RS je usporediv samo s osmanlijskim genocidnim zločinima tijekom polutisućljetne okupacije
Zlikovcima je teško je prihvatiti i priznati grijehe prošlosti. Kao neljudi označivši svoj identitet genocidom i zločinom istinu grijeha prošlosti ne priznaju i ne prihvaćaju nikada. Napose ako su oni genocidne, kakva je velikosrpska u temeljima srpskoga entiteta, naravi i dimenzija. A jesu. U takvim slučajevima tim griješnicima smeta i svako uspoređenje njihovih grijeha s nečijim drugim. Jer oni hoće da budu posebni, vjeruju da takve gnjusne zločine ne može i ne zna nitko drugi počiniti. I ne zna. Jedino takve, uz velikosrbe u Bosni i Hercegovini su počinili još samo Osmanlije.
Valentin Inzko
Pogađa ih usporedna njihovih grijeha s drugima i zbog toga što su njihovi grijesi u tom uspoređivanju daleko teži, veći, brutalniji i obimniji od onih s kojima ih svijet ili svjetska zajednica s pravom uspoređuje. A grijesi naroda, političara ili pojedinaca iz tog entiteta su zapravo uvijek teži i neoprostiviji ljudskoj povijesti od onih iz prošlosti, zbog toga što je svijet uvijek poslije onih prošli govorio, i tvrdio, nikad više a oni se opet događali. Zapravo svijet govori, nikad više do sljedeće prilike. I zbog toga su grješniji od prošlih, jer na neki način u njima je sudjelovao i dio međunarodne zajednice. Kao i u velikosrpskom slučaju stvaranja genocidnog entiteta. Potvrđuju to i grijesi genocida velikosrba počinjenih poslije onih iz prošlosti Drugoga svjetskog rata, kada se u svijetu govorilo, gotovo pjevalo kao svjetska himna, nikad više. Pjeva se i danas a taj genocid traje, kao što traje i bošnjački ratni zločin etničkog čišćenja beha federacije u kojoj je svakim danom sve manje Hrvata.
Trebalo je samo pola stoljeća da ih velikosrbi ponovno učine, daleko brutalnijim od onih endehaovskih o kojima su ti isti srpski genocidisti svijetu govorili cijelo to vrijeme. I ne samo o njima govorili već ih i nekoliko puta uveličavali i dalje uveličavaju, samo kako bi ih i svijet prihvatio takvima kakvima ih oni ocjenjuju. Stoga je danas čudno, a zapravo sve što dolazi od velikosrba za ljudsku povijest je čudno da se Srbi, oni u Srbiji i oni što su genocidom očistili 49 posto Bosne i Hercegovine i ogradili ga velikosrpskim zidom, dižu na noge zbog usporedbe Visokoga predstavnika u Bosni i Hercegovini gospodina Valentina Inzka, njihovog genocidnog entiteta s NDH.
No, kada se danas gledaju, dakako ne iz velikosrpskog nacifašističkog pogleda već iz povijesnih čimbenika onog ratnog vremena stvaranja NDH i stvaranja genocidne republike srpske, taj manji beha entitet je daleko brutalniji, genocidniji i obimniji u svom stvaranju i u svom životu. Genocid na kojem je stvoren taj velikosrpski entitet na beha zemlji je činjenica kojeg je svijet dokazao i osudio. I drugog naziva za taj velikosrpski grijeh iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća i nema, jer on je genocid i samo genocid.
