Hrvatski Fokus

Održana Godišnja skupština Hrvatskoga žrtvoslovnog društva

 
 
Na pragovima zrelosti čovjek stječe prva umna iskustva, prve van-obiteljske autoritete i pronalazi prve radosti duha i intelekta. Takav jedan rijedak rasadnik znanja, iznimno zanimljiv čovjek i profesor bio mi je zarana prof dr sc Zvonimir Šeparović. Bilo je naravno na fakultetu mnogo raznih profesora i raznih predavanja. Samo rijetki profesori imali su tada punu dvoranu, štoviše krcatu. Stajalo se i između redova i uz prozore, i na vratima i pred njima. Profesora Šeparovića bilo je jednostavno iznimno vrijedno slušati. Svaki put. Njegova predavanja, na drugoj godini Prava, jednostavno se nije moglo propustiti. Za tog se čovjeka, kojeg sam prvi puta slušao na televiziji i radiju, moglo glatko ustvrditi da je zarana ušao u svoje najplodnije godine. I postao brzo legenda. Ostao je to sve do danas kada je na pragu svojih devedesetih.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/12/Davor-Slike_11_12_dr_separovicskupna_2.jpg
Zarana plodan autor, sjajan stručnjak i profesor, iznimno elokventan erudit, aktivan na međunarodnom viktimološkom i pravnom planu čak i više nego u rodnoj mu hrvatskoj, profesor na brojnim stranim sveučilištima, predavač na svjetski relevantnim kongresima, gostujući stručnjak koji se prošetao najuglednijim katedrama po svim kontinentima, Zvonimir Šeparović, za razliku od nekih svojih mlađih kolega, nikada nije mogao postati članom JAZU ali niti HAZU. Možda baš zato jer Šeparovićeva biografija i u digest izdanju obilato prelazi dvije kartice suhoga teksta. Taj i takav Šeparović nije dakle mogao biti nikada primljen da ne bi nabijao komplekse zalutalima u Akademiju, ili rečeno točnije doušnicima unutar zgrade, institucije i članstva. Ipak ostaje gorak okus i sramota na Razredu ali i vodstvu Akademije što takvog svjetskog stručnjaka i diplomatu nikada nije smatrala potrebnim uvrstiti u svoje redove i to bez obzira tko to bio na njezinome čelu.
 
Zahvaljujući profesorici Nekić svratio sam u Mimaru, ove prohladne ali iznimne subote, na Godišnju izbornu skupštinu Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Znao sam da će sve osmisliti, voditi i začinjati humorom nestor hrvatskog ali i svjetskoga prava profesor Šeparović. Trebala je to biti jedna obična skupština, prosječno javno okupljanje, ono i onakvo kakvo sramno sadašnje čelništvo dvorane Lisinski više ne dopušta pod svojim krovom! Zabranjuje u demokraciji i vraća nas u jednoumlje.
 
Podsjećanje na Franju Tuđmana
 
Naravno skupština je započeta hrvatskom himnom koju smo spontano svi otpjevali, minutom šutnje za Prvog hrvatskog predsjednika i sve poginule u Domovinskom ratu. A onda me zatekao uvodni kraći esej, ne tek govor dr Nikole Debelića. Očekivao sam prigodni kurtozani govor s ponekom lijepom slikom iz sjećanja na hrvatske povijesne „dane ponosa i slave“. No, taj je esej bio nešto mnogo više. Zato ga prenosim u cijelosti:
 
„Na današnji dan 10. prosinca 1999. godine napustio nas je povjesnik, državnik, književnik, utemeljitelj i prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Bio je borac cijeli život, pa tako i u ovoj posljednjoj bitci s teškom bolešću, nije popuštao, toliko je želio još mnogo tog dobroga učiniti za svoju Hrvatsku. Odrastavši u skromnoj zagorskoj kući radićevskog domoljubnog i socijalnog usmjerenja, rano se sukobio s represivnim karađorđevićevim režimom, kojim je Hrvatska izgubila sve svoje državne atribute: izgubila je vlastiti parlament – Sabor, naziv Kraljevine i vlastitu vojsku, a od novih vlasti često je nazivana kao „okupirana“ ili „neprijateljska oblast“ u koju su 1918. ušli srbijanski vojnici s bajunetama na puškama. Na stoljetno siromaštvo zagorskoga kraja i gradskog radništva, pridošli su srbijanski žandari s terorom i batinaškim metodama što je mladi srednjoškolac Tuđman u Zagrebu sve pažljivo promatrao i tako dobivao solidnu poduku o socijalnoj i nacionalnoj pravdi i nepravdi. Slijedeći roditeljsku orijentaciju, pri raspadu prve Jugoslavije priključio se zagorskim partizanima i poslije rata ostao u vojnoj službi u Beogradu gdje je brzo napredovao. No, njegovo iskonsko hrvatstvo nije nestalo, nego se rano umirovilo.
 
