U zadnje vrijeme ne gledam vijesti. Ni one u podne niti one u večernjim satima. Dosta mi je i laži i crnila. Želim nešto što će me odmaknuti od ove naše surove stvarnosti. Nešto što će me razgaliti. I što će me smiriti pred spavanje.
I ne traje to kod mene od danas. Ima tomu točno pola godine. Još od 14. srpnja 2016. godine.
Pretraživala sam tada redom sve TV kanale, ne bi li našla, bar nešto, za svoju dušu. Nešto lijepo i zanimljivo.
A onda, na svim TV postajama, najnovije vijesti iz Francuske. I tamo … veliko slavlje.
– Hajde, neka se bar netko veseli i slavi! I meni bi trebalo tako nešto. Nešto malo drugačije od ove moje sumorne svakidašnjice, mojih svakodnevnih briga i problema – mislim si u sebi i nastavljam gledati program.
A, zašto, ne!? Osvježit ću, bar, poneku lijepu uspomenu…
Na ekranu, najprije reportaže iz Pariza.
Pariz prekrasan. Sav okupan u svjetlosti. Sve okićeno. Blješti. Puno ukrasa i cvijeća. Glazba na sve strane. Čuju se taktovi francuskih šansona… Edit Piaf, Charles Aznavour, Lara Fabian… I mnoštvo drugih poznatih glazbenih imena, iz moga vremena. Ali, i neki novi pjevači, meni potpuno nepoznati.
Ljudi opušteni. Sretni. Odjekuju zvuci i francuske himne. Kao da se, prije godinu dana, ništa nije ni dogodilo.Nema više, ni nelagode niti straha, na licima koje susrećeš. U restoranima je sve više ljudi. A oni koji su tu, ne provjeravaju više sa strahom, svakog gosta.
Ne razmišlja se više je li to ovaj… ili je, možda, ova koja… A možda onaj koji upravo ulazi.
Jer, svaki ulazak i svaki izlazak, bio je, sve do nedavno, potencijalna prijetnja…
Ali, restorani opet puni puncati.
Prestalo su se, na svaki jači zvuk pribora za jelo, kao na zapovijed , sve glave okretati u tom pravcu. I nitko više ne pogledava na vrata, već na kavu koju upravo pije Ili u tanjure i jelo koje je pred njima.
Strah je počeo nestajati. Gubiti se. A normalan život teći i bujati Parizom.
A Pariz prekrasan. Sav okupan u svjetlosti. Sve okićeno. Blješti. Puno ukrasa i cvijeća. Glazba na sve strane.
Pariz je danas isti kao i prije. Onaj stari. Na ulicama mnoštvo ljudi… Svugdje se slavi.
Jer, danas je Dan Bastille. Francuski je nacionalni praznik.
I Nica slavi. I ona je ukrašena i okićena.
Lepršaju francuske trobojnice:crven bijeli, plavi. Reklo bi se, ništa se promijenilo nije. Sve je isto kao i prije. Sve normalno. Praznično.
A sve je počelo14. srpnja, daleke 1789. godine, kada je pobunjena masa, nezadovoljna vladavinom Luis XVI. i njegove supruge Marie Antoinette, njegovim rastrošnim životom, nametima i izrabljivanjem, zauzela Bastille. Potom giljotinirala sve protivnike, i kako se dosad tvrdilo, oslobodila mnoštvo zatočenika (a danas se zna da ih je bilo tek nekoliko- od pet do deset) iz te zloglasne tvrđave i zatvora.
Tipično je to za sve revolucionare. Dok ne osvoje vlast, bune se protiv privilegija onih na vlasti: kraljeva, careva, buržoazije i elita, a kad zasjednu na vlast, ponašaju se sto puta gore od onih koje su skinuli s vlasti.
Tako je sve počelo i u Francuskoj. I od tada do danas, lijevi radikalizmi bili su izvor najvećeg zla za ljudsku civilizaciju i temelj svih totalitarizama, a „socijalna pravda“ sredstvo za ovladavanjem masama.
ISTA POZORNICA SAMO DRUGI AKTERI
A učetvrtak, 14. srpnja 2016. godine, na proslavi Dana pada Bastille u Nici, izvješćuju sve svjetske agencije, ogroman se kamion, u bjesomučnom naletu, zabio u gomilu koja je gledala vatromet. Vozio je tako cijela dva kilometra i pokosio sve ispred sebe. Mnoštvo je, kažu, unesrećenih. Najmanje su 84 osobe smrtno stradale. A više od stotinu ih je ozlijeđeno i ranjeno. Tragedija se dogodila na Engleskom šetalištu, tog istog dana, oko 11 sati navečer.
