Hrvatski Fokus
Feljtoni

VB i Habsburška Monarhija (9)

Talijanska presezanja za Dalmacijom

 
 
Steed i Seton-Watson u tajnom su Londonskom ugovoru vidjeli svjesno stavljanje britanske i francuske vlade nasuprot idealima za koje su ljudi u savezničkim zemljama vjerovali da se bore. Posebice oštru kampanju protiv Londonskog ugovora razvio je Seton-Watson. S tim u vezi pisao je Williamu Milleru, dopisniku Morning Posta iz Rima, stručnjaku za jugoistočnu Europu. U svojem pismu Milleru napisao je da je prve konkretne podatke o Londonskom ugovoru dobio 21. travnja. Dva dana kasnije to se pismo Steedovim zauzimanjem pojavilo u Timesu. Kada je 1. svibnja 1915. F. Supilo čuo za Londonski sporazum od ruskog ministra vanjskih poslova Sazonova, zamolio je Seton-Watsona da posreduje njegovo stajalište britanskoj vladi. Seton-Watson je to učinio tri dana kasnije.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2016/12/www.dcstamps.com_wp-content_uploads_2014_08_BLK-Dalmatia-Italian-Occ-Map.jpg
Tom prilikom razgovarao je o cijelom pitanju s ministrom vanjskih poslova Greyom, koji ga je donekle ponovno umirio. Steed je stigao u Pariz 27. travnja i imao intervju s ministrom vanjskih poslova Delcasséom 1. svibnja. Rekao mu je da je čuo za Londonski ugovor i protestirao protiv njega, jer ga drži nerazboritim od strane savezničkih vlada. Delcassé mu nije proturječio ustvrdivši da je Londonski ugovor doveo savezničke vlade u vrlo tešku poziciju, jer su se radi osnaživanja vojnih snaga i političkih pozicija saveznika žrtvovali principi. Talijanska tiskovna agencija bombardirala je britanske novine činjenicama o sporazumu između Srbije i Italije, pozivajući se na Pašićeve izjave o tom problemu. Seton-Watson je doznao da je talijanski ambasador bio svakodnevno u uredništvu Daily Croniclea tijekom posljednjih četrnaest dana travnja, izričito poricao da se ugovor tiče Dalmacije i isticao da je Srbija bila o svemu cijelo vrijeme konzultirana.
 
Trojica Talijana u Engleskoj: Arundel del Re, Raffaello Picoli, profesor talijanskoga na Cambridgeu i Antonio Cippico, lektor za talijanski na University Collegeu upućivali su pisma novinama u kojima su zastupali talijanska stajališta. Karakteristične momente zastupljene u tim pismima ilustrira pismo Arundela del Rea objavljeno u novinana Near East 30. travnja 1915, u kojem su iznijete tvrdnje da 10% stanovništva Dalmacije čine Talijani, da od 7 milijuna Slavena na Balkanu samo milijun gravitira prema Jadranu, a ostali prema podunavskom bazenu. Talijanska stajališta podupirao je i list Spectator, koji je napose promicao tvrdnju da je Dalmacija potrebna Italiji radi obrane njezine nezaštićene jadranske obale. Svako protezanje slavenske moći na Dalmaciju u radikalno intoniranim talijanskim publikacijama poistovjećivalo se s proširivanjem granica barbarstva.Protalijanski orijentiran Cambridge Magazine bio je kao list uglednog sveučilišta mnogo utjecajniji od spomenutih radikalnih publikacija.
 
List je posebice poricao tvrdnje o hrvatskom podrijetlu nekih nositelja talijanske propagande u Dalmaciji. Tako je u broju od 12. lipnja 1915. osporavana tvrdnja R. W. Seton-Watsona da je otac A. Cippica bio Hrvat. Odbacujući s indignacijom takve tvrdnje, Cambridge Magazine tvrdio je da otac A. Cippica bio Talijan koji se iz političkih i osobnih razloga deklarirao kao Hrvat. Prema navodima tog lista Cippicov otac morao je prikrivati svoje talijansko osvjedočenje jer je bio austrijski službenik, a Austrija je provodila detalijanizaciju Dalmacije. Podupirući tvrdnje talijanske propagande, list Cambridge Magazine poricao je vjerodostojnost statističkih podataka koji su dokazivali da je stanovništvo Dalmacije 97% južnoslavensko, odnosno hrvatsko. U ljeto 1915. Seton-Watson je napisao knjigu o toj temi (The Balkans, Italy and the War, London, 1915), u kojoj je dokazivao da bi talijanske tvrdnje o supremaciji na Jadranu mogle biti zadovoljene s nešto više od pet strateških točaka na istočnoj obali Jadrana (Trst, Pula, Krk, Lošinj, koji štiti leđa Puli i dominira ulazom u Kvarner, Rijeka i otok Vis, preko kojega se može kontrolirati cijelu srednja Dalmacija). U svojem tajnom memorandumu o tajnom Londonskom ugovoru iznio je niz razloga zbog kojih taj ugovor mora biti odbačen (taj se memorandum nalazi među Seton-Watsonovim dokumentima pohranjenim u School of Slavonic and East European Studies of London University).
 
