Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Važan će biti odnos Trumpa prema Kini

Hoće li nas Srbija ponovno nadmudriti u geopolitičkoj šahovskoj igri?

 
 
U Bruxellesu i brojnim glavnim gradovima Europske unije vodeći političari spavaju sve nemirnije. Počelo je najprije s Brexitom, zatim je protiv svih mogućih očekivanja za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, najjače svjetske vojne sile, izabran outsider Donald Trump, a prošle nedjelje na referendumu o promjeni ustava u Italiji pao je jedan od glavnih zagovaratelja EU-a, talijanski premijer Matteo Renzi. Nešto više od 60 posto talijanskih glasača reklo je NE Renzijevoj reformi, koja bi Renziju, da je referendum uspio, dala diktatorske ovlasti. Talijanski BDP pao je za 12 posto od 2008. godine, a talijanske banke predstavljaju najveću opasnost za financijski i monetarni sustav u EU-u. Zahvaljujući mobilizaciji doseljeničkih islamista, kandidat desne i suverenističke Slobodarske stranke Norbert Hofer na ponovljenim je predsjedničkim izborima u Austriji dobio “samo” 46 posto glasova. Globalistički i ljevičarski  mainstream mediji to nazivaju velikom pobjedom kandidata Zelene stranke Alexandra Van der Bellena. Međutim, prenese li se taj rezultat na parlamentarne i predsjedničke izbore u Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, koji su na redu 2017. godine, Europa i svijet nalaze se pred najvećom promjenom geopolitičke karte od konca Drugog svjetskog rata.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2016/12/s.yimg_.com_ny_api_res_1.2_Vr63GKCKwY2tgarGBYxvDQ-_YXBwaWQ9aGlnaGxhbmRlcjtzbT0xO3c9ODAwO2lsPXBsYW5l_http__media.zenfs_.com_en_us_News_afp.com_8ab174f80c8585642f3c7d82a1fb0f4497d8851c.jpg
Matteo Renzi – gubitnik
 
Na nedavnim unutarstranačkim izborima u Republikanskoj stranci za stranačkoga kandidata na predsjedničkim izborima u Francuskoj u travnju 2017. godine izabran je François Fillon, kojeg su mainstream mediji prije izbora nazivali “gospodin Nitko”. Fillon je ipak nadmoćno pobijedio s programom koji je bio vrlo kritičan prema liberalnom francuskom establišmentu. Fillon, katolik koji ima petero djece, u kampanji je zagovarao oštru borbu protiv islamističkog totalitarizma, zabranu nošenja burke u javnosti i protivljenje istospolnim brakovima, donogu je potukao najpoznatije vođe Republikanske stranke, bivšeg predsjednika Francuske Nicolasa Sarkozyja i bivšeg premijera Alaina Juppéa. Tu treba također dodati kako se očekuje da će se u drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj naći François Fillon te Marine Le Pen, kandidatkinja izrazito domoljubne i suverenističke Nacionalne fronte. Ta sve popularnija francuska političarka oštro se bori protiv globalizacije i otvoreno zagovara poseban položaj Francuske u EU. U suprotnom, ona će, pobijedi li, tražiti referendum o izlasku Francuske iz Europske unije. Prema današnjim anketama, u prvom krugu predsjedničkih francuskih izbora Fillon i Le Pen zajedno će dobiti najmanje 70 posto glasova i naći će se u drugom krugu. Ljevica nema nikakve šanse za pobjedu na predsjedničkim izborima u Francuskoj iduće godine. Iz straha od potpunog debakla, izrazito nepopularani sadašnji predsjednik Francuske François Hollande ne će se kandidirati za drugi mandat, što je presedan od konca Drugog svjetskog rata. Ono što je zajedničko Françoisu Fillonu i Marine Le Pen jest zalaganje za pozitivnu promjenu sadašnje antiruske politike u vladajućim krugovima u Francuskoj i cijeloj EU.
 
Iduće godine s velikom se strepnjom očekuju parlamentarni izbori u Njemačkoj. Nitko više ne može garantirati da će sve manje popularna Angela Merkel, koja je na čelu CDU-a, pobijediti po četvrti put na tim izborima. Merkel je u zadnjih godina dana pokazala svoju veliku nedosljednost kad je u pitanju primanje velikog broja islamskih imigranata i azilanata u Njemačku i ostatak Europske unije. Merkelici snažno za vratom puše populistička i antidoseljenička Alternativa za Njemačku (AfD), koju vodi vrlo karizmatična Franke Petry. AfD je odgovorna za to što je CDU na zadnjim lokalnim izborima pala na treće mjesto.
 
