Hrvatski Fokus
Društvo

Budućnosti nema bez prošlosti

Nikada ne ću zaboraviti miris pokošena sijena

 
 
Znam mnogi će reći utopijski. No neka! Njihovo pravo. Ali je činjenica da bili smo toliko sretniji od današnje djece u mnogo,  mnogo čemu. Mogao bih sada elaborirati o tome na dugo i naširoko,  ali tko god što mislio to je istina koju ne može taman i da hoće, kao i sam, ama baš nitko -ničim pobiti. Zaključimo da sa nekim stvarima  i odnosima koja današnja djeca na žalost nisu  niti će ikada spoznati.  Nije demagogija da nikada neće  osjetiti  onaj iskonski miris  djetinjstva kakav smo mi proživjeli i imali u djetinjstvu.  Da napomenem kada bih drugačije rekao ili tvrdio lagao bih sama sebe. Kada ovo ustvrdih ograđujem se od tada važećih političkih načela i stanja, kako bi bio dosljedan, jer tada o njima i u toj dobi nisam niti mogao niti znao bilo što razlučivati.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/01/sovici.info_wp_wp-content_uploads_2013_11_scan0003.jpg
Pravu istinu o „Obitelj“ ljubavi i pažnji, kao i o mnogo, mnogo drugih stvari koje su se u ovom današnjem ubrzanom globaliziranom  i užasno beskrupuloznom  svijetu izgubila ili su u fazi nestajanja. To je toliko vidljivo, ne sporno i neupitno, gledajući samo na današnji tempo i brzinu  življenja. Ritam koji slama, lomi, da bi se stvorio makar onaj egzistencijalni minimum za preživljavanje. Jednako tako je neupitno ma za kakvu  smo god se mi demokraciju izborili, kako je naš i općenito životni standard daleko ispod svih onih razina  dostojnog čovjekovog življenja koji imamo u mnogim europskim pa i drugim demokratskim i naprednim zemljama. Tu moju tvrdnju potkrjepljuju i neupitni strašni statistički podatci za  koje i mali vrapčići  cvrkuću, o stalnom povećanju nezaposlenih, smanjenom  životnom standardu, kao i o smanjenom natalitetu i čitavom nizu  drugih  negativnih statističkih pokazatelja. Jedan od najvećih i golemih je migracija, mladog radno i reproduktivno sposobnog stanovništva. Starimo i propadamo kao nacija i država.
 
Govoreći na ovaj način govorim i mislim u prvom redu na socijalni  aspekt. O sigurnosti i uglavnom o onom iskonskom dijelu najvažnijem… Institutu  obitelji, koji je osnova svih poslije mogućih socijalizacija i integracija. Energično isključujem ovdje svaku  ideološku  ili koju drugu primisao… Taj institut, „Obitelj“, je priznali mi to ili ne apsolutno i sigurno neprikosnoveno stup i temelj, kao prvo obitelji. Na njemu počivaju sva civilizirana društva. Temeljni je nositelj cjelokupne i svake zajednice u bilo  kojem obliku i sustavu.
 
Zato sa žaljenjem konstatiram. Teško da će se buduće generacije i naraštaji moći buditi kao mi većina uz ranojutarnji kukurik pijevaca,  obilne mirise svježeg tek pomuzenog mlijeka, miris pokošenoga  sijena i bez pregledne livade zelene trave po kojima su ljudi napasali domaće životinje i blago. Šume i livade na i u kojima su cvrčci imali glavnu rolu. Livade po kojima smo bosonogi trčali, najčešće naganjajući loptu, brali prve proljetne cvjetove i zaticali svoji simpatijama u kose više uha. Ispletali im vijence od pravog mirisnog proljetnog cvijeća. Nestali su i davno oni u memoriju urezani, zaboravljeni mirisi procvalog bijelog bagrema što nas je znao opijati u ranoproljetnim  jutrima svojim opojnim čarobnim svježim mirisom… Mirisom moje i naše mladosti. Mirisom koji nikada neće izaći iz mene i moje nutrine.
 
Ostale su samo blijede slike školskih praznika provedenih nekada na moru, a ponekad i čuvajući blago u brdima, po livadama, ovisi kod koje smo bake i dide bili. Bilo nas je i na slavonskim poljima po oštrim strnjacima tek ovršenog žita i kukuruza čuvajući didove  svinje i često skupljanje šljiva u šljiviku. Didaku, za ispeći rakijicu, mušku vodicu. S njom je veli baka puno lakše zimu prezimljavao, tople peći nazidane u kutu dnevnog boravka u kome se i kruh svakodnevno pekao.
 