I ponovilo se isto. Već po drugi put. Isto kao i u Parizu. Opet ljudi ubijeni. Opet strah i užas.
Francuska, Europa i cijeli svijet tuguje.
A samo nekoliko sati poslije, francuski predsjednik Hollande, izlazi pred svjetsku javnost i najavljuje produženje izvanrednog stanja, na još tri mjeseca.
Zanimljivo! Izvanredno stanje u Francuskoj, koje ograničava slobodu misli, riječi i djela, trebalo je upravo isteći. Točnije za tri dana. A produžetkom izvanrednog stanja, kako kažu zbog zaštite od terorizma, očito se nastavlja, onaj pravi, državni teror nad građanima. I to je, sve su prilike, samo početak onoga što će zahvatiti cijelu Europu.
Sve je već prije viđeno. Isti je scenarij. Isti redoslijed događanja. Isti kaos. I isto izvješćivanje svih svjetskih novinskih agencija i TV postaja.
Ljudi u panici. Bježe. I nitko ne zna ni zašto bježe ni od čega bježe. Ali, svi nekuda bježe…
Vrište trčeći po ulicama, upadaju u restorane panično vičući: “Ostanite unutra, ostanite unutra!”
Jedni govore o kamionu, drugi govore da su čuli pucnjavu, treći ništa ni ne znaju, ali bježe…
A sve ih tjera strah i panika.
„Zamalo smo poginuli. Kamion je vrludao, niste imali ideje kamo ide. Ruši sve pred sobom. I ljude, i drveće, i stupove… Nikada nismo vidjeli tako nešto“, priča jedan navodni očevidac.
I opet bježanje. Panika. Stampedo. Sveopća histerija. Vrištanje i plač.
A gdje je bila policija? Očevici kažu kako su se pojavili tek pola sata nakon tragedije.
Kako to i zašto to??? Pa oni su ti koji se trebaju boriti protiv terorizma! Pa oni najviše i govore o terorizmu i borbi protiv terorizma!
PROIZVOĐAČI PANIKE I STRAHA
Gledam pomno sve dostupne video snimke s mjesta napada. Cijeli prostor okružen policijskim kolima i jakom policijskom stražom.
Mjestu zločina, što je i normalno, nitko nema pristupa. Policajci smireni. Bez ikakve panike vrše uviđaj. Iz daljine dopire zavijanje sirene kola hitne pomoći. Na poprištu zločina, jedna ostavljena dječja kolica i desetak unesrećenih. Prekrivenih bijelim plahtama… I nigdje nikakvih tragova krvi.
Ulicom ide jedna žena i normalno se kreće. Doduše, vode ju četvoro ljudi. U nekakvom čudnom četveroredu. Malo joj je krvi na licu,a na cvjetnoj bijeloj haljini, okrugla, kao šestarom ucrtana, crvena mrlja.
Pored jednog, prema veličini prekrivenog tijela odrasle osobe, odložena dječja lutka. Kažu da je to tijelo jedne djevojčice. I da je ono njena lutka.
Na nekoliko mjesta vidi se posut bijeli prah.
A sve snimke s mjesta događaja, zatamnjene i nejasne. Na zadnjoj koju sam pregledala, navodno, jedna ranjena žena, po čijem licu teče malo krvi, na nekom stranom jeziku, doziva Gospu.
Niti na francuskom, niti na španjolskom, niti na talijanskom, niti na portugalskom.
I opet sve zatamnjeno.
I opet sve nejasno.
Dok se, samo tren prije, među tom istom masom, orila engleska glazba.
Zamislite, molim vas! Na nacionalni praznik francuskog naroda – engleska glazba!
Prosto nevjerojatno!!! Znajući veoma dobro kakav je nacionalni naboj Francuza, ovakva glazba mi je nezamisliva.
Na drugom videu, opet, ljudi bježe. Odjekuju pucnji. Negdje u pozadini. Opet panika. Opet stampedo… Opet kaos. I opet sve zatamnjeno. I opet sve nejasno.