On je daleko brutalniji od grijeha NDH, jer ubiti, masakrirati gotovo za jedan dan oko deset tisuća ljudi, žena, djece, trudnica, vojnika, genocid je koji je usporediv samo s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom iz Drugoga svjetskog rata koje su prisilile Hrvatsku u svoje vražje kolo. U slučaju genocidne Republike srpske ona nije bila ni od koga prisiljena da čini genocid, ona je ga sama izabrala, planirala i izvela. I zbog toga je RS daleko strašniji od endehaevskog, bez obzira što je zločin i nad jednom nedužnom žrtvom zločin za najstrožu kaznu. Zato velikosrbima i smeta Inzkovo uspoređenje njihova genocida s endehaovskim ratnim zločinom. Po kojim dimenzijama i kriterijima je razlika između endehaovskog 10. travnja i ereesova 9. siječnja kao dana državnosti. Nema nikakve osim u činjenici da je endehaovski 10. travanj dan iz vremena najkrvavijeg Drugoga svjetskog ludila, a 9. siječanj pak dan iz najbrutalnijeg velikosrpskog agresorsko-okupatorskog rata na nesrbe diljem juzajednice, velikosrbije.
Deveti siječanj kao izabrani velikosrpski dan genocidnog entiteta je dan za koji se Srbi pripremali sve od kraja Drugog svjetskog rata, a za kojeg su govorili da za njih i nije stao. Počinjenim genocidom, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu su i pokazali da nije stao. Za njih on ni danas nije stao, njihova politika je dalje genocidna prema svim nesrbima, oni se i dalje naoružavaju za nastavak ili početak nekog novog genocida. Da će nastaviti počinjeni ili započeti novi genocid kazuje činjenica da im je taj genocid dio svjetske zajednice i priznao i legalizirao, odnosno da im je tim sudjelovanjem u genocidu dao, pa gotovo zapovijedio, nastavite tamo gdje smo vas, oprostite nam na tome govore iz međunarodne zajednice zaustavili.
Jedina i dakako najveća razlika između endehaovskog ratnog zločina iz vremena Drugog svjetskog rata i velikosrpskog genocida iz vremena gradnje velikosrpskih granica na zemlji drugih naroda je i u tome što su Hrvati priznali endehaovski ratni zločin, osudili ga i rekli sigurno nikad više, čak ni spomenu 10. travnja je i u tome što Srbi ne priznaju počinjeni genocid, ne osuđuju ga i čak dan njegova početka počinjenja s ponosom memoiraju i žrtvama prkose. Stoga Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko u svom uspoređenju velikosrpskog ereesa i njenog 9. siječnja s endehaovskim 10. travnjem bio je sasvim blag, pa čak s tendencijom ublažavanja istog. Što je apsolutno nedopustivo, i gotovo bi bilo ravno velikosrpskom negiranju i nepriznavanju strašnog genocida.
O strahoti tog zločina koji nadmašuje i genocid Osmanlija u Bosni i Hercegovini, govori svjedočenje žene koja kaže za 11. srpanj 1995., na portalu Mustafe Cerića „Bošnjaci.Net“ od 10. siječnja 2017. Džemila Delalić iz sela Dobrak kod Srebrenice svjedoči: „Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: "Rađam!", „De sine", velim ja njoj, "ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik preda me“: "Spusti to dijete dolje!", veli. „Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano… Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat… Crijeva izletiše“. Treba li većeg i vjernijeg dokaza o velikosrpskom genocidu. Jedino je usporediv s osmanlijskim genocidnim zločinima tijekom polutisućljetne okupacije Bosne i Hercegovine i onih što ih Turci počinili nad Armencima od 1915. godine. No, ništa ljudskije nisu postupali i na drugim stratištima diljem okupiranih teritorija. Ima li u ljudskoj povijesti takvog zločina, i sa čime se on može uporediti. Uspoređenje s bilo kojim, osim s onim osmanlijskim na beha teritoriju u ljudskoj civilizaciji je neudporedivo.
Činjenica da se on dogodio na periferiji Europe, u vrijeme svjetske galame nikad više, i uz kasniju legalizaciju američkog tenk pregovarača u Daytonu, genocid je to najstrašniji u beha povijesti. U Europi i s bilo kojim drugim neusporediv, jer je najstrašniji, najbrutalniji i najobimniji. Težinu mu uvećava i velikosrpsko memoiranje 9. siječnja.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više