Zatvorenikova dvojba OPEC-a

Da zemlje članice OPEC-a nisu uspjele postići sporazum, cijene bi vjerojatno strmoglavo pale

Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) potvrdila je da su zemlje članice prihvatile plan za smanjenje proizvodnje nafte za oko 1,2 milijuna barela dnevno, ili oko 1,5 posto sadašnje globalne proizvodnje nafte. Prema riječima glavnog tajnika OPEC-a, neke zemlje koje nisu članice OPEC-a pristale su smanjiti proizvodnju za dodatnih 600.000 barela dnevno, dok je rusko Ministarstvo energije objavilo da se polovica te količine odnosi na Rusiju. Proizvodnja bi se postupno smanjivala tijekom prve polovice 2017., „ovisno o tehničkim mogućnostima.“

Cijena nafte "skočila" je za oko 8,5 posto, reagirajući na postignuti sporazum, što znači da su se oporavila nakon velikog pada prethodnog dana. U utorak, Saudijska Arabija nije pokazivala nikakve znakove da je spremna odustati od strategije koju je slijedila od 2014., te je postavila uvjet da i Iran i Irak pristanu na smanjenje proizvodnje. Iranski ministar za naftu izjavio je kako njegova zemlja ne namjerava smanjiti proizvodnju. Kao posljedica toga, cijena sirove nafte (West Texas Intermediate) pala je za gotovo 5 posto. Kako se pokazalo, negativni javni stavovi glede mogućeg sporazuma bili su samo pregovarački taktika u ovom posljednjem krugu „trgovanja konjima“, ali se ne bi trebalo zanemariti, u euforiji zbog postignutog sporazuma, da su  prije samo dva dana neki ozbiljno smatrali da je cijena od 25 dolara za barel realna mogućnost. Cijene nafte porasle su za samo oko 3 posto, u odnosu na razinu na kojoj su bile u utorak. Da zemlje članice OPEC-a nisu uspjele postići sporazum, cijene bi vjerojatno strmoglavo pale. Postignuti sporazum pokazuje koliko je slab OPEC, te koliko su općenito postale slabe zemlje koje ovise o izvozu nafte.

Tijekom svojih početaka, OPEC je bio moćna sila s kojom se trebalo računati. Kada je OPEC 1973. godine proglasio embargo nakon američke podrške Izraela u ratu Jom Kipur, OPEC je proizvodio oko 55 posto svjetske nafte, a njegove različite zemlje članice bile su vrlo bogate jer su imale velike količine petrodolara. OPEC je još uvijek značajan igrač na tržištu, ali  više nema dominantnu poziciju kao nekada. Danas on proizvodi oko 40 posto globalne količine nafte. Danas su tri glavna proizvođača nafte Rusija, Saudijska Arabija i SAD, koji zajedno proizvode gotovo jednako toliko koliko i svih 12 zemalja članica OPEC-a zajedno. Osim što mu je pao udio na tržištu za gotovo trećinu, nakon 1970-ih, kad je tvrdoglavo ustrajavao na embargu, mnoge zemlje OPEC-a, čija su gospodarstva ovisna o izvozu nafte, suočavaju se s velikim poteškoćama, a najviše je pogođena Saudijska Arabija.

Ova posljednja činjenica je na mnogo načina i najvažnija. U interesu je zemalja članica OPEC-a da međusobno surađuju kako bi ostvarile povećanje cijene, jer su sadašnje cijene preniske i ne omogućuju ostvarenje velikih prihoda većini zemalja članica. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, fiskalno najpogodnija cijena za zemlje poput Alžira i Saudijske Arabije je oko 100 dolara za barel. To vrijedi i za važne zemlje koje nisu članice OPEC-a, poput Rusije, čiji je ministar financija izjavio početkom ove godine da bi Rusija mogla uravnotežiti svoj proračun, ako cijena nafte bude oko 82 dolara po barelu. Problem je u tome da, kada nekoliko glavnih proizvođača nafte smanji proizvodnju, to postaje atraktivno opravdanje i primjer ostalim zemljama članicama OPEC, što one često vrlo brzo žele iskoristiti – uz postizanje dogovora  ili bez postizanja dogovora. Više istraživanja je pokazalo da zemlje članice OPEC varaju glede dogovorenih kvota, te da se to događa bez obzira da li se cijene povećavaju ili smanjuju. Jedino što se mijenja je tko vara i zašto – ali uvijek netko vara. S obzirom da  nacionalizam jača u cijelom svijetu, vlade ovih zemalja se sada nalaze pod još većim pritiskom da naprave ono što je najbolje za njihovu zemlju, a ne za kartel.

Kao da je želio naglasiti tu točku, OPEC je objavio dva službena izvješća s podacima o proizvodnji nafte svojih članica: jedno izvješće se temelji na izravnoj komunikaciji, a drugo na sekundarnim izvorima. Na temelju podataka objavljenih na sastanku OPEC-a u srijedu, izgleda kao da su brojke objavljene u izravnoj komunikaciji bile povoljnije od podataka o proizvodnji nafte koje su potvrdili sekundarni izvori. To znači da čak i ako sve zemlje članice OPEC-a poštuju dogovorene plafone proizvodnje, to bi moglo biti relativno besmisleno,  jer su one napuhale početnu točku proizvodnje.