Svaka čast! Imamo stvoren kaos. Imamo i svjetske redatelje. Imamo i njihove skrivene kamere. Imamo i njihove skrivene namjere…
A imamo i glumce i pozornicu.
Ali, više ni u Francuskoj, a uskoro ni u cijeloj Europi, ne ćemo imati slobode!!! Jer, nakon uvođenja izvanrednog stanja, policija može bez ikakvog naloga, svugdje i u svako doba dana i noći, upasti u stanove, sve pretresti i sve pretražiti. I sve sumnjivce staviti u zatvor ili u kućni pritvor.
‒Laži, poput paučine, šire se Francuskom! ‒ kaže francuski profesor prava Danièle Lochak.
„Sve je laž. Napad u Parizu nije se ni dogodio. Što ste vidjeli tamo? Što vam prikazuju mediji? Jeste li vidjeli mrtve? Niste. Jeste li vidjeli i jedan pokop? Niste! Nema nijednog pokopa, bilo da se radi o žrtvama, bilo da se radi o atentatorima, odnosno teroristima.
…Pa gdje je pijetet za stotine mrtvih? Sve je to nešto imaginarno, nestvarno.
Cilj im je, očigledno, stvoriti strah i ništa drugo…
A onda puč u Turskoj. Pa masakr za masakrom i u Njemačkoj.
Iskreno, ne vjerujem ništa političarima. I sve mi je ovo zajedno, više nego čudno. Jer, sve mi djeluje kao zakulisna priprema za neku novu povijesnu dramu. Smještenu u ovo naše vrijeme. Dramu u kojoj su jedni, oni glavni akteri, pomno pripremljeni i istrenirani, a sporedni glumci uključeni nasumično i izabrani slučajnim odabirom.
„Posljedice ovog izmišljenog terorističkog napada su reakcije ljudi diljem svijeta koje su potekle i tek trebaju poteći iz gore spomenutog virtualnog straha: Nemiri, netrpeljivost i naposljetku rat“.
A posljedice svega, čini mi se, već su tu…
PREMA ZONI SUMRAKA
Francuzi i Francuska polako tonu u prisilnu upravu i diktaturu. U državu bez ljudskih prava. Jer,Deklaracija o ljudskim pravim u Francuskoj je suspendirana.
Iskreno, ne mogu vjerovati! Pa Francuska je prva zemlja koja je i donijela deklaraciju o ljudskim pravima. Francuska je zemlja koja je prva, prije dvjesto godina, izdala Deklaraciju o pravima čovjeka. Zemlja u kojoj je slogan Deklaracije glasio: Sloboda, jednakost, bratstvo (Liberté, égalité, fraternité).
A sada (i ne samo ona), polako klizi prema zoni sumraka. Iz demokracije i ljudskih prava… u totalitarizam i diktaturu. Pa je od slobode, bratstva i jedinstva, ostala samo… policijska država.
Liberté, égalité, fraternité… Prazne su to sada priče. Francuzi više nemaju nikakva prava.
Dok je policiji dozvoljeno i ubijati nevine ljude.
No, čini se kako je posljedica terorističkih napada, zapravo i usmjerena, samo na te slobodoljubive, misleće građane koji se protive nekontroliranom ulasku islamskih migranata i islamizaciji zemlje.
A koliko je stanje u Francuskoj postalo opasno, pokazuju i stalni sukobi policije i prosvjednika, kojih je sve više i više, a koji po nametnutim zakonima, ne smiju prosvjedovati.
Sve se to krije. Sve se zataškava.
Ali, ništa više nije isto.
U nekada katoličkoj Francuskoj, ništa više nije isto. Situacija se iz sata u sat, iz dana u dan, drastično mijenja.
Na djelu je stvaranje multi-kulti države, a ustvari je na snazi islamizacija države.
NEKE TAJNE SILE
Tko je sve ovo zakuhao? Tko režirao sve to? Tko napisao scenarij po kojem će se uskoro i Francuzi, a nakon njih i svi ostali, pretvoriti , ne u bezimeno stado ovaca, već u cijelo bezimeno krdo zombija.Jer, cilj ovog terorizma i jest…
Europa bez ljudskih prava.
Europa… robova.
Europa bez kršćanstva.
