade kad su nedavno posjetili vojarnu Croatia u Zagrebu. A Goran Marić, ministar državne imovine reče prošle srijede (20. 11. 2016) da „u vojarnama vidi veliki potencijal, pogotovo jer su vojarne nerijetko locirane na prvorazrednim pozicijama, Koncesije vidi kao najpogodniji model za iskorištavanje tog potencijala.“ (vidi više www.direktno.hr, 30. 11. 2016.).
 
Bojim se da će njegovu najavu davanja vojarni u koncesiju, oduševljeno pozdraviti oni koji su olako davali vojarne na najboljim lokacijama na korištenje lokalnim upravama ili ih jednostavno pustili da propadaju kao neperspektivne nekretnine. Obistinjuje se staro pravilo: Ne kupuj od onoga tko je gradio nego od onoga tko je naslijedio. Lijenost i neodgovornost dala je na korištenje lokalnoj upravu neke od najboljih vojarni a lokalne uprava nije se pokazala odgovornijom. Nije mi jasno zašto Hrvatska vojska ne bi umjela i htjela upravljati svojim nekretninama.
 
Monetizacija austocesta, davanje u koncesiju vojarni na najboljim lokacijama počelo je prodajom dionica INA-e koju je napravila Račanova vlada. Urušavanje Hrvatske vojske počelo je skoro u isto vrijeme. Na sjednici jednog od saborskih odbora, predstavnici Ministarstva obrane najavili su davanje koncesije štićenja Ministarstva obrane nekoj zaštitarskoj tvrtki. U Hrvatskom vojniku je tada objavljen tekst s pitanjem treba li pobjedničkoj vojski zaštitarska tvrtka da joj čuva glavni stožer. Vojnici su nekako postali stidljivi. Tek u Zagrebu u Zvonimirovoj ulici vidjelo se pred Ministrstvo obrane uredno odjevene vojnike a drugdje po ulicama, ponekad je bilo teško razlikovati vojnika od građevinskog radnika, vjerojatno bivšeg vojnika koji žuri na skelu ili za mješalicu ili pak koncem studenog na klanje svinja.
 
Ipak se nadam da će ministar Marić htjeti i znati odgovorno upravljati s državnom imovinom. Poznat je kao odgovorna osoba. Iz njegove imovinske kartice može se izčitati da nije lijen i da zna i hoće upravljati svojom imovinom. Znat će upravljati i državnom imovinom. Svjestan je da nema uvid u kompletnu državnu imovinu i da nema niti ozbiljne procjene vrjednosti imovine ni mogućih prihoda od te imovine (vidi portal www.direktno.hr, 30. 11. 2016.).
 
Ne vidim zašto vojska ne bi mogla održavati svoje nekretnine i iz njih izbijati prihode. Uostalom, tko kaže da je Hrvatskoj dosta imati samo 17.000 pripadnika Hrvatske vojske? Jednom prodana ili u koncesiju dana vojarna, definitivno je izgubljen dragocjeni prostor. A valja razmisliti i o mogućim posljedicama davanja u koncesiju vojarni i vojnih vježbališta za baze stranim vojskama. Koliko je meni poznato, Nijemci su jedva čekali da se riješe američkih i drugih savezničkih baza na svom teritoriju.
 

Branko Barbić

Povezane objave

Od Šešelja veći je problem hrvatska nagodbenjačka politika

HF

U Bujici objavljen Mesićev nestali dosje!

HF

Zašto nas naši istočni susjedi toliko mrze?

HF

Šajini i Bokordić simboli nacističkog terora u Istri

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više