Potpisivanje opsežnog ekonomsko-trgovačkog sporazuma s Kanadom – Economic Trade Agreement with Canada – CETA – 30. listopada 2016. označava početak sjevernoameričke aneksije Europe. Pregovori koji se tiču sporazuma su vođeni iza zatvorenih vrata. Iza 751 zastupnika u Europskom parlamentu stoji 30.000 lobista. Profesionalno Društvo za Europske Poslove – The Society for European Affairs Professionals (SEAP) –organizacija koja zastupa / lobira u korist multinacionalniz korporacija – predstavlja stvarni blok moći u Europi. Europski radnik nije uopće imao priliku reći svoje mišljenje o činjenici da će izgubiti pravo na udruživanje u sindikate. Multinacionalne korporacije će imati neogranićenu moć nad europskim radnicima koji će se suočiti s uništenjem onoga što je ostalo od socijalnih prava koje su stekli stoljetnom borbom.
Hoće li se europski radnici predati i prihvatiti ovu prijevaru? Koja stvarna politika može oslabiti moć korporacija nad europskim radnicima? Koje će političke stranke koje trenutno djeluju u političkoj stvarnosti voditi politiku koja će, ako sporazum CETA bude prihvaćen, moći oslabiti transatlansko uporište korporativne moći? Trenutačno nema političke stranke koja se natječe na najvećem broju europskih izbora koja ima kandidate koji iskreno predstavljaju radnički interes. Ali postoje neki politički pokreti koji prijete moćnoj korporativnoj eliti. Neke ćemo istaknuti.
Ovdje moramo razmotriti dva veoma važna geopolitička procesa. Prvi je geopolitička osovina Istok – Zapad. Amerika gura eurpski poluotok što dalje od euroazijskog kontinenta. S uspostavljanjem nacističkog režima u Kievu Washington pokušava stvoriti „Intermarium – Međumorje“ od baltičkih zemalja, Crnog mora do istočnog Sredozemlja zabijajući trajni klin između Rusije i Njemačke. Da bi omogućila društvenu preobrazbu Europe u „američkog malog“ neophodni su milijuni „hodočasnika – čitaj! Imigranata.“ Stoga razvijanje – prisilnog engineeringa imigracije – je sredstvo kojim će se zamijeniti klasno svjesno radništvo europskih radnika s iskorijenjenim mladim ljudima – donekle dovoljno obućenih za nisko plaćeni posao određen za njih i dovoljno prilogođenih da ne predstavljaju problem „moćnoj eliti“.
U novom trockističkom naredbodavnom imperijalnom jeziku svaki vođa koji pokuša spriječiti plimu globalizcije narodnim /pogrdno – populističkim/ pozivanjem na tradiciju i nacionalni identitet postaje „fašista“. Pojam fašist je u javnoj svijesti nabijen značenjem zla. U svakoj europskoj državi već postoje spremne vojske mladih iz imućnih obiteji kojima su zadaće prijestupnička djela, napadanje policije i uvredljivo urlanje radničkoj klasi koja pokušava očajnički naći izlaz iz ovog užasa pogrdnih naziva „fašisti“, „rasisti“.
Ova „antifa“ je moderni odgovor fašističkog ganga tipa Oswalda Mosleya iz 1930-ih s kojim dijele isti klasni interes. To je sitnoburžoasko ljevičarenje avangarde Novog Svjetskog Poretka. Najdraže je „antifi“ iz prošlosti bacanje kamenja na policiju. Prihvaćanje u antifašističku bandu može se zaslužiti samo dokazom mržnje prema „svinjama“. Dok policajci koji potjeću iz poštenih radničkih obitelji bivaju spaljivani živi antifašistička rulja pjeva slogane iz Španjolskog građanskog rata. Ovo se kao pravilo događa na demonstracijama. Agente provokatore često pomažu obavještajne služba.
Francuska policija može teško izaći na kraj s kaosom u francuskim predgrađima. Žale se da nisu dovoljno opremljeni da se bore sa sve većim nasiljem prijestupnika. U Parizu su demonstrirali. Tražili su da se dokrajči masonska kontrola francuske policije. Problem je i duboko ukorijenjeni rasizam kod mnogih policajaca spram crnačke mladeži koju vrlo često napadaju bez razloga. Nedavne demonstracije francuske policije u Francuskoj protiv bijednih radnih uvjeta i niskih plaća ostavlja mogućnost da se u francuskoj policiji probudi svijest da Francuskom vlada banda kriminalaca. Poslije terorističkog napada u Magnanwilleu proteklog lipnja u kojem su dva policajca bila ubijena policijski dužnostnik na sahrani preminulih je odbio prihvatiti rukovanje s predsjednikom Hollandeom i predsjednikom vlade Manuel Vallsom. To je bio krajnje značajni dokaz nepodčinjavanja.
Policajci koji su u kapitalističkom društvu čuvari vladajuće klase počinju uviđati kriminalnu narav onih koje čuvaju i možda su na početku otvaranja očiju činjenice da je uloga države da nametne diktaturu jedne klase nad drugom, one manjinske klase super bogatih nad radničkim masama. Mnogi od policajaca disidenata pridružili su se Nacionalnoj fronti – Front National Marine Le Pen. Pouzdani izvori iz francuskih obavještajnih krugova su me izvjestili da tajne službe više motre krajnju desnicu nego ljevicu, jer vide da je krajnja desnica moguće opasnija po vladajući režim u kojem krajnja ljevica ne predstavlja opasnost vladajućoj klasi jer je ključni element njene ideološke komponente.