A da francuska vlast, po naredbi nekih „tajnih sila’, ovakav kaos sama stvara i želi, dokazuje i odluka francuskog senata koji je odlučio srušiti više od 2800 katoličkih crkava diljem Francuske, a među njima i crkve stare više od jednog stoljeća. Navodno im troškovi restauracije premašuju troškove rušenja, a novac im treba za izgradnju, ni manje ni više, nego džamija.
Bože, Bože dragi, kakav barbarizam!!!
Kakvi su to ljudi, pitam se, koji mogu uništavati tisućljetnu kulturu jednog cijelog naroda? Kakav to monstruozan um može uništavati stoljetnu kulturu jedne cijele nacije?
URUŠAVANJE TEMELJA EUROPE
Nedavno je, javljaju mi prijatelji, jedna velika džamija u Parizu posve obnovljenja.
A uz to, zamislite molim vas, s ugrađenim najmodernijim pomičnim krovom. Napravljen je još i plan izgradnje, na stotine i stotine džamija zbog, kako kažu, promjene demografske slike.
Rušenja su počela još u u 2013-oj godini, s prekrasnom gotičkom crkvom Église Saint-Jacques d’Abbeville iz 1868. godine, koja kako kažu, nije imala koristi, što je izazvalo velike reakcije brojnih vjernika.
A sve to skupa, izazivat će i izaziva, još veći bijes, nerede i kaos. Što je očito i cilj francuske vlasti.
Nažalost, ista sudbina slijedi još tisućama katoličkih bogomolja. Počelo je i s ubojstvima svećenika. No, ono što još više uznemirava, snimka je koja prikazuje deložaciju jednog katoličkog svećenika, iz još jedne crkve kojoj prijeti rušenje. Policija koja, da bi svećenika izbacila na ulicu, vuče ga po podu, zapravo je odraz francuske stvarnosti. Pomno smišljen plan u kojem sudjeluju i svjetske i europske vlasti, a sve s ciljem uništenja kršćanstva u Europi.
Katolička Europa se islamizira. I uništava.
SVE POSLUŠNIK DO POSLUŠNIKA
„Vođa države treba predstavljati duh naroda.
I samoj naciji i svijetu“, rekao je u svoje vrijeme, Charles de Gaulleu.
Pa ako Europa misli opstati, mora se promijeniti. Ili je više neće biti.
A sadašnji predsjednik, predsjednik Hollande, ni ne pitajući narod, uradio je samo ono što mu je i naređeno. A naređeno mu je, da od Francuske napravi prvu državu u Europi, koja će biti pod stalnim izvanrednim stanjem. Zato je i objavio produljenje, sadašnjeg izvanrednog stanja, na još tri mjeseca. Pa,nakon njih, slijede i ostali…
A od mnoštva umreženih poslušnika, kako kažu, Hollande je najposlušnija i najučinkovitija lutka na koncu. To je čovjek koji slijepo slijedi naredbe svojih nadređenih. To je čovjek bez ikakve karizme. Bez ikakve snage koju treba imati jedan vođa. Bez časti. To je čovjek koji je od Francuza napravio marionete. Prave lutke na koncu. Kao što je i on sam.
To je Francuz koji je Francusku i Francuze… izdao i prodao. No,on nije bio prvi koji je Francusku izdao u ime multikulturalizma. A sve su prilike da će biti posljednji.
Jer, Francuzi osjećaju da vlast birokrata u Bruxellesu i Parizu služi samo njihovim vlastitim interesima i interesima njihovih nalogodavaca.
Gledam Hollandea dok govori. I ne vjerujem svojim očima. Dok čita proglas o izvanrednom stanju i o terorističkom napadu, govori to bez ikakvih emocija. Bez ikakve tuge i žalosti. Čita unaprijed pripremljen govor. Odmjereno, smireno i monotonim glasom. Kao da čita neko izvješće s nekog trećerazrednog sastanka. Kao da ne govori o tragediji, o 84, kako izvješćuju, izgubljena ljudska života, i više od stotinu ranjenih.
Pa od njega se ništa drugo nije ni očekivalo. Ta, sadašnji predsjednik Francuske je bio partijski drug i sljedbenik nekadašnjeg predsjednika Mitteranda! A dugogodišnji zaštitnik bio mu je, upravo on, François Mitterrand, socijalist i francuski predsjednik (1981. do 1995. godine), nekadašnji suradnik “hitlerovskoga vichyjevog režima”, i osvjedočeni neprijatelj i mrzitelj Hrvata i Hrvatske. Posebice, na početku srpske agresije, kada je, svojim odlaskom u Sarajevo, veoma uspješno zaštitio(a posljedice njegovog dolaska su mnogobrojna izgubljena ljudska života na strani žrtve), ratnoga zločinca i teroristu, Radovana Karadžića.
