Kritičari upiru prstom u regulatore

Hoće li posrnule talijanske banke izazvati financijski slom po Europi? 

Kad je 1998./99. došlo do sloma banaka u Japanu, posljedice su se osjećale samo kod kuće. Takvo što u Italiji moglo bi izazvati efekt domina po Europi. Banka Monte dei Paschi di Siena osnovana je 1472. – 125 godina prije nego je Shakespeare napisao Romea i Juliju – kako bi pomagala u financiranju grad-države Siene i njezine umjetničke renesanse. Najstarija banka na svijetu uspješno je poslovala više od 500 godina, prošla je ratove, revolucije i druge političke potrese. Ona je 1990-ih bila najprofitabilnija europska banka.

Kako se stvari mijenjaju! Ovaj je tjedan Europska središnja banka dogovorila financijske detalje (drugog) paketa spasa za tu banku, koja je spašavana već 2013. Čini se da se pogoršavaju njezini financijski izgledi i izgledi talijanskoga bankovnog sustava. Jedna od glavnih agencija za procjenu kreditne sposobnosti zemlji je dala negativan izgled – upozorenje da se gospodarski izgledi pogoršavaju. Talijanske banke nagomilale su 290 milijardi funta loših zajmova – što je oko 18 posto svih zajmova u zemlji i trećina loših zajmova u eurozoni. Više od 75 posto njih zajmovi su tvrtkama. Banke ih ne mogu otpisati jer bi tako mnoge postale insolventne – nemaju dovoljno kapitala da bi očistile svoje bilance.

Regulatori – uglavnom Banca d'Italia – svjesni su situacije, ali suočeni su s napornim korporacijskim restrukturiranjem i insolvencijama te dugim sudskim procesima i poreznim propisima koji destimuliraju brzo otpisivanje. Kritičari upiru prstom u regulatore koji po njihovu mišljenju reagiraju presporo i kritiziraju „vječno zelenilo“ – proces kojim se produžuje rok otplate loših zajmova u nadi da će se oni na kraju otplatiti.

Ta zemlja dakle ima problem. Talijanski gospodarski rast u posljednje tri godine jedva se pomaknuo i vjerojatno je najsporiji u Europi. BDP po stanovniku – indikator blagostanja – znatno je pao, a razlika između sjevera i juga raste. To se pak odražava na bankovni sustav. Banke na jugu obično imaju više od 20 posto loših zajmova u svojim knjigama. Malo koja banka ima dobitak veći od 6 do 7 posto. Dok se ne provedu reforme, povećavaju se izgledi da će Italija ponoviti loša iskustva Japana iz 2008. Podsjetimo se, Japan je doživio slom banaka 1998./99., nakon čega su došle godine kada su vlasti i banke znale u čemu je problem, ali su iz različitih razloga sporo reagirale.

Japanski slom rezultirao je velikim restrukturiranjem, spajanjem banaka i injekcijama kapitala. Banke s lošim rezultatima zatvarane su ili preuzimane. Država je osnovala više „loših“ banaka kako bi od banaka preuzimale loše zajmove i omogućile im da očiste svoje bilance. U Japanu se to događalo 2000. do 2002. Ti su potresi ozbiljno negativno utjecali na gospodarstvo. Rast je pao, kamatne stope bile su blizu nule, a vlada i monetarne vlasti provodile su neuobičajene mjere kako bi potaknule gospodarstvo – kvantitativno olakšanje u kojemu središnja banka stvara novi novac da bi otkupila imovinu banke. Rezultat je bilo to da je japanski bankovni sustav sljedećeg desetljeća jedva rastao, isto tako i gospodarstvo. Što duže vlasti u Italiji budu odgađale, to će veća biti vjerojatnost da će se dogoditi nešto slično japanskoj katastrofi.

Ali, u slučaju Italije bit će jedna ključna razlika: u Japanu se sve događalo kod kuće, a talijanski bankovni slom vjerojatno bi bio zarazan i proširio se na europske zemlje s ozbiljnim problemima sa zajmovima, Austriju, Grčku, Španjolsku i Portugal. Britanske banke manje su ranjive  jer su već smanjile izloženost u Italiji i imaju relativno malo loših zajmova. Ima pokušaja da se poboljša talijanski sustav, ali s promjenama treba požuriti. Reforme će s vremenom donijeti rezultate, ali jako je važna brzina provedbe. Bankama trebaju snažniji poticaji da očiste svoje bilance, a banke koje ne mogu opstati valja odstraniti iz sustava. Treba restrukturirati branšu i protresti korporacijski menadžment. Sve to ne će biti lako, ali ako se ne počne djelovati, Italija bi mogla postati novi Japan.

Philip Molyneux, The Guardian