Hrvatska je zaista zemlja prepuna vrijedne umjetničke baštine i tradicije
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Anton Vrlić, rođen je 1957. godine u Splitu. U Zagrebu je diplomirao na ALU-u u klasi prof. Roula Goldonija 1982. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Višestruko je nagrađivan. Predaje u Rijeci i Zagrebu i istaknuto je ime aktualne likovne produkcije.
• Gospodine Vrliću, Vi ste doista vrlo kompleksna osoba, akademski ste slikar, predajete na akademijama u Rijeci (APURI) i Zagrebu (ALU), slikate, dobar dio svoga života posvetili ste staklu, izlažete redovitom realizirali ste brojne cikluse. Kako uspijevate djelovati i u svim tim segmentima ostavljati traga?
– Niz godina, čak preko dvadeset bio sam u statusu samostalnog umjetnika. Stoga sam se kontinuiranim radom uspio paralelno angažirati i afirmirati kroz više medija. Zapravo moja radoznalost i dinamičnost karaktera osobina je koja mi omogućava da istražujem i stvaram u više medija angažiran istodobno. No posljednjih godina to je manje moguće zbog angažmana u pedagoškom radu kroz dvije umjetničke akademije u Rijeci i Zagrebu. Već nakon studija počeo sam intezivno njegovati crtež kao i štafelajno slikarstvo. Nedugo zatim posvetio sam se jednako zainteresirano i grafici. S vremenom sam se posvetio i keramici, mozaiku, a posljednjih dvadesetak godina zavolio sam istraživati u mediju stakla. Tako se moj tragalački nerv stalno hranio i osvježavao istražujući umjetnički izričaj kroz više medija.
• Vaš slikarski rukopis podijeljen je u tri cjeline, slike od 1982. do 1990, drugi dio od 1991. do 2000., i treći od 2000. do danas. Što je posebice ključno kada govorimo o tri vremenska razdoblja za Vaše slikarstvo? Može li se govoriti o slikarstvu kontinuitetra ili su granice vrlo vidljive?
– Najdulje vremena sam prisutan u slikarstvu. Podjele u periode i odvojene cikluse naoko su vidljive, ali ipak postoji kontinuitet u slikarskim i likovnim izražajnim elementima. Iako je odmah poslije akademije narativnost u figuralnom sižeu bila naglašena sa jakim koloritom i konrastima, do današnjih dana slikarstvo mi obilježava nemirna površina potencirana izrazitim gestualnim karakterom slikanja, kao i snažnim kontrastima. Ipak s vremenom me više počela zanimati tekstura i nervatura površine na platnima. Posebno sam se devedesetih godina primakao enformelnom pristupu slikarstvu. Do danas to se u više ciklusa nastavilo i prenijelo čak i u medij stakla. Na slikama sam problematizirao mjesto suvremenog čovjeka u odnosu na okoliš. To je posebno naglašeno u ciklusu „Terra Incognita“, koja je karakerizirao period stvaranja od 2008. do 2013. godine. Nastavio sam u sličnom duhu i u posljednjem ciklusu koji je od 2014. godine u nastajanju pod nazivom „Dan poslije sutra“.
• Vaš slikarski izričaj karakteritira intenzivna boja ali i osjećaj neprestanog gibanja materije unutar formata slike.
– Trenutačno me okupira slikarstvo apstrakcije, škrto u boji, gotovo akromatsko u različitih formatima i sa izrazitom teksturom materije. Pripremam se iduće godine za izložbu u galeriji Karas u Karlovcu na kojoj ću pokazati vezu i dijalog između akvarela i stakla u 3D formi. Na slikarstvo se nastavljam vrlo angažirano sa radom u mediju stakla koji mi daje mogućnosti problematiziranja i istraživanja likovnog sadržaja u potpuno drugom svijetlu. Za staklo me potakla potreba za pomicanjem granica u stvaralačkom angažmanu posebno istražujući svjetlo i prostor. Povlačim paralele između medija njihovih prednosti i ograničenja, kao i nadogradnja slikarskog iskustva prema oblikovanju u kiparstvu i prostornom određenju.
• Volite i velike formate. Koliko ima istine u tome da veliki formati doista „oslobađaju“ umjetnike?
– Istina je da su me veliki formati dugi niz godina posebno okupirali i intrigirali u mogućnostima potpunog predanja činu slikanja. Tako se zaista možete prepustiti u pražnjenju cijelog sebe i osloboditi se svih nakupljenih žudnji za stvaranjem, dati maha boji, gesti u širokim potezima kao i istraživati sve što vas na površini slike može privući. Danas sam rijeđe u velikim formatima, jer mi prostor, materijali a i godine određuju moć stvaralačkog angažmana.
• Bavite se i grafikom, posebice njegujete crtež. Kakav je međusobni odnos slika, crteža i grafika? Koliko su povezani a koliko su razdvojeni, udaljeni?
– Medij grafike nije više među mojim favoritima. Od vremena kada više nemam svoju grafičku prešu i ne mogu slobodno istraživati spomenuti medij, prepuštam se u radu na papiru crtežima i akvarelima. To su moje omiljene tehnike jer mogu stvarati trenutno u dahu, a omogućavaju da se odmah ostvarite u najelementrnijim vrijednostima slikarskog postupka. Zapravo pretpostavljam crtež svakom idejnom i misaonom početku stvaranja, da bi u njemu odmah u najelementarnijim vrijednostima likovnog jezika postavili zadatak koji se može poslije bilo kada u nekom složenijem mediju transformirati u neki dodatni nadograđeni sadržaj dvodimenzionalnog kao i trodimenzionalnog oblikovanja kroz slikarstvo, kiparstvo i prostor. Paralelno s takvim pretpostavkama i u pedagoškom radu nastojim kod studenata potaknuti stvaralački proces prvenstveno kroz crtež, da bi potom mogli pristupiti studioznijem i analitičkom procesu stvaranja u slikarstvu, staklarstvu istoimenim kolegijima koja predajem.