Ne, ne pišem to iz ovih ili onih razloga ili čiste potrebe, već iskreno tako mislim i osjećam. Događanja koja su danas izuzetno aktualna navode me na to da pored svih drugih društvenih i životnih problema, prvenstveno egzistencijalnim pišem,  isključivo, iz duše onako kako osjećam i kako je to tada  bilo, a to je Božja istina. To je dio mene, dio vremena koji treba biti zapisan i ostanu kao istinski autentični zapis vremena u kojem smo bivstvovali. Sve što nije zapisano nije se niti dogodilo. Volio bih da moja strahovanja nisu opravdana. Makar čini mi se kako smo mi negdje jedna od posljednjih generacija koje to štujemo i koji ćemo pamti i sa sobom ponijeti u zaborav. Kako se to ne bi baš tako dogodilo stavljam to na ovaj arak da se zna… Posljednja smo generacija koja o tome vremenu meritorno još uvijek može nešto reći. Znate kako se kaže iz prve ruke… Nadam se, i želim vjerovati da će nekada u budućnosti, kada nas više ne bude ipak netko naći i pročitati ovaj tekst i upitati se. Upitati se onako iskreno… Zar stvarno, tako nekada bilo?
 
Podosta je još i danas onih kojima je to nevjerojatno, uz česte opaske, i obveznu otrcanu fraze o jugo-nostalgiji… Ma zamislite sve trčim nazad i evo polomi noge. Ali dobro doći će vrijeme kada budu shvatili da to nisu samo pričice i bajke već istina čista kao suza. Jednostavno to je povijest i nepobitne činjenice koje kao i mnogo što-šta kod nas brzo i prebrzo odlaze u zaborav… nažalost. Moj problem i mana su to što dugo pamtim, pa se nemogu oteti dojma da je nekada nešto bolo kako je bilo. Postoje neke kako prirodne tako i ljudske vrijednosti koje se, neminovno, nadovezuju na tradicijske vrijednosti i vrjednote koje se jednostavno ne smiju zaboraviti i ne smije im se trag zatrti. One moraju biti kao takve kakve su oduvijek bile i po meni one nemaju alternative… Mora se znati.
 
Nismo se mi rodili jučer. Mora se znati tko je otac, a tko mati, pa to nam i u rodnom listu piše… Pobogu! Ma nismo mi pali sa grane, ili s Marsa… kako to neki misle. Nije nas izmislio kompjutor i politika… mi smo ljudi sve to izmislili. Jednostavno čudno mi je da se mi svi moramo u 21. stoljeću trošiti na takvim elementarnim činjenicama.  Baš čudno! Danas kada ljudi idu na Mjesec, Mars, Veneru i osvajaju njene Venerine brežuljke i hvala se sa time, veličaju to na sva moguća i nemoguća zvona. Svjetlosnom brzinom pune se medijski portali pisani i elektronski, a ja se čudom čudim i načudit se ne mogu jer ja sam svoj Venerin brježuljak davno osvojio i sa sigurnošću znam od kuda sam i na koji način potekao.
 
Nije valjda da se zbog tih napredaka galopirajuće suvremene nam tehnologije i ostale tehnike naprasno odričemo i zaboravljamo jednako vrijedne bakine ruke, koje su nam sa zanosom mijenjale prljave usrane pelene. Ložile vatru da bi ugrijali vodu za oprati naše prljave ukakane guze i ugrijale bočicu sa mlijekom, da zamijeni majku dok je radila  u polju ili spremala zimnicu. Zar se odričemo onih iskonskih riječi svojih djedova; „Slušaj sinko! U naše vrime, to van nije  baš i nije tako bilo“. Odreći se stare majke i njenoga ozarenoga lica kada ste učinili prvi samostalni korak. Kada ste izgovorili prvi put „Tata“ ili kada ste svojom malenom još podosta nesigurnom rukicom napisali prvo slovo… Zar možete?
 
Zar možete zaboraviti svu tu brigu i ljubav i sigurnost koju ste imali u okruženju u toplom krilu majke i sigurnosti doma svoga? Svima koji nisu još sigurni preporučam studiozan i sretan nastavak istraživanja i prizivanja sjećanja u pomoć. Znam da pomalo nestaju trajni svjedoci naše prošlosti… Požutjele fotografije, Ali nažalost i oni čijom smo ljubavlju bili okruženi i darivani kao i prosvijetljeni  Božjim milosrđem. Jednostavno taj dio smo izgubili. Izgubili smo tu draž doma kao i obitelji, napretkom tehnologija. Raznih satelita, softwera, hardwera, digitalaca, stickova i raznoraznih čuda i čudesa elektronike i tehnologije.  
 
Naime, kako se ona rapidnom brzinom mijenja takvom brzinom nestaju naše uspomene snimljene na nekakav mobitel ili usb-memory- card. Bacivši ili promijenivši neki od uređaja obično zaboravimo sve ono često zabilježeno na njima… i nestaju ti tragovi i dragocjene trenutke vremena odnose za uvijek u nepovrat. Upravo zato su dragocjene i bitne ona  požutjele fotografije, koje uvijek negdje zaostanu i sačuvaju se u svoj svojoj raskoši i ljepoti… Svakako čvrst i nepobitan dokaz ovim mojim tvrdnjama je i sama činjenica da i dan danas, a to svi znamo postoje još uvijek bezbrojna plemena po raznim kontinentima i svim njihovim prašumama. Svi znamo da tamo žive ljudi i dan danas tisućama godina bez i najmanjeg dodira s nama “ naprednom“ civilizacijom, tehnologijom i modernom medicinom i njima je u potpunosti jasno ovo o čemu ja govorim… U najmanju ruku je čudno… a mnogima nije. Kod njih ne postoji oko toga baš niti najmanja dilema, mislim na dom, obitelj i zajednicu…
 
