Hrvatski Fokus
Hrvatska

Koza

U Baranji u doba jugokomunizma

 
 
Što se zapravo zbilo? Ništa posebno. Bijaše to krajem pedesetih i B. M. je još bio prašna selendra. Slučaj s kozom zbio se ljeti, svakako je bilo ljeto jer nije bilo škole – toga se dobro sjećam – i za mene je ispao prilično bolan. Bit će da je bilo ljeto iza sedmog razreda (1958.?), ne sjećam se točno.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/12/upload.wikimedia.org_wikipedia_commons_thumb_a_a1_Domestic_goat_feeding_on_capeweed.jpg_440px-Domestic_goat_feeding_on_capeweed.jpg
Od ljudi u kući nas je bilo troje: otac, majka i ja. Životinja, hajvana rekli bi Bosanci, bilo je poprilično: svinja, kokošiju, pataka, gusaka, pitomih kunića u kavezima, crno-bijela mačka Cica, pas mješanac Bobi, dva para divljih grlica, kućni štakor (tamo je svaka kuća imala svoga štakora, bili su to smeđi, veliki poljski štakori i nisu prenosili bolesti, nu bili su vrlo štetni jer su sve kuće bile od prijesne cigle, a oni su rado kopali hodnike u zidovima i temeljima kuća), nešto miševa na tavanu gdje se čuvao kukuruz, rojevi muha i komaraca (mreže su bile na svim prozorima), nešto buha na svinjam, psu i mački, i… i dvije koze, snježno bijele koze. Majka i kći. Popis dostojan Noahove Arke.
 
Majka je bila velika, rogata i opasna koza duge dlake, vječito ozbiljna i namrštena, uvijek spremna da udari rožinama svoju drúgu, rođenu kćer. Velika dugodlaka rogata „zvijer“ zvala se Seka, a njezina kći koja je bila upola manja, bezroga i kratkodlaka, zvala se Belka. Belka je bila sasvim suprotna od mame Seke, uvijek vesela, sklona šali i vragolijama. I ona je udarala – o ho ho, s onom svojom lijepom glavicom gdje je imala umjesto rogova dvije kvrgice. Znala je bolno udariti, što sam ju ja naučio. Mama Seka je udarala samo nju, a Belka koga je stigla i smjela, sve oko sebe, osim mamu. Seke se strašno bojala. To njezino udaranje nije bilo iz zloće, to je bilo iz životne radosti i veselja. Obje su živjele u jednom odjeljku svinjca određenom za njih.
Naravno, svake godine su imale „potrebu“ za jarcem, i imali smo muke naći im smrdljivog jednokratno seksulanog druga suprotnog spola (tada se još nije pričalo o istospolnoj ljubavi i koze nisu išle na prajd paradu u Agram) jer su Baranjci rijetko držali koze. I tako svake godine, na našu veliku žalost, morali smo „pojesti“ njihovu kozju mladunčad; nitko ih nije htio na dar – barem ženkice koje će davati mlijeko. Jednostavno ljudi nisu voljeli koze, kozje mlijeko i meso. Tu mladunčad je znao izvrsno ispeći pekar Branko, i mi bismo nekoliko dana jeli jareće pečenje uz krumpir-salatu.
 
Kako su, tada zabranjene, koze dospjele u našu kuću? Naime, kao dijete bio sam slabunjav i seoski liječnik, neki Ličanin Milorad Gomerčić, je postavio dijagnozu: treba malom, to jest meni, nabaviti kozu i dati mu da pije kozje mlijeko. A roditeljima nije bilo mrsko imati kozu, jer su u svojoj Liki odrasli na kozjem mlijeku. I Babo se, tako su zvali od milošte mojeg oca, dade u potragu za kozom. Uskoro dozna da neka baba Nata, na Planini, ima na prodaju kozu. I uputi se Babo u Planinu.
Onaj baranjski niz blagih brežuljaka, zapravo aluvijalnih nanosa Panonskog mora, proteže se dvadesetak kilometara od Drave u smjeru sjevero-istoka, do Dunava. Službeno ime – u zemljopisnim kartama – je toj „uzvisini“ Banska Kosa, ali mi smo ju naprosto zvali Planina. Naravno, na Planini su bile njive, voćnjaci i vinogradi, i seljaci su išli do svojih imanja kroz „surduke“, kolske putove ukopane u zemlju do dubine i po šest-sedam metara. Surduci su bili odozgo obrasli grmljem, tako da su na mjestima izgledali poput tunela i bili su puni ptičjih gnijezda; i ljeti su bili ugodno svježi. Govorilo se da su „surduke“ kopali Turci!? No ja sam se uvijek pitao zašto bi to kopali ti Turci kojih, uostalom, nije bilo već preko tristotine godina ovdje. Kada sam bio malo veći, zapazio sam da „surdukâ“ nema na ravnom dijelu Planine, a da su to dublji što je uspon strmiji. I tada mi sine: „surduke“ su izlokale kišne bujice na kolskim putovima niz Planinu, oni su obične vododerine; ali moje mozganje je slabo prošlo, jer nitko nije htio prihvatiti takvo objašnjenje. Ili Turci, ili ništa!
 