U Zagrebu je mladi Tuđman osnovao Institut za izučavanje radničkog pokreta i razvio svoju znanstvenu i političku djelatnost. Ta ga je djelatnost u progonima Proljećara nakon Sjednice Centralnog Komiteta u Karađorđevu 1971. dovela do dvostruke zatvorske kazne, ali ga je i istakla kao tribuna zaštite hrvatstva i „starih pravica“. Na prvim demokratskim izborima 1990. postiže s HDZ-om uvjerljivu pobjedu, donosi se novi Ustav, priprema i uspostavlja obrana od nezamislivo okrutne i barbarske velikosrbske agresije te se istovremeno radi na osamostaljenju i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Ono je ostvareno dana 15. siječnja 1992. i upravo u toj borbi za nezavisnost Hrvatske na međunarodnome planu, jedan od najvažnijih suradnika Franje Tuđmana bio je ratni ministar vanjskih poslova, osnivač hrvatske viktimologije i predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta profesor emeritus dr. sc. Zvonimir Šeparović.
 
Dr. Franjo Tuđman točno je procijenio da će mu glavni saveznik biti hrvatski narod, ali nije mogao očekivati da će se znatan dio njegovih suradnika, upravo onih koje je on izdigao ili sačuvao od zasluženih kazni nakon pada komunizma, vodeći se očitim retrogradnim proregionskim, orjunaškim i unitarističkim simpatijama, ubrzo reorganizirati i krenuti u rušenje Tuđmana samog i njegove demokratske vlasti. Udarne „pesnice“ te rušilačke moći bili su mediji, ne samo oni žuti, koji su zloporabili Tuđmanovu demokratičnost i toleranciju. Oni su godinama ispunjavali sve zadatke dobivene dijelom od inozemnih gospodara. Dopustimo da je točna Tuđmanova procjena od svega 20 posto Hrvata koji su anacionalno i protuhrvatski orijentirani, ali možda nije dovoljno uzeta u obzir činjenica groznog polustoljetnog ubijanja i nasilja nad Hrvatima. Zatiranja s moćnom i svakodnevnom protuhrvatskom promidžbom, zastrašivanjem i pranjem mozgova titoizmom te hranjenom odbojnošću prema hrvatskom nacionalnom identitetu. U blažem obliku to je rezultiralo endemskom hrvatskom šutnjom, a u oštrijem pogubnom detuđmanizacijom, istom detuđmanizacijom koje su bili nositelji njihovi bivši suradnici, u stvari izdajice, na čelu sa Stjepanom Mesićem.
 
Superiornim povijesnim i političkim znanjem Franjo Tuđman nadvisio je svoje daleko moćnije međunarodne protivnike. Uspio je u traženju i nalaženju putova za približavanje Europi i njenim integracijama, dobivao je na vremenu i na kraju izvojevao veličanstvenu prvo diplomatsku a zatim i vojnu pobjedu koja je učvrstila međunarodni položaj Republike Hrvatske. Tuđmanova je baština hrvatska država, neovisna i demokratska i međunarodno široko priznata, još uvijek opterećena brojnim strateškim poteškoćama, ali čvrsto ugrađena u međunarodnu zajednicu suverenih i demokratskih naroda. Kako kaže veliki filozof Karl Jaspers, ne postoje herojska razdoblja, postoje samo herojski ljudi. Časno mjesto Hrvatske na zemljopisnoj karti izboreno je borbom herojskih hrvatskih branitelja, muževa i žena, pod sigurnim vodstvom velikog državnika, znalca i čovjeka, akademika Franje Tuđmana. Neka mu je vječna hvala i slava.“
 
Zatim je arbitrirajući i duhovito persiflirajući dr. Šeparović nastavio suvereno voditi skup rodoljuba koji je postajao sve topliji i ljudskiji i manje službeniji a koji ponosno i dostojanstveno obilježava sedamnaestu godišnjicu smrti Prvog hrvatskog predsjednika. Emocionalan i nadahnut bio je kao i obično izniman govor inače vrlo plodne hrvatske književnice i profesorice Nevenke Nekić. U plaštu teme o ljudskim pravima dotaknula se aktualnoga kulturnog i političkog trenutka i kao i prethodni govornik često bivala prekinuta pljeskom iz pune dvorane Muzeja Mimare. Sada je već svima bilo jasno kako ovo ne će biti tek štura godišnja Izborna skupština Hrvatskog žrtvoslovnog društva već druženje prijatelja i domoljuba iz svih krajeva Hrvatske.
 