Duboke političke promjene u Europi ne osjećaju se samo u zraku, one se već i događaju. Najveći postotak tih promjena generira nezadovoljstvo sve većom birokratskom i antisuverenističkom diktaturom u Bruxellesu, te  strah od goleme prijetnje koju za europske zemlje predstavljaju doseljenici iz Afrike i Azije. Iako je u početku bilo simpatija i u širim slojevima pojedinih zemalja u EU-u, sada u gotovo cjelokupnom društvu vlada golem strah da će doseljenici potpuno promijeniti kulturološku i demografsku sliku Europe.
 
Osim Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije te dobrim dijelom Austrije, veliki politički potresi očekuju se i u Nizozemskoj, gdje sve veću popularnost uživaju Geert Wilders i njegova Stranka slobode, koja se beskompromisno suprostavlja islamizaciji Nizozemske, ali i sadašnjem ustroju Europske unije. Jedna anketa u poznatom nizozemskom dnevniku pokazala je da čak 88 posto anketiranih traži referendum o izlasku Nizozemske iz EU-a. Osim gore navedenih zemalja, slični anti-EU politički procesi počinju se događati i u Mađarskoj, Poljskoj, Švedskoj i Danskoj. Švedski član parlamenta Peter Lundgren izjavio je kako su Danska i Švedska “na rubu izlaska iz EU-a”. Također je predložio osnivanje “Nordijskog trgovačkog sporazuma”.
 
O velikoj ozbiljnosti političkoga stanja u Europi i diljem svijeta prošlog je petka u Chatham Houseu u Londonu progovorio i ministar vanjskih poslova Velike Britanije – nekonvencionalni političar Boris Johnson, koji je zagovarao Brexit. Johnson je upozorio kako demokracija diljem svijeta uzmiče pred snažnim vođama. Zanimljiv je podatak da je Johnson u cijelosti promijenio svoje mišljenje o Trumpu. U govoru prošli petak napravio je potpuni zaokret izjavom “da se raduje suradnji s Trumpom”. Tijekom predizborne kampanje u SAD-u Johnson je Trumpa nazvao nesposobnim da vlada Amerikom te je kazao da Trump ne zna što govori kad je izjavio kako će u Americi uvesti potpunu zabranu ulaska muslimana u SAD-u. Johnson je također rekao kako on ne bi želio posjetiti neke dijelove New Yorka, zbog opasnosti da tamo ne susretne Trumpa.
 
Kako spavaju vodeći hrvatski političari?
 
U gornjem dijelu komentara pokušao sam u vrlo grubim crtama opisati političko stanje unutar najvažnih europskih zemalja, tj. unutar Europske unije. Sada želim javno postaviti pitanje: Kako spavaju vodeći hrvatski državni dužnosnici? Ima li razloga i za njihov nemiran san? Prema onome kako se ponašaju u javnosti stječe se snažan dojam kako naši političari zapravo mirno spavaju kao da ne žive u Europi koja gotovo ključa, nego da žive u nekom daleko mirnijem i stabilnijem dijelu svijeta. Evo zašto.
 
Svaki prosječno obrazovan čitatelj dobro zna da smo mi Hrvati kao narod teško stradali u dva svjetska rata u prošlom stoljeću. Oba puta zato što su naše tada potpuno razjedinjene političke elite zatvarale oči pred opasnošću koja je prijetila hrvatskom narodu. Nakon ta dva svjetska rata završili smo u dvije velikosrpske i diktatorske Jugoslavije isključivo zato što su nas na svjetskoj geopolitičkoj šahovskoj poloči nadmudrili Srbijanci ili, bolje rečeno, njihova nacionalno daleko svjesnija beogradska čaršija. Znamo koliko su nas skupo stajale te dvije katastrofalne pogrješke naših tadašnjih političara. Čak i danas, dvadeset i pet godina nakon uspostave samostalne i demokratske hrvatske države, Hrvatska se nalazi na rubu demografskog kolapsa i vlastitog nestanka na geopolitičkoj karti Europe. Kako?
 
Vodeći idealističku i slugansku politiku naši su političari u prošlom stoljeću ostajali do zadnjeg trenutka slijepo vjerni okupatorima Hrvatske u tom vremenu. Austriji u Prvom svjetskom ratu i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Naši tadašnji neprijatelji iz susjedstva, Srbijanci, imali su daleko lukavije političke vođe i sjedili su na dvije stolice, što im je omogućilo da pred sam kraj rata stanu na stranu pobjednika i u cijelosti zavladaju Hrvatskom, koja im je predana kao ratni plijen. Nažalost, slična se situacija, iako ne istovjetna, jer još nismo došli do kritičnog razdoblja, događa i danas.
 