Nu, s Planine se Babo vratio s dvije koze, jer baba Nata nije htjela prodati jednu, htjela se riješiti koza. I što će otac, trebala mu je za sina koza – tako je rekao njegov zemljak, doktor Milorad – i otac kupi obje. Koze su bile vrlo mliječne, posebno mama Seka, tako da smo mlijeka imali u izobilju. I svake godine dva do tri jarčića za; Bože mi prosti, završili su pod nožem mesara, Joške, susjeda Mađara, i u peći pekara Branka, Srbina iz Zapadne Slavonije, doseljenika kao i mi. 
Da se vratim na ono kobno ljeto te pedeset i neke godine. Ukratko, Belka se počela „tjerati“ i hitno ju je trebalo voditi „pod jarca“, tako se to kaže. Uostalom, koza i jest doslovno „pod jarcem“, koji naskoči na nju i oplodi ju svojim svrdlastim dugim spolovilom. Otac sazna da jarca ima jedan seljak iz obližnjeg sela Petlovca, kojeg su nastanjivali isključivo kolonisti, doseljenici iz Hrvatskog zagorja i Međimurja – Kajkavci. Selo je prilično veliko, prije Drugog svjetskog rata je bilo nastanjeno isključivo Nijemcima (Švabama, tako smo ih zvali, jer su se doselili u XVII. stoljeću iz Švabske) i zvalo se mađarski Szent István, Sent Ištvan – Sveti Stjepan. Komunističke vlasti su 1945. Baranju gotovo sasvim „očistili“ od Švaba i naselili ju srpskim pučanstvom iz „pasivnih krajeva“: južna Lika i Kninska krajina, Banovina, Kordun, istočna Hercegovina, Bukovica, zapadna Bosna, zapadna Slavonija i, radi ravnoteže i bratstva i jedinstva, hrvatskim živaljem iz Zagorja, Međimurja te nešto iz Dalmacije.
 
Krenemo mi; ja i dvije godine mlađi susjed Radoslav, jednog krasnog ljetnog svježeg jutra u Petlovac, voditi kozu na kozje saturnalije. Nije li i Prijap (ili Pan) imao kozje noge? Kada životinju vodite na parenje, ona dobro zna kamo ide jer se ne nećka i strašno je smjerna i poslušna. Udarimo nas troje veselo preko polja, i kroz šumu Adicu – poprijeko – i poslije dva sata stignemo do rečene kuće. U kući zateknemo jednog dječaka, malomlađeg od nas, ljutitog jer nije mogao ići u šećeransko jezero (akumulaciono jezero za tvornicu šećera) na kupanje, nego je morao čekati jarčeve mušterije na, jelte… da! Svi ukućani su bili na radu u polju, a tada je bilo veliko sirotinjstvo i svaki dinar je dobro došao.
 
Dakle, nas troje: ja, Rade i Belka stignemo i jarac, jedna ogromna rogata i smrdljiva zvijer (to sam ukaro – priznajem od Pirandella, Crni jarčić) – barem mi se danas čini u sjećanju -, skoči odmah na Belku i udri. Nu, onaj mali je bio prema nama strašno nepovjerljiv – valjda se strašio da ćemo pobjeći i ne platiti jarčev seks. I stao je između kuće i kapije, prema ulici, odakle smo mi došli, da mu ne pobjegnemo. To njegovo nepovjerenje me je naljutilo i odlučili smo stvarno pobjeći i ne platiti jarčeve seksualne usluge. Mali se preračunao čuvjući kapiju, jer smo mi u trenutku njegove nepažnje i nakon, kako bi rekao vječni Boccaccio, što su se koza i jarac «višekratno razveselili», odmaglili niz bašču, voćnjak u polje, prema Belom. On nije smio ostaviti kuću i pojuriti za nama. Ja, inače nisam ni lopov ni pokvaren, i to sam učnio, kako mi sada izgleda, iz prkosa prema nepovjerenju onog malca. Ili možda jesam lopv? Bog će, ako ga ima, presuditi.
Kroz polje smo na silu vukli kozu, jer nije htjela ići, htjela je «još», nu! I poslije teškog natezanja s kozom, pod strašnim baranjskim suncem – već je prošlo podne – umorni, pregrijani i žedni stigosmo do Belog.
 
Da bi došli kući, na periferiju sela – danas grada – morali smo proći preko Korza (bilo je i onda središte mjesta i vrlo lijepo uređeno, što jest, jest); iako su u ta vremana koze bile zabranjene (komunističke vlasti su „žmurile“ na držanje koza, koje je bilo zabranjeno, valjda su se poslijeratni  čelnici sjećali svojih dogodovštin oko čuvanja koza, a možda i seksa s kozaricama i kozama, tko zna?), izložili smo se riziku i sjeli pred slastičarnicu nekog Šiptara (Shqiptar), Rame. Kozu smo vezali za one rešetke koje služe za ostavljanje bicikla i, dok je koza spolno još nezadovoljen (ali oplođena, to znam jer su joj dvoje djece završili u peći pekara Branka), gladna i žedna blejala, mi smo se sladili s baklavama i hladili limunadom od novca zarađenog otimačinom jarčeve jebačine.
 
