Ameri prepustili Europu ruskom medi

Ruski agresor mogao bi proći kroz slabo središte NATO-a ili komad po komad otkidati rubove

Iako se Europljani razljute kad se suoče s mogućnosti da Amerikanci imaju nešto ponuditi, Champs Élysées nije postao Unter den Linden, a Tisućljetnog Reicha i Varšavskog pakta više nema zato što su Sjedinjene Države tri puta – inteligentno, uspješno i samopožrtvovno – došle Europi upomoć. Ali u posljednjih četvrt stoljeća SAD nema učinkovite, aktivne strategije vezane za obranu Europe. Ne postane li toga svjestan strateški jasno i odlučno, cijena bi mogla biti neizmjerna. 

Iako je europski kontinent opasno oslabljen ideološkim groznicama, ekonomskim boljkama i uvozom osiromašenih masa iz kultura izluđenih ratom, gledati treba iznova probuđenu, revanšističku Rusiju, koja će sada, dok uspješno krpa svoje izgubljeno carstvo, gledati na zapad prema bogatim zemljama koje leže između nje i Atlantika. Umjesto da dođe prekasno kao u dva svjetska rata, SAD bi sada trebao poduzeti vojne i diplomatske mjere da odvrati još jednu katastrofu.

NATO je bio u stanju držati Sovjete u šahu zato što su njegove nuklearne snage i odlučnost bile u najmanju ruku ravne onima u SSSR-u; njegovi moćni konvencionalni elementi bili su dobro pozicionirani prema protivnicima; zapovjedna struktura bila je ujedinjena, a američki ešaloni razmještani su u velikom broju. Unatoč raspadu Varšavskoga pakta, prelasku većine njegovih članica u NATO i slomu SSSR-a, vojna ravnoteža u Europi premješta se prema Rusiji. Dok je SAD smanjivao broj svoga nuklearnog oružja, nije ga modernizirao i pacificirao svoje nuklearne doktrine, Rusija je manje rezala, neprestano je modernizirala i okolo slala nuklearne prijetnje. 

Evo nekoliko primjera konvencionalnih snaga:

– SAD je 1987. imao 354.000 vojnog osoblja u Europi i okolnim vodama i 735 bojne letjelice. Sada ima 40.450 odnosno 130.

– Od 1987. do 2015. Velika Britanija smanjila je broj tenkova s 1200 na 227,

– Francuska s 1340 na 200,

– a Njemačka s 4887 na 306.

– u Britaniji je broj letjelica pao s 596 na 194,

– u Francuskoj s 520 na 360,

– a u Njemačkoj sa 604 na 235.

– S obzirom na strateški kaos u Sredozemlju, zapanjuje to da je američka Šesta flota, koja je 1985. obuhvaćala dva nosača aviona, šest podmornica i 28 drugih ratnih brodova, za vrijeme najvećeg dijela Obamine administracije reducirana na jedan praktično nenaoružan zapovjedni brod.

No da bi se spasili, na Europljane treba vršiti pritisak da povećaju potrošnju za obranu. Javne prijetnje bez najave da će se SAD povući iz svojih ugovornih obveza te osam godina vojnog povlačenja pod predsjednikom Obamom ohrabrilo je Rusiju, a Europu dalje gura u stvaranje europske obrane odvojene od NATO-a. Dovoljno je teško okupiti 28 zemalja u suvislu vojnu strukturu bez dodavanja još jedne zapovjedne razine. A čak i kad mogući savez s Rusijom da bi se izbacilo Kinu Rusi ne bi dočekali  izdajom, cijena bi bila zapadna Europa, što je  neprihvatljivo.

Kad bi Europa ispunila samo svoje minimalne ciljeve u potrošnji, vojni izdatci narasli bi za 59  posto ili 87 milijardi dolara godišnje. To bi za desetljeće bilo blizu bilijuna, poboljšalo bi njezine kapacitete i omogućilo više različite opreme, što bi – premda bi bilo skuplje i sporije – omogućilo različita sredstva za rješavanje različitih problema, a više tipova, dosega i toplinskih i radarskih signatura  neprijatelju bi uvelike  otežalo planiranje.

Ali ponovna uspostava NATO-ovih strateških i konvencionalnih snaga po sebi ne bi bila dovoljna protiv ruskih pažljivo provođenih postupnih strategija. Rusija odlučnost smatra provokacijom koja opravdava daljnju rusku agresiju, a neodgovornost vidi kao poziv na isto takvo ponašanje. Opću nestabilnost povećava to što je SAD de fakto odustao od taktičkog nuklearnog oružja, a Rusija ga je zadržala te stoga NATO nema opciju ograničene eskalacije, što ga prisiljava da se oslanja ili na oslabljenu konvencionalnu obranu ili na potpuni sračunati nuklearni rizik. Protiv toga NATO-u bi trebao nov oblik fleksibilnog vojno-diplomatskog odgovora. To znači golema, nova snaga koja može reagirati brzo i precizno na provokaciju i slično agilno popuštati reagirajući na popuštanje.

Takva struktura danas ne postoji zbog opće slabosti NATO-a i razbacanog razmještaja njegovih komponenata  prikladnijeg za obranu pojedinih država nego za obranu od napada na centar. Do brzih njemačkih osvajanja na zapadu u oba svjetska rata možda ne bilo došlo da britanske vojske nisu sjedile po strani u Engleskoj. Ta gorka pouka, koja je zaslužna za uspjeh jakog razmještanja snaga u centru za vrijeme Hladnoga rata, sada je zaboravljena. NATO-ovi kapaciteti smanjivali su se, a pristupanje novih članova proširilo je opseg njegove kontinentalne obrane za 83 %.  Rezultat tih dvaju nedostataka  jest ranjivost slična onoj između dva rata.

Agresor može proći kroz slabo branjem centar NATO-a ili otkidati slabo branjene rubove komad po komad (počevši, recimo, s baltičkim republikama). Koncentracija glavnih NATO-ovih snaga blizu ruske granice istovremeno bi ih učinila provokativnima i ranjivima. Njihovo nagomilavanje u Njemačkoj oduzelo bi im sposobnost reakcije na ruske akcije osim prema ruskoj periferiji. Bolje je smjestiti glavni NATO-ov „stup“ u Njemačku i Francusku (štoje golem diplomatski izazov). Na rusku provokaciju snage stacionirane u Francuskoj mogle bi krenuti prema istoku – što je jasan i sadržajan signal – i vratiti se jednako lako. Na Baltik i u Poljsku mogle bi se poslati manje snage (iako ih Rusija sada kada nemaju dovoljnu podršku osim opće nuklearne ne mora  shvaćati preozbiljno). NATO-ov centar u međuvremenu bi bio dobro branjen, a to je srž stvari i najbolje osiguranje protiv ruskog avanturizma.

Mark Helprin, The Wall Street Journal, SAD