Kao najmlađa članica Europske unije, koja je i najmanje gospodarski profitirala ulaskom u tu uniju, Hrvatska je zadnjih godina postala i najglasnijom zagovarateljicom provedbe svih vrsta politika, pa i one vanjske, iz Bruxellesa. Nisam još potpuno načistu s time radi li se o tradicionalnom hrvatskom sluganstvu prema velikima i moćnim strancima ili je pak na djelu vrlo opasan osobni oportunizam naših vodećih političara. Naš predsjednik Vlade kao da nije svjestan da će i za njega, kao i Mattea Renzija, Merkelica u jednom trenutku samo reći – “žao mi je što je otišao”. No, za moguć konačan katastrofalan ishod za interese hrvatskoga naroda nije najbitnije ponašaju li se oni tako iz ovog ili onog razloga. Ipak, moramo se kao narod ozbiljno brinuti o vrlo mogućim posljedicama tog njihovog ponašanja.
 
Juncker o Rusiji
 
U zadnje smo vrijeme svjedoci oštrih javnih izjava vodećih hrvatskih političara na račun ruske ekspanzionističke politike u našem dijelu Europe, iako nas Rusija još uvijek vojno ne ugrožava. Je li takvo ponašanje diplomatski mudro i pametno? Osobno mislim da nije. Prije tjedan dana predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je “kako bez Rusije nije moguće stvoriti arhitekturu sigurnosti u Europi te da se Rusiju treba tretirati kao veliku zemlju i ponosnu naciju”. To umnogome odudara od izjava hrvatskih političara. Također, nedovoljno političko i svjetsko diplomatsko iskustvo naših vodećih političara izišlo je na vidjelo tijekom predsjedničke izborne kampanje u Americi, kad su naši političari, a da ni ne govorim o pojedinim ljevičarskim hrvatskim diplomatima u SAD-u, sto posto stali na stranu Hillary Clinton i protiv Donalda Trumpa. Jednostavno nisu imali dovoljno znanja koje bi im omogućilo da shvate kako se u Americi događa prava politička revolucija, s golemim potencijalnim posljedicama za cijeli svijet, pa i za Hrvatsku.
 
Hrvatskim političarima i mainstream medijima u Hrvatskoj zasmetalo je, između ostalog, i Trumpovo blagonaklono, ali i vrlo lukavo namigivanje Putinu i Rusiji. Hrvatski političari nisu ni jednoga trenutka pomislili kako je moguće da iza toga ne stoji Trumpovo šarlatanstvo iili vanjskopolitičko neiskustvo, nego vrlo promišljena i ozbiljna strategija. Naime, odgovorno tvrdim kako će vrijeme uskoro pokazati da glavni i najopasniji geopolitički protivnik Amerike nije Rusija, nego gospodarski i vojno sve razvijenija i moćnija NR Kina, te da dođe li do novog velikog svjetskog rata, on će se voditi između Kine i Amerike, tj. njezinih saveznika u Istočnoj Aziji. Današnja Putinova Rusija ima nuklearni paritet s Amerikom, ali ona nije globalna gospodarska i trgovinska opasnost za SAD u onoj mjeri kao što je Kina, koja se i dalje brzo razvija i već danas čini drugo najveće gospodarstvo na planeti.
 
Film “Dolazeći rat s NR Kinom”
 
Za Ameriku je sada zadnji trenutak za pokušaj zaustavljanja ili usporavanja NR Kine u izbacivanju SAD-a iz Istočne Azije i izrastanju te najmnogoljudnije zemlje na svijetu u globalnog hegemona, poziciju koju su dosad držale SAD. Izuzetno je naivno i opasno razmišljati da je Trump bez dobroga razloga i dubokoga razmišljanja prošlog petka primio telefonski poziv od nedavno demokratski izabrane tajvanske predsjednice Tsai Ing-wen. Prema izjavi ljudi oko Trumpa, bio je to dugo pripreman poziv i razgovor. Jednostavno, radilo se o poruci SAD-a Kini da će Amerika promijeniti svoju sadašnju kompromisnu politiku prema toj velikoj državi. Budući da je Tajvan najosjetljivije nutarnje i vanjsko pitanje za Kinu, Trumpov razgovor s predsjednicom Tajvana vrlo je jasna poruka kako je Amerika u krajnjoj nuždi spremna ići i u rat s Kinom kako bi zaustavila propadanje svoje dosadašnje gospodarske i vojne svjetske hegemonije. Ako je tomu tako, a ja sam prilično uvjeren da jest, tada je trenutačno daleko manje moguć ozbiljan vojni sukob između SAD-a i Rusije, a mnogo izvjesniji rat između Kine i Amerike.
 