To je onaj isti François Miterand koji je tada, brže-bolje sletio u Sarajevo, i uzviknuo „Volim Srbe!“
Dok je Hrvate, u isto vrijeme, na francuskoj TV, stalno prozivao i kritizirao… I nazivao fašistima.
”Cijela je Francuska pod prijetnjom islamskog terorizma. Terorističke napade ne možemo ignorirati, ovo je užas, moramo učiniti sve da se borimo protiv tog zla“, rekao je Hollande. Rekao i porekao. Jer, baš on sam, stvara i širi terorizam.
Priprema terena, i za ostatak svijeta, upravo je počela. A počela je od virtualnog terorizma do straha, panike i totalnog kaosa. Nakon toga slijede, najvjerojatnije, i provocirani sukobi.
PANDORINA KUTIJA JE OTVORENA
Iz cijelog svijeta dolaze osude terorizma i potpora Francuskoj. I sve marionete suglasne su u jednom: „Borit ćemo se protiv terorizma unutar i izvan Europske unije. Našoj odlučnosti bit će ravna samo naša jedinstvenost”, poručio je na twitteru predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker.
Američki predsjednik Barack Obama opisao je događaje kao strašan teroristički napad.
Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk poručio je kako “Europa ujedinjeno stoji uz francuski narod i Vladu, u borbi protiv nasilja i mržnje”.
Angela Merkel poručila je da je Njemačka uz Francusku u borbi protiv terorizma.
‒Bože, Bože dragi, kakvi licemjeri!!!
‒Govore to oni koji su terorizam i kreirali, i donijeli, i izazvali.
I svi su na okupu. Svi na broju. I pozornica je tu. A Pandorina kutija zauvijek otvorena.
I ništa više nije isto. A sve je počelo, prije samo pola godine.
Glumci su još uvijek skoro isti. Konci im polako klize iz ruku. A scenarij koji su zamislili i ostvarili, obija im se o glavu.
Terorizam se preselio i u njihovo dvorište.
A oni se, sve jedan po jedan, polako sklanjaju sa svjetske pozornice…
NEMA VIŠE MULJANJA
Dosta nam je, dosta, gospodo političari!!! Ne možete nam više muljati! Ne možete nam više nuditi vašu izmišljenu, „virtualnu stvarnost“! Nama su dobro poznate sve prave, sve izvorne slike strave i užasa. Kroz koje smo svi mi, ovdje u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, nedavno prolazili. Poznati su nam i ondašnji autentični prizori divljanja tadašnjih srpskih terorista, diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Od Vukovara, Ovčare, Voćina, Škabrnje, Tovarnika Ravna, Trusine, Doljana, Grabovice, Križančeva sela, Sutine kod Mostara… Srebrenice.
Vidjeli smo tada sve stravične prizore i sve strašne posljedice terorizma. I posljedice ljudske mržnje i bezumlja.
Vidjeli smo i razbacanu robu, i zdrobljene stvari… I kola, i kamione … I polomljene automobile, i odbačene kovčege…
I slomljene lutke pored puta. I osakaćena mrtva tjelesa. I lokvu do lokve … ljudske krvi. Crvene ljudske krvi.
I ovdje su, gospodo, bili ljudi. Izbezumljeni. I ljudi koji bezglavo trče. Viču… Sirene su i ovdje zavijale. Ranjeni su i ovdje jaukali. I ovdje su neki bili na nosilima. Krvavi.
Jedan ranjen u desnu nogu. Vuče se po cesti. Zapomaže. Drugom desna ruka visi, presječena.
A unaokolo razbacani dijelovi raskomadanih tijela… Odbačene nečije noge i nečije ruke.
A u lokvi krvi, čovjek bez obje ruke. Drugi bez obje noge. Zove u pomoć. Zapomaže. Jedna žena jauče i rida nad tijelom mrtvog djeteta. A krvi i krhotina na sve strane …
Zavijala su i ovdje kola hitne pomoći.
Dugo, duuuugoo…
Svake noći.