Sljedeći govornik koji je plijenio našu pozornost bio je liječnik dr. Stjepan Bačić – predsjednik „Udruge Macelj 1945.“, koji je skrenuo temu na zaboravljene Maceljske žrtve. Na dobro medijski popraćenu Hudu Jamu ali zaboravljeno najveće hrvatsko stratište Macelj. Damir Borovčak je opravdano povišenim tonovima skrenuo pozornost na Prosinačke žrtve s Trga bana Jelačića iz godine Gospodnje 1918. a pobijene od zloglasnog srbofila i koljača Grge Budislava Anđelinovića. Bio je to krvavi četvrtak s kojim je Borovčak nazočne podsjetio da upravo od tog datuma, preko ubojstva Radića i suradnika u beogradskoj Skupštini pa do žandarmerijskih kundačenja i partizansko-četničkih klanja, započinje porobljavanje Hrvata i domovine a kako ploča na Trgu bana Jelačića (postavljena tek s početkom 21 stoljeća) zapravo ne govori ništa. Ništa o zločincima nad hrvatskim narodom koji danas iz Anđelinovićevih gaća provode istu prosrpsku i nekakvu tobožnju regionalnu politiku.
 
Ante Beljo naslijedio Zvonimira Šeparovića
 
A tada je ne malo iznenađenje došlo od samog nadahnutog moderatora i predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva dr. Šeparovića. Iz neba pa u rebra objavio je svoje povlačenje s mjesta predsjednika Društva te imenovanje svojih nasljednika. Tako je jedan blistav životni put skrenuo u savjetodavne vode i počasno predsjedništvo a za novog predsjednika, probranim se riječima zalagao Šeparović da bude izabran Ante Beljo. Iako se obično misli kako o sjajnim organizatorskim sposobnostima i političkim skupovima poznamo Belju treba istaći kako je osim saborski zastupnik Beljo bio i ravnateljem Hrvatske matice iseljenika, agilan osnivač Hrvatskog informativnog centra kao i hrvatskog ali i svjetskog Centra za prikupljanje i obradu dokumentacije o Domovinskom ratu. Malo je poznato da je Beljo u svom kanadskom razdoblju bio vrlo aktivan u krugovima (tada napadnutoj hrvatskoj vrlo značajnog) Amnesty Internationala.
 
Na ovom srdačnom i lijepom subotnjem skupu, koji je trajao više od tri sata i završio prigodnim domjenkom (ne prije nego se dr. Šeparović govorom zahvale dirnut oprostio, primio ružu, brojne zahvale i poljupce) teško je pobrojati sve govornike i preslikati ukupnu atmosferu nabijenu emocijama, rodoljubljem i predanošću radu za domovinu. Bio je to jedan adventski skup a već u bogatom duhovnom božićnom ozračju. Hrvatsko žrtvoslovno društvo tako nastavlja s mlađim snagama s upravo promoviranim počasnim članovima i počasnim predsjednikom Šeparovićem. Pred njima je organiziranje Osmog Žrtvoslovnog kongresa koji je planiran za godinu 2018. Ogroman dosadašnji posao tako će biti nastavljen pod vodstvom Ante Belje koji se programski osvrnuo na razdoblje koje je pred nama ističući i ne zaboravljajući izniman doprinos osnivača i nestora dr. Zvonimira Šeparovića. Čovjeka koji je bio desna ruka dr. Tuđmana u eri međunarodnog proboja i konstituiranja države Hrvatske.
 

Javor Novak, http://www.viktimologija.com.hr/; http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/j-novak/25527-j-novak-novo-vodstvo-hrvatskog-zrtvoslovnog-drustva.html

Povezane objave

VRDI – Svi se vraćamo svojim korijenima

HF

Previše slučajnosti da bi bilo slučajno

HF

Milanović u ulozi Robina Hooda bez pravnoga pokrića

HF

Grabar-Kitarović opet predsjednica

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više