O ozbiljnoj mogućnosti rata između SAD i Kine, zbog miskalkulacije, govori i novi film poznatog australskog redatelja i novinara John Pilgera “The Coming War on China”, koji se od jučer prikazuje u Britaniji. Pilger u filmu iznosi podatak da je Kina okružena s 400 američkih vojnih baza. Prije četiri godine australski stručnjak za strateška pitanja Hugh White, koji je u kabinetu premijera Bob Hawkea 1991. bio savjetnik za sigurnost, napisao je knjigu “The China Choice”. White u toj knjizi tvrdi da je Kina najveći povijesni izazov za Ameriku, koja ima tri izbora: “natjecati se s NR Kinom, dijeliti s njom vlast ili prepustiti Kini vodstvo u Aziji”.  
 
O realnoj opasnosti rata između SAD-a i Kine govori mi i moje petogodišnje diplomatsko iskustvo u veleposlanstvu RH u Pekingu. Više sam puta izravno čuo, u privatnim razgovorima, iz usta visokih kineskih dužnosnika i analitičara, kako je Kina spremna koristiti nuklearno oružje u slučaju američkog vojnog napada na tu zemlju. Što se pak tiče vanjskopolitičkih i vojnih odnosa između Amerike i Rusije u dogledno vrijeme, veća je mogućnost sklapanja saveza između te dvije moćne države u borbi protiv ekstremne islamističke ekspanzije, nego rata SAD-a i Rusije oko Krima. Jedan od kandidata za državnog tajnika SAD-a, nama Hrvatima sklon kongresnik Dana Rohrabacher jučer je na televiziji izjavio “kako on zagovara savez između SAD-a i Rusije u borbi protiv danas najopasnijeg svjetskog neprijatelja – diktature ekstremnog islama”.
 
Trajni i neprekidni nacionalni interesi
 
Pokažu li se utemeljena moja realizmu sklona razmišljanja u ovom komentaru, tada vodeći hrvatski političari rade katastrofalnu grješku kad izlijeću s javnim napadima i kritikama o trenutačnom vanjskopolitičkom i vojnom ponašanju Rusije. Moram naše političare i najviše državne dužnosnike ovom prigodom podsjetiti na izjavu britanskog lorda Actona “kako nema vječitih neprijatelja i saveznika, nego samo trajnih i neprekidnih interesa, i da smo te interese dužni slijediti”. To su nam dokazali i događaji u Drugom svjetskom ratu, u kojem su Njemačka i Sovjetski Savez najprije sklopili sporazum o nenapadanju, a onda je Hitlerova Njemačka kratko vrijeme nakon potpisivanja taj sporazum potpuno ignorirala i izvršila vojnu invaziju na Rusiju.
 
U zaključku smatram potrebnim reći kako ovoga puta naši najviši državni dužnosnici, koje smo izabrali da štite naše državne interese, trebaju biti daleko mudriji, lukaviji, informiraniji i oprezniji nego što su to dosad bili. Geopolitičko ozračje u Europi i svijetu brzo se mijenja i svi skupa ulazimo u vrlo opasno i tekuće stanje, u kojem može biti velikih promjena kad je riječ o savezima, ali ne i kad su u pitanju trajni nacionalni interesi najvećih i najmoćnijih država. U takvoj situaciji, kako je to izvrsno formulirao Stjepan Radić, “kad se veliki tuku, mali moraju pod stol”. Naravno, to nije uvijek moguće, ali ono što je moguće jest to da mali narodi trebaju po svaku cijenu nastojati da na kraju takvih sukoba ne završe na gubitničkoj strani. Veliki narodi, kao što su Nijemci, Japanci i drugi, pokazali su da se takve države i narodi brzo oporavljaju i nakon što izgube rat. S druge strane, mali narodi, kao što smo mi Hrvati, u takvim slučajevima teško stradaju. Na našu žalost, i veliku opasnost, Srbijanci na međunarodnom planu ponovno igraju lukaviju igru od nas Hrvata. Mi smo daleko bolji ratnici, ali još uvijek i mnogo slabiji političari.
 
Hrvatska je trenutačno članica EU-a i NATO-a. Mi to moramo ostati i u dogledno vrijeme. No, ono što ne moramo i ne smijemo jest biti najveći javni zagovaratelji tih saveza, ali ni njihovi najveći kritičari. Kao narod, mi možemo opstati u dolazećim vremenima samo ako budemo mudri i ako budemo slijedili izjavu lorda Palmerstona o tome da nema vječnih neprijatelja, nego samo trajnih nacionalnih interesa. Samo ćemo na taj način spasiti svoju sadašnju samostalnu državu u dolazećim velikim europskim i svjetskim promjenama, koje mogu izazvati i opasne vojne sukobe.
 

Mr. sc. Antun Babić

Povezani članci

Trumpov opoziv – oluja u čaši vode

HF

Lavrov od 2013. brani Assadov režim

HF

Kako utra(m)piti Trumpa?

HF

GEOPOLITIKA – Ruske kineske brige

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...