Dvori od čega Miljenka Jergovića?

Ovaj roman podsjeća na pisanje duhovitih i provokativnih pubertetskih parola po zidovima školskog WC-a

U Dvorima od oraha Miljenko Jergović je temeljito pokazao kako ne treba pisati. Njegovi likovi govore dijalektom koji nije dubrovački, što je vrlo lako mogao lektorirati obični lučki radnik koji vuče kariče i slaže sanduke. Najsmješnije je kada bolničar Tripun (čisto bokeljsko ime, danas rijetko) priča ikavicom Dalmatinske zagore.

Miljenko Jergović

Jezik romana je potpuno prekopiran od „Jeseni patrijarha“ G. G. Marqueza, s tim da Dubrovnik ipak nije južnoamerička zabit Macondo, ma koliko ga autor doživljavao kao malograđansku provinciju, što dopuštam kao mogućnost da dijelom jest. Legitimno je u me umjetničke slobode pretjerivati, raditi duhovitu grotesku, fantazirati; ali Dvori su nalični najlošijim momentima Malaparteovima kada je senzacija sama sebi svrha. Jasno je i da ljude 20. stoljeća malo što može šokirati, posebno nakon što je cijeli niz autora od Kafke do Salingera, Bukovskoga i drugih narušio formu i konvenciju znatno prije nego li se naš autor Miljenko rodio.

Kada baba od 97 godina razbija sjekirom hrastov ormar, zagađuje fekalijama kuću i izgovara jednako prljave riječi praćene opscenim radnjama tada to doživljavam kao daleku asocijaciju na Dostojevskoga (Raskolnjikov ubija babu), ili još bolje na Engelsa koji se obračunava sa državom, obitelji i privatnim vlasništvom kao i bradati mu kolega Karlo Marx sa njemačkim filistrom. Nažalost ubijanjem babe Jergović je samo stvorio posao za psihoanalitičare; što baba simbolizira? Majku hrabrost? Tradiciju? Instituciju? Povijest? Grad? Žene općenito? Babin kuk?

Radnja je jednako neuvjerljiva, npr. kada talentirani liječnik Vlahović (Vlahušić?) dolazi u otužnu provinciju (meni koji poznajem i Bruxelles i Pariz Dubrovnik nije otužan) radi ljubavi prema doktorici Fočić, te iz iste ljubavi daje epski fatalnu dozu sedativa babi koja se pokazuje žilavom kao mitska morska neman iz Spielbergovih „Ralja“ (jer gospođa Fočić se sažalila nad babinom kćerkom, šmrc, EU – etanazija kao autorova plemenitost). Kao da u dvadesetom stoljeću (kad je roman pisan) ne postoji snažna farmacija, kao da je nemoguće hospitalizirati nekoga, kao da portir na ulazu u bolnicu terorizira posjetitelje (glupa fikcija)…

Talentiran je i inteligentan Jergović, ali proračunat, samodopadan, prazan pozer. Dvori od oraha podsjećaju na pisanje duhovitih i provokativnih pubertetskih parola po zidovima školskog WC-a. Ovu vrstu književnosti treba promatrati u širem kontekstu, u kontekstu tzv. regiona. Ante Tomić koji uspijeva biti dobar u malom (novinarskom) formatu, ali čija djela su obična pitka bevanda, ma koliko on želio (npr. „Što je muškarac bez brkova“) poput Kundere ležerno rugati se Zagori i zavičajnim svećenicima i časnicima. Ali Tomić nije Hašek ni Kundera,a  nije uspio ni u predvečerje Domovinskoga rata postati časnik JNA.

Budimo iskreni, mi zaista živimo u vremenima kada Bandić, Jambo, Kerum i Vlahušić vladaju na demagoško karnevalski način koji je Ranko Marinković odlično „prepisao“ od Sicilijanca Giovannija Verge, a što je Brešan u „Hamletu u Mrduši Donjoj“ sjajno goyinski (slikar Francisco José deGoya) prikazao. Napustiti rodno Sarajevo u dramatičnim okolnostima te biti intelektualac u malenoj Crnoj Gori je kaštig i patnja koja opravdava talentiranoga pisca Andreja Nikolaidisa u njegovoj vješto prikrivanoj mizantropiji i povremenoj (literarnoj, naravno) krvoločnosti. Nikolaidis je kvalitetan književnik, ali sa dozom crnila koja premašuje čak i Vukašina Perovića (oca Slavka Perovića, nekadašnjeg protivnika rata i vođe nacionalne crnogorske opcije). Njegova naivnost se ogleda u vrijeme demonstracija u BiH koje je shvatio kao spontani i antibirokratski pokret naroda, što revolucije i neredi u osnovi vrlo rijetko jesu.

Ovi autori zapravo ne spadaju među arhitekte smrti, ali njihova tendencija svakako nije kršćanska. U doba socijalizma (vrlo kvalitetno i provokativno!) osim spomenutoga Brešana djelovao je Krsto Papić („Lisice“, „Izbavitelj“), Petar Šegedin, Ivo Dulčić, Veselko Tenžera (uz Kranjčevića, Matoša i Šimića najbistriji naš kritik), zagrebački  Makedonac Johan Branimir Štulić, Ivo Slamnig, Joža Horvat (Ciguli Miguli), oprezni Fadil Hadžić, neoprezni Mirko Vidović i Vlado Gotovac, Milan Milišić i dr. Daleko provokativniji pod socijalističkim režimom bili su Rusi Iljf i Petrov, te Bulgakov, Solženjicin, Mađar Bela Hamvas (Genijalna „Filozofija vina“), Čeh Milan Kundera, srbijanski pisac Danilo Kiš itd.

Velika književnost postavlja jednostavna temeljna pitanja i daje duboke odgovore. Dostojevski u Zločinu i kazni i Braći Karamazovima vodi stvar poput uzornoga katehete, Tolstoj u Ani Karenjinoj daje sociološki prikaz jedne elite isprazne i potrošene koja živi lažni život na lažnim vrijednostima, te fresku ruskog društva u Ratu i miru. Naši pak autori (s izuzetkom Miroslava Gavrana koji je svjetski fenomen i decentan čovjek za razliku od samoproglašenih veličina, malih Napoleona) u doba raspada liberalne ideologije (epohalnog raspada) se ponašaju kao suvremenici raspada Rimskog Carstva; niti shvaćaju kako i zašto je nastalo i raslo, niti im je jasno zašto se urušava. Imam dojam da ljudi i društvo nih ne zanimaju, poput lika Gobčeve pjesme oni vole i vide samo sebe, svog jedinog sebe. Nedostaje tu intelektualno poštenje velikoga Alberta Camusa!

Teo Trostmann