Prisjećam se svega. I sve mi opet promiče pred očima. Prisjećam se i onoga kaosa. I straha. I užasa.
Promiču mi sada i sva ona bolna i nagomilana sjećanja. Slika po slika… Bez zatamnjenja.
Sve smo to mi, poštovana i veleumna svjetska gospodo, i vidjeli i doživjeli. I osjetili svu strahotu i sav užas svih tih i takvih zločina.
Vidjeli smo i spaljen i razrušen Vukovar.
I otkopanu jamu u okolini Mostara… gdje su koljači buldožerima zatrpavali pobijene i zaklane ljude.
A oko jame, u koju su ih nemani zatrpavali, unakaženi leševi.. .
Otkopani iz zajedničke jame.
Poredani… Leševi ljudi, žena, djece. Preklani… Smrskani… Bezglavi…
Bez udova. Bez očiju…
Vidjeli smo i izmasakrirane prizore sa sarajevske tržnice. Vidjeli smo sve to… svojim očima. Vidjeli smo i doživjeli sve to. I osjetili na svojoj koži. Čuli smo i vriske i jauke.
I ledili se od užasa.
Vidjeli smo i ljude koji priskaču i pomažu.
I lokvu do lokve… krvi.
Crvene ljudske krvi.
I to je BEZUMLJE. I to je TERORIZAM!!
I nitko nam više ne može bacati prašinu u oči. Jer, vidjeli smo sve… Doživjeli smo se sve… Osjetili smo sve…
Ali, nismo tada niti vidjeli, niti čuli, niti pročitali, niti doživjeli – vaše izraze sućuti.
SVE JE ISTO KAO PRIJE
Nisam bešćutna. Ne daj, Bože! Ali, previše sam proživjela i previše doživjela… Previše vidjela. Previše laži dosad čula i progutala. Da bi sve primala…novo za gotovo. A pogotovo sada, kada se svi događaji, tako poklapaju i isprepliću. Kao što je to sada u Njemačkoj. Samo malo intenzivnije i učestalije.
Scenarij je isti. Iste su kulise… I ista priprema za izvanredno stanje. Kao i u Francuskoj.
“Policija ogradila prilaze šoping centru, svugdje raspoređene sigurnosne snage. Ogroman broj policajaca je na terenu, nose duge cijevi, pancirke, kacige. Helikopteri nadlijeće područje”, prenosi jedna TV postaja. Jedan je čovjek mrtav, a desetoro ljudi ozlijeđeno.
U pozadini ljudi isto trče. Iz daljine isto dopire pucnjava. A uz sam zvučnik na mobitelu, čudno zar ne, krik neke žene.
Nešto malo dalje, troje ljudi s kamerama, mirno se dogovaraju. Nonšalantno i bez straha hodaju ulicom. Nigdje panike, nigdje bježanije. Nigdje snimljene žrtve masakra.
I ovdje svjedoci tvrde kako ima ozlijeđenih. I ovdje tvrde da je u trgovački centar upao muškarac i počeo pucati. I ovdje policija poziva stanare okolnih zgrada da ne izlaze iz svojih domova. I ovdje je samo jedan napadač. A mogući su, i ovdje, drugi pomagači.
I ovdje je napadač mrtav. Doduše, ovdje se, za razliku od onoga napadača u Francuskoj, koji je, kako kažu ubijen, ovdje u Njemačkoj, ubio on sam. Tako kažu…
A mediji i tiskovine ponavljaju, iz dana u dan, jedno te isto: Terorizam, terorizam…
Bez vjerodostojne snimke. Bez slike, bez imena i prezimena. Bez snimke nesretnih žrtava. I njihovog pokopa.
I svi su bez stvarnog lica. Svi imaginarni.
NA PUTU U NOVI SVJETSKI POREDAK
i stvorio se kaos.
Uspostavljena je diktatura…
Terorizam je u tijeku…
A, nakon svega, potiho i lako, preko straha od terorizma, preko proizvedenog kaosa, preko navodne borbe protiv terorizma, uvest će se i potpuna kontrola nad ljudima.
Pa nametnuti… novi svjetski poredak.
Tako čitam, kako se i jedan Dubrovčanin, doduše s punim imenom i prezimenom, našao usred pucnjave u Njemačkoj. Čuo je pucnjavu. Šokiran je. Ali, ovaj Hrvat, izgleda mi, nije bio dovoljno uvjerljiv za medije pod kontrolom, pa se, navodno, javila i jedna bezimena Hrvatica. Sva u panici.