Problem s OPEC-om je, kao i s mnogim međunarodnim organizacijama,  da ne postoji mehanizam za prisilnu provedbu dogovora, osim časne skautske riječi. Ne postoji način da se osigura da zemlje članice OPEC poštuju dogovor, a to još manje vrijedi za zemlje koje nisu članice OPEC-a, kao što je Rusija. Ne postoji globalna naftna policija, koja je sposobna kazniti one koje krše dogovorena pravila. Mnoge od tih zemalja imaju  ekonomskih problema, a to se  očituje u ozbiljnim političkim i socijalnim problemima unutar njihovih društava. One imaju sve razloge da ne vjeruju jedna drugoj,  i nemaju nikakav nepobitni razloga – osim što se leže na prirodnim resursima – da surađuju.

Drugi faktor koji treba uzeti u obzir je da OPEC i Rusija ne žele nužno da cijena nafte postane previsoka. Saudijsku Arabiju su ismijavali zbog njene pohlepe za novcem i želje da zaštiti svoj tržišni udio, ali Saudijci ne inzistiraju na tome iz koristoljublja, nego zbog nužnosti. Revolucija proizvodnje nafte iz škriljca iz je temelja preoblikovala tržište nafte. Sjedinjene Države, na primjer, nemaju veliku količinu rezervnih kapaciteta, onako kako se to tradicionalno definira. OPEC ima još uvijek daleko više rezervnog kapaciteta od bilo koje zemlje ili skupine zemalja. Međutim, broj bušenih,  ali nedovršenih izvora (Ducs) u SAD-u se može u relativno kratkom roku povećati, ako se visoke cijene zadrže tijekom dužeg razdoblja.

Saudijska Arabija i drugi veliki proizvođači nafte su uhvaćeni između čekića i nakovnja. S jedne strane, oni moraju povećati cijene nafte kako bi stabilizirali svoje gospodarstvo. S druge strane, što se više podiže cijena, to će ulaganja usmjeravati na razvoj izvora nafte izvan zemalja članica OPEC-a. Cijena zbog toga neće moći biti tako visoka kao što je nekad bila. Ugledni analitičar Daniel Yergin je istaknuo, da premda je cijena nafte nekad morala biti između 60 i 80 dolara za barel, kako bi američka proizvodnja nafte iz škriljevca bila održiva,  sada se kreće u rasponu od 40 do 60 dolara. Najnoviji podaci dostupni iz američkog Energy Information Administration (EIA) ističe upravo to. Američka proizvodnja sirove nafte je prošle godine smanjena za oko 600.000 barela dnevno, ali ono što  čudi  je da se ta brojka nije smanjila još više u vrijeme tako intenzivnog pritiska na cijene nafte.

U rujnu prošle godine, EIA je počela objavljivati detaljne procjene broja Ducs-a trenutno u SAD-u. Prema podacima EIA, postoji više od 5.000 takvih bušotina u SAD-u. Prema podacima IHS Energy, između 2.500 i 3.000 bušotina nalaz se u visoko produktivnim područjima nafte. Ako se osposobi 150 tih izvora za proizvodnju svakog mjeseca, to može povećati proizvodnju za 200.000 barela dnevno. Trenutačno, EIA predviđa da će se američka proizvodnja nafte smanjiti za 110.000 barela dnevno u 2017. Međutim, ako je sporazum koji je OPEC postigao dovoljan da utječe na povećanje cijene, i ako e zemlje članice OPEC-a i ne-članice pridržavati uvjeta iz tog sporazuma, taj broj bi mogao biti revidiran naviše. Norveška i Brazil su druge dvije zemlje koje su povećale proizvodnje nafte tijekom 2016. godini, te bi mogle, na ograničen način, potencijalno povećati proizvodnju u 2017. Pitanje se svodi na tri osnovne činjenice. Prva mogućnost  je a nema jamstava da će zemlje članice  OPEC-a i zemlje nečlanice koje simpatiziraju OPEC i njegovi su partneri, da će se pridržavati svojih ugovora.

Iznimka je već napravljena za Iran, koji je dopustio da se poveća proizvodnja za 2,2 posto. Indonezija se nije mogli složiti s tim, jer je ona, kao jedini neto uvoznik nafte od OPEC-a, obožavatelj niskih cijena nafte (njeno članstvo sada je suspendirano). Ostale iznimke i primjedbe će možda ipak doći. Druga činjenica je da OPEC više ne može oblikovati tržište kao što je to nekad radio, te su povećane cijene mač s dvije oštrice, jer istodobno postoji mogućnosti da druge zemlje, koje nisu članice OPEC-a, ukradu  tržišni udio. Treća činjenica je da je za mnoge od tih zemalja, vrijeme koje one sebi mogu priuštiti  i odreći se trenutnog prihoda kako bi se potaknuo budući prihod,  ograničeno,  jer one trebaju voditi borbu tu i sada. Ako je mlaka reakcija tržišta u srijedu na sporazum bez presedana postignut u srijedu, pokazatelj budućeg osjećaja prema ovom sporazumu, on bi mogao biti prekršen prije nego što se počne ostvarivati.

Jacob L. Shapiro, Geopolitical Futures, Austin