SOLUS CATHOLICUS – Eshatološki egzistirati

Roditi se »iz duha« znači doživjeti obraćenje, novi, osobni, egzistencijalni susret sa Isusom Kristom

Ako govorimo o sjedinjenju s Bogom unutar ove naše imanentne egzistencije, možemo slobodno reći da je vrlo važno „integrirati“ se u Krista, ali je također neophodno „integrirati“ Krista u sebe. Zar se ta integracija ne događa u molitvi i povezanosti sa Isusom u euharistiji? I sam Isus nam govori o euharistiji da tko god jede njegovo tijelo i pije njegovu krv, u njemu ostaje i on u njemu. Drugim riječima, u samoj euharistiji ulazimo u samoga Krista, dopuštamo da nas zahvati njegova ljubav, te bezuvijetno, znažno, eshatološki egzistiramo. Pavao nam u Poslanici Korinćanima veli da je vrlo bitno „hoditi u novosti života“. Hoditi zajedno s Kristom. Krštenjem se pritjeloviti njegovoj ljubavi, njegovoj dobroti i milosrđu i tada snaga Presvetoga Trojstva transformira dušu, zahvaća je, i ako duša to želi dolazi do pobjede nad zlom i grijehom. Ali moramo znati da je taj proces vrlo mukotrpan. Što znači eshatološki egzistirati? To znači živjeti za ljubav. To znači biti budan nad svojim mislima, riječima i djelima, čitavim svojim postojanjem. Eshatološki egzistirati znači neprestano razmišljati o posljednjim razlozima našega kršćanskoga postojanja – smrt, raj, pakao, čistilište, opći i pojedinačni Sud.

Tko u svojemu životu nastoji više biti eshatološki otvoren, snaga Božje ljubavi će sa svom silinom prodrijeti u njegovo biće, udijeliti u unutarnje prosvjetljenje kako bi na temelju toga svjetla čovjek mijenjao svoj život i bio nova osoba. Ako egzistiram na taj način, kršćanski (eshatološki) ja ne živim ni za koga drugoga nego za Boga. Eshatološka egzistencija pomaže mi da u drugoj osobi pronađem ocrtanu Kristovu sliku, sliku njegove ljubavi, dobrote i milosrđa. Danas, kada slavimo nedjelju Krštenja Gospodnjega i kada završava božićno vrijeme, valja nam se duboko, u širini vlasitoga postojanja upitati koliko je istinski eshatološki egzistiram, otvoren li sam drugima u dinamizmu ljubavi, imam li mudrosti sa ljubavlju odživjeti pojedine životne situacije koje me zadese u mojem ovozemaljskom životu? Da li sam spreman oprostiti? Kršten sam. Pritjelovljen sam Kristu i sazdan u Božji narod – Crkvu. Kada želimo reći da je neki krštenik pritjelovljen Kristu, slobodno možemo reći da je riječ o osobi koja je nakelemljena na Krista, u intimnosti s Kristom, u posebnoj povezanosti s njime. Da li sam u povezanosti s Kristom svjestan da sam pozvan živjeti njegovu ljubav u punini, i to u svakom trenutku svojega života? Jer – pritjelovljenost Kristu s kojima smo povezani sakramentom krštenja daje nam veliku milost u trenucima kada nam je teško i kada prolazimo velike kušnje.

Moramo se, istina, nakalemiti na Krista, ali nam dobro Isus veli kada se ophodi sa Nikodemom da je potrebno „roditi se iz vode i duha“. Voda je materija sakramenta ženidbe, ona čisti, znak je novine i novog života. Roditi se „iz duha“ znači doživjeti obraćenje, novi, osobni, egzistencijalni susret sa Isusom Kristom. Kada se na temelju krštenja doživi taj osobni susret sa živim Isusom Kristom tada je moguće tu ljubav ostvarivati u zajednici u kojoj djelujemo, a ta se zajednica naziva Crkva onih koji su okupljeni oko Isusa Krista. Krist zrači svojom ljubavlju na Crkvu. Snagom euharistije, sakramenata, Božje Riječi, snagom svoje milosti i dobrote, on preobražava i mijenje dušu svakoga čovjeka. Tu nsm Isus uvelike pomaže svojom ljubavlju, dobrotom i milosrđem. Da eshatološki egzistiramo, da sa „strahom i trepetom“ radimo oko svojega spasenja. Da budemo otvoreni prema vrijednostima Neba. To znači duhovno budan i ostvariti se u eshatologiji unutar integracije za živoga Krista.

Pavle Primorac