Zapamtite još jednom za uvijek: Budućnosti nema bez prošlosti! Jednako tako niti obitelji bez prirodnih zakonitosti, uvažavajući sve različitosti. Moramo jednom za uvijek zaključiti sa velikom dozom sigurnosti neke činjenice i pokušat se pomiriti sa tim na čemu počiva civilizacija. Moramo znati koje su njezine stečevine i drugo, jednako kako države svoj status i elementarne postulate opstojnosti štite Ustavom. Jedno bez drugoga ne ide. I prvi onaj tko na neki način nađe ravnotežu između tih parametara bit će slavljen… Ako!? Teško je to, ali naravno da ni jedna krajnost nije rješenje.
 
Isključivost ne vodi nikuda. Većina mojih spoznaja su stvarno i isključivo ona o kojima sam sam promišljao. Isto tako spoznaja koje uz znanstvene i ine potvrde neupitno dovode do ovakvih stajališta. S ponosom mogu reći da sam još kao jako mlad imao priliku (kao dijete od petnaestak godina) tamo 1969.-1971. i poslije biti na zapadu. Tada kada mnogi od mojih vršnjaka (bez ironije) nisu niti znali gdje je to. Kako taj uopće zapadni kapitalistički stroj funkcionira i što nudi  i što je to… Već tada, mogu reći, sreo sam se sa mnogim dilemama koje nudi taj način življenja, svjetonazor i mnoge druge društvene dileme i različitosti koje su bile očite. Naravno priznat će te da sam i ako mlad i bez puno nekakvih drugih iskustava mogao dosta dobro razlučiti tu ogromnu razliku između dva sasvim dijametralno suprotna društvena uređenja…
 
Moja iskustva bila su kratka u nekoliko navrata, za sgurno sasvim dovoljna. Jednako tako mogu vam priznati da sam u nama poslije novonastalom, sljedećem razdoblju puno, puno lakše i bezbolnije unatoč stanovitim teškoćama prihvatio i uklopio se u nastale općenite pa i društvene promjene kao takve. Jednako tako napominjem kako sam imao priliku i mogao sam ostati tamo i možda izbjeći sve ovo što se poslije dogodilo i što sam doživio i "pro" i preživio. No, nisam. Neke druge značajke i vrijednosti i neke druge ljubavi, vođen drugim i jačim porivima i emocijama kao i moja druga  viđenja trenutne želje i situacije su odlučile i odredile moju sadašnjost. Nimalo ne žalim. Kod mnogih stvari i danas nisam promijenio svoj stav niti prema nekim ljudima, a niti pojavama. Čak štoviše, sve se višestruko potvrdilo u onom obliku i smjeru u kojem sam tada većinom razmišljao.
 
Četrdeset pet godina prije. Eh, vidim sada sve u tom vrtlogu strave … Pitam se gdje i kuda smo samo otišli. Kada budemo kao društvo, a ja već jesam, svjesni i budemo sve spoznali bit će nam za puno stvari žao i kasno. Ali natrag nema! Kažu, pa mi ćemo izaći (mislim na EU)… Ma odakle i kako, kada te taj bauk (beskrupulozni) spopadne, ljudi moji, nema više povratka?! Iluzija je to. Nisam ja protiv ovoga ili onoga, ali mi smo toliko mali da nama jednostavno slijedi potpuna  asimilacija i polagani nestanak identiteta i integriteta… kap smo vode u moru bez dna.  
 
Moramo znati, naučiti, i shvatiti da uvijek velika neman ili ribica pojede malu ribicu… Zar ne? A moje skromno mišljenje je da smo mi mala ribica koja je bogatiji sa svim  našim realnim resursima od Švicarske… A i ljepša kud i kamo ljepša, ma tko što mislio. Zlo je što samo jadni ne znamo i ne umijemo autoritativno i ozbiljno  se prezentirati i postaviti. Postaviti  se treba tako da, te određene i neupitne velike  komparativne prednosti, naše vrijednosti i tradicijsko i kulturno bogatstvo stavimo u funkciju i da oni budu  naši  aduti u svakoj vrsti pregovora i u svakom pogledu… Smatram da je ovo država ljudi koje ovdje žive i koji su je stvarali… Sa puno, puno krvi na žalost, a dok smo je prolijevali nisu ni trepnuli, rekoh to već u prethodnom dijelu izlaganja.
 
Odvode nas tamo gdje caruje novac, kapital kojega mi nemamo, gdje  maheri šišaju nevine ovčice kao na proizvodnoj traci. Gdje nas isto tako sa lakoćom jedu ljuti vuci… Mi, eurića nemamo, siromasi jesmo i još ljubav samo držimo u ruci… Prostitucija se zove, kad ljubav prodaješ!
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Povezani članci

Hajte braćo nazad domu svome

HF

AFORIZMI – Kad rezultati izostanu

HF

Čovjek je stvoren kao muškarac i žena

HF

Srčani udar i voda

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...