„U njemačkom Münchenu dogodio se teroristički napad u shoping centru u kojem je poginulo 9 ljudi, a 27 ih je ranjeno. I to nije jedini napad!“, tvrdi ona.
Ali ni ona, kako kaže, nije znala što se događa. Odjednom je i ona čula pucnjavu i vidjela masu ljudi kako trče. I ona je krenula s njima i trčala. Iako nije imala pojma o čemu se radi.
”Umirala sam od straha“, kaže ova djevojka, koja je još uvijek, kako kažu, u potpunom šoku zbog onoga što se dogodilo.
I ništa joj, ama baš ništa, jadnici jadnoj nije bilo jasno.
POVIJEST SE OPET PONAVLJA
A iste su to slike. Isti scenarij… Isti redatelji. Samo su drugi glumci.
Nekad bivša Jugoslavija, pa onda Afganistan, Irak, Libanon, Libija, Sirija… Ukrajina. Pa valovi emigranata i migranata. Pa izlazak Engleske iz EU-a. Pa sada Francuska i Turska. Pa Njemačka. Pa Italija. Švedska.
Kaos. Silovanja. Teroristički napadi…
I sam Bog zna što nam sve slijedi. I što nam se sve priprema i sprema.
A, sve ovo, zajedno, miriše mi na dobro smišljenu, ali ne i uspješno realiziranu, predstavu.
Ali, žao mi ljudi!!! Žao mi je onih običnih, malih ljudi. Strah se u njih već uvukao. I bit će sve veći i veći. Znam kako je to. Ali znam da će se Francuzi, jer su ponosan i hrabar narod, trgnuti. Uspraviti i dignuti glavu.
Sjećam se dobro kako su priskočili nama u pomoć. Sjećam se kako su nas primili u svoju zemlju. Sjećam se kako su nam pomagali. Slali tone i tone humanitarne pomoći.
I za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu.
Žao mi je ljudi. Jer, nitko nije zaslužio nešto ovakvo. Žao mi je ljudi koji su nas podupirali u našoj borbi za neovisnost.
Upoznala sam takve. Male, obične ljude. Ljude velikog srca. Upoznala sam i one koji su pisali i napisali mnoštvo knjiga o našoj pravednoj borbi za našu opstojnost. Sigurna sam da će se i oni probuditi i boriti. Za sebe i za svoju djecu.
Na našu sreću, istina se ne može i n smije skrivati. Ma, koliko ružna bila. Jer, kada se otkrije i izađe na svjetlo dana, pogodit će nemilosrdno, upravo one, koji su istinu i skrivali. A onda će svi, po svojoj zasluzi, za svoje grijehe… i odgovarati.
Jer se već nazire i probija, neka nova Svjetlost.
SUNCE SE PONOVNO RAĐA
A ljudi, kreatori ovoga kaosa, kako oni kažu, Novog svjetskog poretka, na umoru su. I izdišu.
• Talijana Mattea Renzija Europa je ostavila na cjedilu. Njemačka i Francuska zatvaraju granice i prepuštaju Italiji da se sama bori s izbjegličkom krizom. Na kraju je Renzi ostao sam. Time će se već bivši talijanski premijer pridružiti najmanje trojici drugih istaknutih političara koji su ove godine postali žrtve reakcije protiv političkog establišmenta: Davidu Cameronu kojega je srušio referendum o brexitu, Hillary Clinton koju je potopila pobjeda Donalda Trumpa i Françoisu Hollandeu.
• Njemačka kancelarka Angela Merkel na izbornoj konvenciji CDU-a u Essenu izjavila je kako burku treba zabraniti jer je njezino nošenje neprimjereno u Njemačkoj. „Potpuno pokrivene žene nemaju šansu za integraciju“, naglasila je Merkel u pokušaju dodvoravanju Nijemcima, nakon dvije godine potpuno drukčijega ponašanja i vođenja promašene i štetne politike prema migrantima. Jasno je svima kako je ova njena izjava, samo predizborni trik.
• Francuski predsjednik François Hollande objavio je da ne će u utrku za još jedan predsjednički mandat. „Odlučio sam da se ne ću kandidirati za obnovu mandata“, rekao je Hollande u televizijskom obraćanju uživo.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više