Što je SAD izgubio u Siriji

Plijen dobivaju pobjednici

Trajanje zadnjeg primirja u Siriji možda je manje važno od njegova nastanka. Rusija, Turska i Iran postigli su sporazum bez sudjelovanja SAD-a – što je zabrinjavajući znak pada regionalnog utjecaja jedine supersile na svijetu. Tek će se vidjeti hoće li taj pad biti privremen ili trajan. Ali prilično je jasno da je predsjednik Barack Obama, odlučivši  ne intervenirati  da se zaustavi najgora humanitarna katastrofa nakon Drugog svjetskog rata, izgubio i utjecaj i ugled da bi bio dio rješenja.  Sporazum bi na propast mogao osuditi i snage koje se umjesto SAD-a bore u sirijskome građanskom ratu.

Čak i ako se pokaže da je i ovo primirje jednako kratko kao i prethodna – što izgleda sve vjerojatnije – njegov nacrt mogao bi postati šablona za buduće dogovore. Po tom sporazumu tri sile u pregovorima preuzele bi „utjecajne sfere“ u de fakto podijeljenoj državi.  Sirijski diktator Asad kontrolirao bi najnaseljenije dijelove zemlje nekoliko godina, nakon čega bi ga zamijenio drugi član njegove alavitske vjerske manjine; poduzela bi se neka vrsta zajedničke akcije da se eliminiraju Islamska država, namjesnici Al Kaide i druge terorističke skupine; Rusija bi završila svoju direktnu vojnu intervenciju; Arapi suniti, koji čine većinu pobunjenika, dobili bi veću autonomiju; sirijski Kurdi, snage koje je SAD najučinkovitije pomagao, ne bi dobili ništa.

Strateški dobitci različitih strana za stolom još su veći.  Rusija  će imati veći utjecaj na Bliskom istoku nego bilo kada u sovjetskom razdoblju.  Iran će imati kopneni pristup Beirutu, povećat će mu se moć u Iraku i omogućiti mu da šalje oružje i druge zalihe Hezbolahu, terorističkoj skupini u Libanonu.  Turci će dobiti stabilnost  na svojoj južnoj granici i osigurati da sirijski Kurdi, koje povezuju s kurdskim terorističkim pokretom u Turskoj, na steknu uporište u neovisnoj državi. A Asad će dobiti još nekoliko godina, ako ne i više, na vlasti. Osim sirijskih Kurda u ovome su sporazumu najgore prošli Iračani suniti, koji će se morati boriti s većim iranskim utjecajem u svojoj krhkoj zemlji, Izrael, koji će se suočiti sa sve jačim Hezbolahom, i zaljevske arapske države, koje strahuju da će im pasti utjecaj u regiji – osobito nakon što je SAD s Iranom postigao nuklearni sporazum.

A tu je i SAD. Budući da prije dolaska Rusa na sjeveroistoku Sirije nije stvorila sigurnu zonu, Obamina administracija zapravo se odrekla bilo kakve konstruktivne uloge. Administraciji budućeg predsjednika Trumpa ostat će posao izrade realističnog plana kako nagovoriti Ruse i Sirijce da surađuju u borbi protiv Islamske države i drugih terorističkih skupina, da stvore sigurnu zonu u sjevernoj Siriji nakon povlačenja Rusije i odvrate Tursku od vojnih operacija protiv Kurda. Ti koraci omogućili bi SAD-u da u fijasku štogod spasi. Nažalost, prekasno je da bi se što učinilo protiv pola milijuna mrtvih u Siriji, protiv destabilizacije Bliskog istoka i Europe ili štete nanesene američkom statusu i utjecaju.

Bloomberg (urednički komentar)