Slična stajališta iznio je Evans u dokumentu Memorandum on the National Union of the Southern Slavs and the Adriatic Question, napisanom u travnju 1915. (nalazi se među Evansovim dokumentima u School of Slavonic and East European Studies) i u pismu Manchester Guardianu te u pismu Seton-Watsonu od 1. svibnja. Tijekom I. svjetskog rata Seton-Watson intenzivno je korespondirao s predstavnicima i pristašama tzv. Jugoslavenskog odbora zauzimajući se za stvaranje jugoslavenske države. Ta korespondencija objavljena je u dva sveska pod naslovom R. W. Seton-Watson i Jugoslaveni (Zagreb – London, 1976). U njoj se nalaze pisma mnogih istaknutih osoba iz hrvatskoga političkog života – F. Supila, I. Lupisa-Vukića, H. Hinkovića, J. Smodlake, S. Radića, A. Trumbića, S. Pribićevića i drugih. Osim toga uvrštena je i Seton-Watsonova korespondencija s Austrijancima Heinrichom Friedjungom, Friedrichom Funderom, Britancima Ronaldom Burrowsom, Walterom Runcimanom te važnim institucijama – Foreign Officeom i dr. Spomenuta korespondencija nije potpuna, na što su upozorili i njezini priređivači. Nedavno sam se osvjedočio u to pronašavši u arhivu pisma koja je Seton-Watson uputio Luji Vojnoviću u razdoblju od 13. prosinca 1916. do 26. rujna 1919. Ta će korespondencija uskoro biti objavljena pa ću ovdje upozoriti samo na neke njezine važnije aspekte. Lujo Vojnović bio je član stare plemićke dubrovačke obitelji Vojnović, čijega je oca, uglednog profesora na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Kostu Vojnovića zbog oponiranja vladajućem sustavu ban Khuen Héderváry prijevremeno umirovio. Brat mu je bio ugledni književnik Ivo Vojnović. Politička orijentacija Luje Vojnovića znatno se razlikovala od očeve, koja je bila hrvatska i južnoslavenska po uzoru na Strossmayera.
 
Lujo je, naime, zajedno s bratom Ivom, postupno prihvatio srpski nacionalni osjećaj te se na kraju isključivo tako opredjelio. Bio je ministar pravde u crnogorskoj vladi, zatim poslanik Crne Gore u Vatikanu, crnogorski delegat na mirovnoj konferenciji u Londonu 1913, 1915-1919, te pouzdanik srpske vlade u Rimu i Parizu. Njegova korespondencija s R. W. Seton-Watsonom prikazuje kako se odvijala suradnja između Britanaca te članova i pristaša Jugoslavenskog odbora u svakodnevici, ponajprije propagandne aspekte te suradnje, usmjerene prema difamaciji multinacionalne i multikonfesionalne Austro-Ugarske Monarhije, njezinu prikazivanju kao arhaičnoga staleški oblikovanog Carstva koje nije u mogućnosti razriješiti suvremene političke, socijalne i kulturne probleme, a pogotovo zajamčiti nacionalnu i vjersku ravnopravnost svojih podanika. R. W. Seton-Watson i Lujo Vojnović nisu bili samo ugledni političari i diplomati nego su se obojica bavila i historijskim i kulturnopovijesnim istraživanjima te objavili mnogobrojne vrijedne priloge. Stoga njihovu korespondenciju, unatoč njezinu dnevno-političkom i neprikriveno intrigantskom tonu, odlikuje snažna moć zapažanja najvažnijih kretanja u svakodnevnim političkim događanjima te snažan intelektualni diskurs kada je riječ o elaboraciji problema i propagandnih akcija u vezi s njihovim usmjeravanjem u korist ciljeva Antante. Posebice su važna pisma koja se odnose na talijanske aspiracije za Dalmacijom.
 
U pismu od 13. prosinca 1916. Seton-Watson upozorava Vojnovića na protalijansku novinsku kampanju u listovima Saturday Rewiew i Pall Mall Gazette, na koju su on i H. W. Steed promptno odgovorili, te na sutrašnji talijanski flag-day (sabiranje priloga prodavanjem značaka u obliku zastavice) u Londonu tijekom kojega će se prodavati zastave »neiskupljenih provincija« – Trentina, Trsta, Istre i Dalmacije. Vojnovića upoznaje s akcijom koju je radi onemogućivanja talijanskih namjera poduzeo u Foreign Officeu, te da je s tim u vezi preko H. Hinkovića brzojavio A. Trumbiću da uime Jugoslavenskog odbora uputi službeni prosvjed.
 