Sjedimo mi tako: Belka, Rade i ja (Rade – danas bi se reklo Srbin -, dvije godine mlađi od mene, je već mrtav) i pijuckamo limunadu i jedemo baklave – baklave sam volio, na sreću moje majke jer su se djeca trovala od krempita i šampita, dok se s baklavama ne može otrovati), i samo što nismo krenuli dalje, kad niz Korzo naiđe Ciganka Mara – pokućarka, zvana Mara Ciganka, i zaustavi se pred slastičarnicom, i sveudilj gleda u kozu. Meni je odmah nešto ispalo sumnjivo, zašto Ciganka Mara, ili Mara Ciganka, zaboravio sam već kako se zvala) gleda koze; ali što ću, Mara voli koze.
Nu, zatim Mara uđe u slastičarnicu i pita Ramu čija je ono koza. Ja slušam i još ne shvaćam pogibelj i mirno pijuckam limunadu, kad evo ti Rame i Mare iz slastičarnice: i Ramo upre prstom u nas.
– A to ste vi, bando lopovska nijedna – zaviče Mara Ciganka na nas-.
Što ste to učinili onom jadnom dečku u Petlovcu?
Da, skratim: Mara Ciganka je bila pokućarka i išla je po selima prodavati
neke sitnice igle, konce ili tako nešto; i upravo je išla onom ulicom u Petlovcu kada je otac onom nesretnom dječaka temeljito „ravnao leđa“ jer su pobjegli kozari iz Belog Manastira. Naime, roditelji su mu se vratili iz polja, a susjedi – susjedi uvijek pokvare sve – su „denuncirali“ maloga da je bila koza na seksu, a novaca nema a tada je bilo veliko sirotinjstvo.
Sve je to vidjela Ciganka Mara, ili Mara Ciganka (zapravo je čula prolazeći ulicom dok se mali drečao; onda je to bio dio socijalističkog odgoja), koja se u međuvremenu, dok smo mi klipsali po suncu i vukli kozu preko polja od Petlovca do Belog Manstira, vlakom vratila iz Petlovca (naravno, već od 1963. nema vlaka Baranjsko Petrovo selo, Bolman, Petlovac, Beli Manastir), i na Korzu je ugledala kozu.
Kaže Mara Ciganka:
 
– Platit ćeš ti to Braco – zvali su me Braco -, znam ti ja oca i reći ću mu što si ti napravio – reče Mara Ciganka i ode niz Korzo prema Općini gdje mi je otac radio. 
Kada je stari došao kući, prvo sam dobio dobrih batina, potom se on presvukao i bez ručka se na biciklu po strašno suncu uputio za Petlovac. Da  je njegov sin lopov i mangup, e ne će ići! Otišao on tamo, platio je za jarčeve obavljene usluge, ispričao se domaćinu, i obojica su se dobro opila. Navečer se vratio kući dobro raspoložen i s malo žagaravice u želudcu, od lošeg baranjskog vina (sobom su „Zagorci“ donijeli i lozu) i od grižnje savjesti što me istukao. Tukao me vrlo rijetko, ali uvijek lički žestoko, i poslije bi se kajao što me izmlatio te mi je govorio, „kada vidiš da sam spreman da te mlatim, ti bježi i ne vraćaj se dok se ne ohladim“.
 
Da ne zaboravim, iz solidarnosti je dobio batina i Rade od svoje majke Milene, jer me morao odgovoriti od tog kozjeg zločina, i nije smio jesti baklave i piti limunadu. Takovi su bili ondašnji roditelji.
Eto, tako je to bilo toga žarkog ljeta (58. ili 59.).
A bilo je ovako: koza Belka se „višekrat puta poveselila s jarcem“ (Boccaccio), to jest dobila je jarčev kurac, onaj dječak je dobio batina, Ramo je prodao baklave i limunade, batina sam dobio i ja i Rade, onaj jarčev vlasnik je dobio svoje novce za jarčevu jebačinu, moj otac je dva puta platio za tu jareću jebačinu i, ktomu, morao je ići po suncu (tko ga je tjerao?) u Petlovac i platiti jarčeve usluge, koza je dobila dva jarčića, koje je susjed, mesar Joška Juhas zaklao, pekar Branko Mišljenović ispekao a mi smo ih pojeli.
Danas su svi mrtvi, osim mene, i ne znam što je s onim dječakom čuvarem jarca?
Odonda nikada više nisam bio u Petlovcu. (Davno nisam bio ni u Baranji.)
Možda ću jednom otići?
Možda?
 

Josip Nikšić

Povezane objave

ZALOGAJ PLAČA ZALOGAJ BOLI

HF

Prodavači lažne humanitarne magle

HF

Temeljna načela Hrvatskoga Ustava dr. Franje Tuđmana

HF

Neka nas se boje

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više