Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Lešinarska politika člana Živog zida

Novi prilozi za biografiju Ivana Pernara jr.

 
 
Zastupnik u Hrvatskom saboru Ivan Pernar zadnjih je mjesec dana na velikoj turneji. Kao neki pobjednik na „ovim, onim, prostorima“ jaše uokolo. Od Banja Luke, preko Beograda do Trebinja. Omiljen je od Moskve, ruskog medijskog globalnog Sputnjika do trebinjske televizije. Mnijem, “trebinjska televizija“, ta je sigurno starija i od dubrovačke, za Dubrovačke Republike, samo je iznova napravljena. Napravio onaj šofer Vučurović. Razarajući ga skupa s JNA i Crnogorcima, obećao i „stariji Dubrovnik od Dubrovnika“, pa eto neka i starije televizije. Nešto kao onaj Kusturičin novi prastari Andrićgrad.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/12/tvprofil.net_img_kanali-logo_Herceg_TV_logo.png
Ne znam u kojoj je fazi, bit će samo fali onaj završni kolac. Hoda daklem Pernar uokolo i priča Srbima epske priče za njihove uši k'o neki suvremeni Filip Višnjić. Fale mu samo gusle. A oni ih naćulili, pretvorili se u jedno veliko Vuvo. Ne smijem napisati „Uvo“ jer počinje s prvim, bijelim pače „U“ pa bi me neka 'druga – nabila na kolac. (Počinjem vježbati pisati bez njega, jer ono bi (u)skoro moglo biti zabranjeno.)
 
Nad-govornik Pernar u Trebinju
 
Nastupajući na toj, trebinjskoj televiziji, rekao je kako on ni ne nastupa na televizijama – medijima gdje mu postavljaju pitanja, već samo tamo gdje može govoriti i govoriti, po volji. Ovaj nastup mu je trajao sat i pol, sat i pol monologa. Sat i pol konstrukcija, pričam ti pričine priče priču, izmišljotina i blaćenja, prije svega Hrvatske te samohvale. Gusla Pernar na toj staroj televiziji samohvalu: Između njegova mozga i jezika brzi je, široko pojasni „internjet“ pa on sve što misli u stanju je i izgovoriti, skoro prije nego li smisli, nekmoli prije bi se hadezejci, u Saboru sjedeći, bilo čega i dosjetili, a kamo li zinuli. Tupan do tupana, tupani sami. Hvali se Pernar. Samo mu je Maras, dodajem donekle, bio ravan, no što će sada kad je propao u Partiji, hoće li i nadalje nastaviti praviti budalu od sebe, ili će malo usporiti. Jednostavno, nema govornika do Pernara. Nadgovornik Pernar.
 
A od Nad-govornika do Nad-čovjeka dlaka je razmaka. Za sat i pol trebinjskog nastupa sam si je postavljao pitanja ili dopuštao zamišljenom sugovorniku da ga ispituje, s njim vodi dijalog, a Nadgovornik Pernar ga naravno nad-je-govori. Naročito nekoga imaginarnoga be-ha Hrvata kojemu je „dokazao“ kako su Hrvati u BiH sami krivi što ih je tamo samo 12 posto, dakako i HDZ, a sa dvanaest posto su manjina, pa su im kao takvima trenutačna prava i prevelika. I dobro je stoga da im netko drugi izabere, inače ustavno zajamčenog, člana Predsjedništva.
 
Zamišljeni sugovornik se, naravno, s tim složio. Ustvari je to još i gore, posebno uzroci rata „na ovim prostorima“ ali nemam volje za daljnju analizu, kopanje po stupidarijama ma kako bile opasne, a jesu. Moram se ipak malo i pričuvati, i emocionalno i racionalno. Njegov intervjuist se u monolog uglavnom nije miješao, osim s uzdahom „auu“ ili pripomenom tipa, „ma nemojte“, ma što ne kažete“… Pernarova sreća zračila je s te stare trebinjske televizije sve dokle je dosezala i zadnja energetska zraka i onečišćavala zemaljski okoliš. Ne znaš zrači li više njegova sreća ili ti elektromagnetski valovi.
 
Pernarovi prilozi o Tuđmanovima
 
Napričao još svašta k'o neki deda Vukašin, Milutin, možda i kremanski prorok, ali početak tu negdje je bio najvažniji: Pernar je višestruko trebinjskoj televiziji otkrio nepoznate dijelove  povijesti; nešto HSS-a, nešto jugoslavenske i ponajviše u tom loncu hrvatske. Po prvi puta je to, kako reče, govorio, pa mu se voditelj do poda zahvalio. Tako važne stvari, ekskluzivno za trebinjsku staru televiziju izreći nije mala stvar. Znam zanima vas Pernarovo otkriće. Prvo, Puniša Račić ustvari, skoro nije ni pucao u Stjepana Radića, koji kakav bio da bio, ali je bio simbol HSS-a, ostalo politički, pik zibneri, već u njegova pretka, nejasno u kom koljenu, Pernara. (Valjda „rođenog brata od djeda“, rekli Crnogorci.) To, naravno, nema nikakve veze  s događajem u beogradskoj skupštini, a kamo li bi se tadašnji Srbi, uključivo i kralja, zamajavali s atentatom na nekog Prenara, pa bio to rođak i od ovoga.
 
