Hrvatski Fokus
Kultura

Umjetnikovo viđenje svijeta

»Fantomske vibracije« Nataše Ljubetić Tomić u Salonu Galić

 
 
U splitskom Salonu Galić, u utorak, 10. siječnja 2016. otvorena je izložba „Fantomske vibracije“ Nataše Ljubetić Tomić. Izložba se može razgledati do 24. siječnja 2017.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/01/kulturistra.hr_wp-content_uploads_2016_07_fantomske.jpg
Slikarstvo Nataše Ljubetić Tomić, je svojevrsni work-in-progress, na kojem umjetnica radi dugi niz godina, nadograđujući svoje stvaralaštvo novim motivima, temama i tehnikama. Stoga nije pogrješno tražiti korijene ove izložbe u autoričinom ranijem opusu. S obzirom na motiv komunikacije u širem smislu, govoriti o izložbi „Fantomske vibracije“ može značiti, na određeni način, i govoriti o izložbi pod nazivom „Traces“ iz 2011. godine ili pak o Plehinu putu bb iz 2008. godine, objema predstavljenim također u Salonu Galić.
 
Umjetnička slika ima svoju komunikološku funkciju, značenje kojim umjetnik poručuje svoje viđenje svijeta. Svoja razmišljanja o svijetu u kojem živi, svoja proricanja budućnosti svijeta oko sebe umjetnik pretvara u magiju; slike simbola i značenja našeg svakodnevnog iskustva imaju magična svojstva koja pronalaze ili ističu nešto nevidljivo. Nešto što je prisutno a oku neuhvatljivo. Sâmo postojanje svijesti o nepoznatom nepoznato pretvara u poznat i prihvatljiv pogled. To je ono što umjetničku sliku pretvara u scenu magične predstave. Iznenađenje nastaje kada se ta scena magične predstave pretvori u sliku koja je krajnje jednostavna. Sliku kojoj nedostaje onaj tajanstveni dodir ljudskosti jer sve izgleda mehanički pojednostavljeno, kao da je proizvod stroja. Pritom ne mislimo o strojnoj slici koju je napravio fotoaparat, već stroj za prijenos podataka. Razlika je ogromna. Fotoaparat je stroj za bilježenje svega što prođe kroz pukotinu u cameru obscuru, on proizvede sliku punu entropije. Stroj za prijenos podataka, s druge strane, pročišćava sve 'nebitno' što rezultira brisanjem većeg dijela bitnoga i zadržavanje većeg dijela nebitnoga.
 
„Začetak izložbe je u fotografijama koje je umjetnica snimila tijekom putovanja, kada je komunikacija uzrokovana mobilnošću i udaljenosti od 'centra' bila otežana, što je osvijestilo ljudsku opsjednutost tehnologijom i virtualnom komunikacijom, što je umjetnica potom prenijela na slike tzv. digitalnom bojom, onom koju ne nalazimo u stvarnom svijetu koji nas okružuje, a koja čini njene pejzaže izblijedjelima. Iako se nekome na prvi pogled može činiti drukčije, autorica motive nije birala nasumično pa ukoliko pomno studiramo radove možemo zaključiti da je estetski kriterij ovdje vrlo važan. Motivi simboliziraju vanjski svijet kojeg inače ne zamjećujemo jer pozornost redovito pridajemo onome što se događa na ekranu ili čak ekranima ispred nas. Iz toga su razloga izloženi eksterijeri anulirani, stišani, prigušeni, pomalo lišeni emocije. Teme jesu pejzaži i arhitektura, ali u ovom ciklusu, za razliku od nekih ranijih s potpisom ove autorice, nema pojedinačnih predmeta. Radovi izgledaju kao da je vrijeme stalo. Premda  se ovim ciklusom autorica ne opredjeljuje izričito za jedan ili drugi svijet, već kroz svoja iskustva, kako sama kaže, 'svjedoči o svom vremenu', moguće je argumentirati da ovi radovi nisu kritika dominacije tehnologije i virtualnog svijeta ili života, nego jedan osvrt, komentar na navedene.
 
Kao glavni motiv ove izložbe, materijaliziran kroz dihotomiju virtualnog i realnog svijeta, jest komunikacija. Umjetnica se bavi ulogom tehnologije u svakodnevnom životu pojedinca, kako osobnom, kognitivnom, tako i društvenom. Koristi tehnologiju kako bi vizualno iskusila arhitekturu i krajolike koje potom izvodi na grafofolijama, te također direktno evocira društvene mreže kao jedan od najrasprostranjenijih pružatelja komunikacije u izloženom triptihu. Poruke na triptihu su autentične, reproducirane u izvornom obliku, te predstavljaju suptilnu kontekstualizaciju otuđenja uzrokovanog korištenjem tehnologije. Ekran je, na taj način, istovremeno i prepreka, ali i jedino sredstvo izlaska u vanjski svijet, dokaz spomenute opterećnosti i opsjednutosti tehnologijom odnosno fantomskom vibracijom.“ (iz teksta Anđelka Mihanovića)
Ponuđene slike nas vraćaju u hipnotičko stanje novog iščekivanja. Čekanja nekog novog poziva, nekog novog kontakta jer podlegli smo iluziji da možemo imati vezu sa cijelim svijetom. Nesvjesni kako nam uz toliko brojne kontakte nedostaje jedna istinska komunikacija. Komunikacija koja se sastoji od jednostavnog slučajnog susreta, mogućnosti slušanja, davanja odgovora, stvaranja prijateljstva ili isprobavanja ljubavi. Mi smo sâmi u gomili jer u linearnom prijenosu informacija nedostaje ono što se inače događa između dvije ljudske točke koje komuniciraju, običan grč mišića na tijelu ili tek jedan uzdah. „Fantomska vibracija“ – kako to naziva Nataša Ljubetić Tomić.
 

Nives Matijević

Povezani članci

Boja i linija su odraz moga temperamenta

HF

Novi ciklus glava Duška Šibla

hrvatski-fokus

Emotivni zapisi Irene Matijašević

hrvatski-fokus

Danas nema kriterija vrijednosti u umjetnosti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...