• Posebno mjesto u Vašem radu zauzima staklo. Stakla je malo u suvremenoj umjetnosti. Što je za Vas najbitnije kada govorite o vlastitoj produkciji stakla?
– Da, istina u mediju stakla sam posljednjih godina najplodniji i najviše me moj istraživački nerv zaokuplja. To je medij u kojem sam se još od studentskih dana želio izražavati. Počelo je još prije dvadesetak godina kada sam dobio narudžbu da izradim vitraje za jednu malu crkvicu nedaleko od Sinja. To mi je bilo zaista pravo otkriće stvaranja u mediju koji mi je omogućavao da osjetim svu ljepotu svjetla, preko boje i prostora kroz plošno slikarsko oblikovanje. Sa time se tada nisam do kraja zadovoljio pa sam vrlo brzo kao i prije u svom tragalačkom nemiru htio istraživati sve što staklo omogućava doseći u oblikovanju kroz volumen i prostorno određenje. Kada sam došao u priliku stati uz staklopuhača i uz staklarsku peć punu vruće žitke mase koja vas prožima u svom najelementarnijemkarakteru, bio sam zatečen mogućnostima kao i vrijednostima vizualnog oblikovanja u staklu. Tako već niz godina tragam za jedinstvenim oblikom u staklu koji sadrži maksimu u minimalnom izričaju jednog stvaralačkog čina.
• Je li staklo dovoljno valorizirano da se i u širim krugovima doživljava kao umjetnost? Kakva je situacija u svijetu kada govorimo o staklu?
– Hrvatska umjetnost stakla seže od davnih dana kada su na ovim prostorima počinjale sa radom prve staklarske radionice. Dvadeseto stoljeće posebno suvremena umjetnost stakla ohrabruje i mene kao i nove generacije da smo nacija sa pravim majstorima stvaralaštva u staklu. Da spomenem samo neke poput Dulčića u vitrajima do Goldonija ili Motike u oblikovanju kroz volumen. Kada sam prije nekoliko godina na Bratislavskoj Umjetničkoj akademiji održao jedno predavanje o nacionalnoj baštini u staklarskoj produkciji njihovi profesori a i studenti bili su oduševljeni postignutim dosezima hrvatskog umjetničkog oblikovanja u staklu, posebno druge polovice dvadesetog stoljeća.
• Djelujete kao profesor na akademijama u Rihjeci i Zagrebu. Živite i u Rijeci i u Zagrebu. Sličnosti i razlike gradova?
– Gradovi Zagreb i Rijeka, u kojima sam prisutan kroz svakodnevnicu življenja, rada i stvaranja, imaju svoje karakteristike koje vas prate kako u oduševljenju tako i rezignaciji. Sa time se nosite proživljavate i dijelite sudbinu i rad i život svojih sugrađana. Teško bih mogao povlačiti neke posebne analize i usporedbe između ta dva grada, ali svaki posebice ima svoje ljepote kao i manjkavosti. Treba živjeti život punim plućima gdje god da se nađete.
• Kako doživljavate u cjelini domaću umjetničku produkciju? A stranu?
– Svaka nacionalna umjetnička scena je priča za sebe. Hrvatska je zaista zemlja prepuna vrijedne umjetničke baštine i tradicije, koja vas nosi i veže sve do suvremene recentne zbilje. Nisam neosjetljiv na razne aktivnosti koje nas prate posebno u kulturi i umjetnosti. Nastojim upiti pozitivnu energiju u okruženju, i ne izlagati se suviše lošim vibracijamama. Toga ima svugdje pa i kod nas. Mala smo zemlja, prepuna predrasuda, kompleksa, ali prošlost nas uči da se izdignemo i polučimo svoj doprinos kroz kreativne resurse zajednice kojoj pripadamo. Vječni sam optimist pa tako i vidim umjetničku scenu oko sebe. Na mlađima svijet ostaje pa im nastojim usaditi potrebu de se cijene i nastoje maksimalno posvetiti radu, te ujediniti uz svoje i generacijske vrijednosti i potencijale za bolje sutra.
• Što je novo u atelijeru?
– U atelijeru se stalno nešto događa. Nekada sam plodniji i afirmativniji u radu, dok potom preslagujem promatram djela iz sveukupnog stvaralačkog opusa i više se opuštam kroz reanimaciju proteklih iskustava, da me ponesu. Trenutačno pripremam dvije izložbe za slijedeću godinu. Početkom 2017. izložba će biti u Karlovcu, a na ljeto u Dubrovniku. Nastojim održati stvaralački koninuitet. Kao primjerice u sportu morate imati kondiciju i biti spremni za najbolje rezultate. To me održava vitalnim i sveprisutnim mentalno i fizički.
• Planovi?
– U pedagoškom radu sam dodatno zaokupljen mladim snagama, studentima u nastavi. Oni su novi vitalni svijet koji treba podršku uz edukaciju nas sa iskustvom i znanjem. Veseli me biti među njima. Pružiti im priliku da nešto stvore da se oduševe mogućnošću istraživanja i stvaranja u nastavi kroz studijske programe. Želim im biti na raspolaganju što dulje, jer osećaij koji vas prožimaju živeći i radeći među mladima donosi i vama dodatnu žudnju za radom i životom. Njihovo djelovanje i energija mladalačkog žara puni i moje baterije koje priznati se mora s godinama slabe.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više