Inače, da  su Srbi znali kako će se ovaj nešto kasnije roditi s atentatom bi (po)pričekali, pa možda ni Drugog rata ne bi bilo, Kraljevina bi i danas na „ovim prostorima“ carevala, a ovaj Pernar bi možda dogurao  do šefa Savske banovine. Ako ne već dotle negdje bi mu našli mjesto sreskog načelnika. No to je zapravo nevažno, daleko je važnije što je zastupnik u Hrvatskom saboru, Ivan Pernar, ekskluzivno za trebinjsku televiziju u Trebinju otkrio kako je tog istog Pernara kojega je promašio Puniša Račić, kuršumom ga samo okrznuo, ubrzo organizirao ubiti i haesesovac, partizanski suradnik: Stjepan Tuđman – otac Predsjednika Franje Tuđmana! Ubojstvo nije uspjelo, čovjeka nije bilo doma, no partizani k'o partizani, kad nisu našili pravoga Pernara, koknuli su onoga koji im se našao pri metku. Njima Pernar k'o Pernar. Samo da nekoga ubiju.
 
Priči mladoga Pernara tu nije kraj. Kaže, zgrabilo grizodušje Stjepana, oca Franje Tuđmana, pa „izvršio suicid“. Pametni bi se slušatelj upitao a zašto se toliko „griz'o“ kad je ciljana žrtva preživjela, na nju nitko nije ni pucao. A kriva, Bože moj, u svakom ratu si je sama kriva, prvo zato što je (bila) živa, a drugo je aksiom: zato što je u krivo vrijeme bila na krivom mjestu. U svakom ratu ionako je najviše „krivih“ žrtava, tzv. „kolateralnih“. Htio je tog rođu zatući i Pavelić, ali se nekako nije usudio, pa je na koncu rata, ustvari nešto prije s ustašama utek'o u Ameriku. Tu ću „rezati“ Pernarovu priču, no mogu zamisliti kako se na području gledljivosti prastare trebinjske televizije točila rakija u potocima od veselja zbog ovakve povijesne ekskluzive i „delije“ se, oni koji su još mogli stajati na nogama, uhvatili u kolo. Konačno su Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina dobili pravi izvor za daljnja proučavanja povijesti iz odavde.
 
Napad za ručkom na korisnike javne kuhinje
 
A onda se Pernar se vratio kući te krenuo natjecati za zagrebačkog Bandića, znači ipak bi mogao postati „sreski“ načelnik. Nezahvalnik jedan, a Bandićev graditelj ili održavatelj, sad ne znam, skokovoda po Zagrebu je (bio) jedan od najvećih donatora Živog zida, no Pernar više nije ni u jednom od tri Zida, već je krenuo od početka, od Abecede. Taj rašomon smo pokušali i na ovim stranicama odgonetnuti ali nismo uspjeli. Izgleda kako su mu se omili TV nastupi, pa je odlučio prijeći na drugu stranu: postati dokumentarist i snimatelj. Prvo je krenuo napasti korisnike u redu ispred javne kuhinje u Branimirovoj ulici. Malo će ih propitati o njihovoj sudbini i snimiti, a tu ih je i popriličan broj, svi imaju pravo glasa, a njihove  sudbine  će i nekima suosjećajnima slomiti srce. Još kad otkrije neke koji s BMW-om dolaze po obrok (korupcija!) o čemu su pričali i mediji političari, učinak će biti sjajan.
 
Prvi problem Pernarova slikanja korisnika javne kuhinje u tome je što „kasno Pernar pred nju stiže“. Ranih devedesetih ih je u puno gorim uvjetima kroz slične kuhinje Hrvatskom, što iz Hrvatske, BiH, Srbije, Kosova i Vojvodine, prošlo blizu milijun uglavnom kao žrtve srpske nacional-socijalističke agresije. Bio je tada premlad za snimanje, razumijem, no ta kuhinja s približno takvim redovima tamo „stoji“ od početka njegove političke karijere i zadnjih deset godina najmanje. Kako da ju nije zamijetio, već se odlučio slikati red tek sada kad mu se, čini se politička karijera zahukta? Prvo, lešinarska je to politika u čistom obliku. Da je bez kamera došao u red razgovarati s korisnicima, čak i ručati besplatno, kad se već vozi tramvajem bez karte i ne plaća TV pretplatu, u svrhu boljeg upoznavanja s doista teškim, tužnim sudbinama i problemima, nitko mu ništa ne bi mogao zamjeriti. Štoviše, bilo bi to za svaku pohvalu. Ovako je to lešinarenje živih, zatim odsustvo elementarne pristojnosti, mimo svakog bontona, krajnja bezobraština.
 
I ono najvažnije – agresivni napad kamerom na ljude za ručkom, pred ručak i poslije ručka ili kod preuzimanja obroka. Ručak, ma kakav bio i tko ručao, bogatuni il' siromasi privatni je događaj. Potpuno je nedopustivo da na njega dolaze i remete ga nepozvani, naročito ne s kamerom. Zamislimo Pernara s nekakvom kamerom da se nekim slučajem uz pomoć Sputnjika, agencije, prišulja i pokuša potpuno nenajavljen snimiti Putina za ručkom. Može i Donalda Trumpa, Obamu, Angelu Merkel. Prebili bi ga „k'o mačku“, a tek onda možda nešto pitali. Gospođa koja je učinila nešto slično, u blagom obliku, samo se branila od bezočnog napada na svoju privatnost. Nije stvarno, no virtualno silovanje jest pokušaj pljačke ljudskih duša kamerom – pištoljem im se ionako ništa ne može opljačkati. Zato je laž iznijeta u Dnevniku HTV-a kako je „gospođa napala Ivana Pernara“, a dična dotična ne bi trebala posredovati laži. Možda se i Nad-govornik, Veliki Snimatelj, Manipulator, Velika Žrtva, medijska i ina, i tako redom, primiri i počne više koristiti pamet u svom političkom i performerskom i demagoškom djelovanju.
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Puževim korakom do pisaca kukastoga križa

HF

Imamo mi dovoljno svojih vračeva

HF

Konvertitstvo – nova srbijanska rasna teorija

HF

“Perzijanci tužili hrvatskog Leonidu”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...