Nadalje govori o tome da je njegova knjiga The Rise of Nationality in the Balkans u tisku (tiskana u Londonu 1917) te o mogućnostima tiskanja ne samo engleskoga nego talijanskog rukopisa Vojnovićeve knjige. Riječ je o Vojnovićevoj knjizi La Dalmatie, l’Italie et l’unité Yougoslave (1797-1917). Une contribution a la paix europeenne (Ženeva, Bale, Lyon, 1917). U pismu od 28. veljače 1917. Seton-Watson upozorava Vojnovića da u Londonu djeluje izvjesni učitelj Devine kao agent Crnogorskog oslobodilačkog fonda. Odlučno osuđuje »crnogorski separatizam« te govori o mogućnosti da se takva osuda objavi i u listu The New Europe. Posebice važno pitanje s kojim su se suočavali list The New Europe, urednik lista Seton-Watson i suradnici, djelujući na difamaciji Austro-Ugarske Monarhije, bio je problem katolicizma. Austro-Ugarska je bila velika katolička država, a njezin vladar nosio je naziv apostolski te je na svaki način trebalo pokazati da nastojanja za destrukcijom Monarhije nemaju ništa zajedničko sa suvremenim protukatoličkim tendencijama.
 
S tim u vezi Seton-Watson obratio se spomenutim pismom od 28. veljače 1917. Vojnoviću moleći ga da pronađe prikladnu osobu koja bi za The New Europe napisala članak u kojem bi se navodno žalosno stanje Crkve u Austriji povezalo s dinastijom i njezinom tradicijom, kao protuteža naveo procvat crkve u nekim drugim europskim zemljama – Bavarskoj, Irskoj, Engleskoj – i pozvalo Vatikan na odustajanje od slijepog zauzimanja za Austriju te priklanjanje progresivnim nacionalnim pokretima među slavenskim nacijama Monarhije. List The New Europe imao je iznimno značenje u promicanju ratnih ciljeva Antante, jer su u njegovu radu sudjelovali znanstvenici poput Seton-Watsona koji su se godinama bavili istraživanjem političkih, kulturnih i socijalnih prilika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, povezani s britanskom vladom, te utjecajne osobe iz zemalja Monarhije okupljene u različitim emigrantskim udrugama. List se posebice angažirao u razdoblju kada je bilo aktualno pitanje separatnog mira s Austro-Ugarskom, iznoseći argumente za potpunu destrukciju, te u mnogim drugim politički važnim situacijama.
 
Svojim zagovorom uništenja Austro-Ugarske postao je paradigma ne samo vrhunske političke propagande nego i situacije u kojoj znanstvenici djeluju ujedno kao reprezentanti struke i kriterija koje ona podrazumijeva i kao propagatori, slažući činjenice koje predstavljaju predmet oblikovanja njihovih spoznaja u mozaik vlastitih političkih afiniteta i pragmatičnih političkih interesa država u kojima u najširem smislu te riječi ostvaruju svoju egzistenciju. Moguću moralnu dvojbu koja bi proizlazila iz takve ambivalentne pozicije, barem kada je riječ o njihovu ocu, porekli su Hugh i Christopher Seton-Watson izjavivši: »Srpnja 1914. austrijska vlada je započela općesvjetski rat.
 
Austro-Ugarska je postala britanski neprijatelj i Seton-Watson ju je odsad morao takvom i smatrati« (Seton-Watson i Jugoslaveni, I, 21). Ne namjeravam ulaziti u ocjenjivanje moralne dimenzije naznačenog problema. Svrha mi je bila pokazati kako se od sredine 19. stoljeća do 1918. odvijala evolucija britanskog stajališta prema Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja ni u kojem slučaju nije bila jednoznačna nego puna obrata, da bi na kraju dovela do posvemašnjeg preokreta, od zauzimanja za održanje i rekonstrukciju do zagovora posvemašnje destrukcije. Istaknuti pojedinci u Velikoj Britaniji, književnici, pravnici, povjesničari, arheolozi, poneki čak po postignućima u svojim disciplinama znameniti u svjetskim razmjerima, vezali su se uz Austro-Ugarsku Monarhiju, njezine nacije, povijest, običaje, kulturu i svu onu raznovrsnost i bogatstvo kojom je multikulturalno i multikonfesionalno Carstvo zračilo i bilo uistinu posebno i neponovljivo u svjetskopovijesnim okvirima. Stoga je i njihovo opredjeljenje za destrukciju, koliko god se dalo opravdati novonastalom političkom situacijom, u osnovi doprinos povijesnom procesu u kojem su nacije Monarhije izručene tragičnim iskustvima u okviru državnih tvorbi nastalih na njezinim ruševinama.
 
(Svršetak)
 

Zoran Grijak, www.matica.hr Hrvatska revija 4, 2004.

Povezane objave

Europa 1905. očima Stjepana Radića (2)

hrvatski-fokus

Vlaho Novaković o Supilu i Vuličeviću (1)

hrvatski-fokus

Rimski ugovori 1941. (7)

HF

Ante Bautović – dubrovački novinar (1)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više