Od „Arapskog proljeća“ do „Noći na nogama“ krajnja ljevica je životna krv kapitalizma. Potencijal velikog raskola između nacionalne i korporativne, imperijalno državne građanske klase u borbi za dobrobit radničke klase traži dublju studiju. Zašto o svemu ovom kad je u pitanju CETA? Kao što sam u mnogim prigodama do sada govorio krajnja desnica u Francuskoj je uvijek bila politički oportunističkai koristila je očaj širokih masa. Ona je u službi nacionalne građanske klase. Nacionalna Fronta se redovito žigoše u medijima da nije desno krilo. Drže ih da su bliže krajnjoj ljevici. Izgleda da su za dizanje radničkih plaća, nacionalizaciju ključnih industija i zaustavljanje uvoza jeftinog rada. Time pozivaju radničku klasu. Kao što sam istakao ranije s obzirom na raspravu trockista Jean-Luc Melanchona i Marine Le Pen 1911. netko bi pomislio da je Le Pen bila ljevičarka a Melanchon desničarski militarist. Melanchom je besramno branio NATO-ovo bombardiranje Libije a Le Pen se suprostavljala.
NA VIDIKU GRAĐANSKI RAT
Desničarski predsjednički kandidat Philippe de Villiers je rekao da postoje planovi da se francuski teritorij podijeli između muslimana i ne-muslimana. Za svoje tvrdnje naveo je ono što je pisao sam Francois Hollande. Svi govore kako je opasnost građanskog rata u zraku. U barovim i kafeima sve se češće može čuti ogorčene francuske građane kako govore o medijskim lažima, demonizaciji Rusije, jednoumlju i kriminalnoj vladajućoj klasi.
Scena nikad nije bila pogodnija za populističko preuzimanje francuske politike. Ali se ne smije imati iluzija o Nacionalnoj fronti. Oni slijede opasnu cionističku priču rata protiv terorizma. Muslimani su im problem. Stranka podpredsjednika Foriana Philippota je bliska ultracionističkom odvjetniku Gilles William Goldnagelu prijatelju izraelskog premijera Bnjamina Metanyahua. Philippot je nedavno osudio komentare predsjedničkog kandidata Jean Frederic Poissona koje ja za Hillary Clinton rekao da predstavlja najveću prijetnju svijetu jer je na platnoj listi cionista. Poisson je zbog toga morao kleknuti pred predstavnicima Vijeća židovskih institucija u Francuskoj – Council of Jewish Institutions in France / CRIF /od kojih je tražio oprost. Rekli su mu da mu je oprošteno ali da mu nikada ne će zaboraviti. Usprkos antimuslimanskom predznaku Nacionalne fronte sve veći broj muslmana glasuje za ovu stranku. Mnogim muslimanima je draža Nacionalna fronta jer su siti i umorni od toga da ih zastupa i njima manipulira ljevica sa svojim lažnim „antirasizmom“ i „humanitarnim ratovima.“
I u Irskoj su česti sudari s policijom kao i u Francuskoj. Francuski radnici gube sve i uskoro će biti lumpenproleterijat – sirotinja bez ičega. Usprkos tomu francuska vlada ima programe da ohrabri imigrante koji žele u Veliku Britaniju da ostanu u Francuskoj. Socijalistička partija time dobiva novu izbornu bazu. To je dobar korak za njih jer poslije idućih izbora neizlaženje na izbore će biti pravilo i domaću sirotinju na izborima će zamijeniti imigranti. Oligarhija će držati mase na uzdi borbom protiv GMO-a, takfiri anti islamskom opasnošću i manipulacijom stvarnošću.
CETA JE POČETA KRAJA SVAKE DRUŠTVENE NADE. ONA JE PREDIGRA TRANS-ATLANSKOG TRGOVAČKOG I INVESTICIJSKOG PARTNERSTVA TTIP-a NAJPOGUBNIJEG TRGOVAČKOG PROJEKTA U POVIJESTI
FRANCUSKI POTPREDSJEDNIK TRILATERALNE KOMISIJE HERVE DE CAMOROY NAPISAO JE 2007 KNJIGU POD NASLOVOM „EUROAMERIKA“ U KOJOJ RASPRAVLJA O STVARANJU TRANSATLANSKE SUPERDRŽAVE KOJOM ĆE VLADATI FINANCIJSKA OLIGARHIJA.
CETA JE PREDIGRA TOM PROJEKTU.
(Izabrala i s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)
Gearóid Ó Comáin, American Herald Tribune; Autor je novinar i politički analitičar, dopisnik American Herald Tribunea (AHD) iz Pariza. Njegov interes je usmjeren na globalizaciju, geopolitiku i klasnu borbu. Njegovi članci su prevedeni na mnoge jezike. Redovni je suradnik Global Researcha, Russia Today Internationala, Press TV, Radio Francea, Al Etijah TV, Sahar TV English, Sahar TV France… Javlja se često na Al Jazeeri. Piše na engleskom, irsko-gaeličkom i francuskom.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više