Hrvatski strah i sram. Gdje je ponos?

S pobjedom komunista 1945. nametnut je ljudima strah, kojim se vlast održavala do propasti Jugoslavije

 

 

Svi srpski zločini u Hrvatskoj za srpske političare su opravdana borba protiv tobože povampirena ustaštva. Poslije etničkoga čišćenja ne-Srba, uslijedio je u Oluji 1995. egzodus Srba, koji srpski autori nazivaju zločinom stoljeća, a prethodno „preventivno“.

Marko Marulić

 

Psihotraume i emocije imaju svoje dugo trajanje na prostorima jugoistočne Europe, gdje je u 20. stoljeću nastala i u krvi propala Jugoslavija. Emocije su se prenosile transgeneracijski, a često su rezultirale destruktivnim ponašanjem stanovništva. U tome smislu poučna je knjiga Jeana Delumeaua Strah na zapadu (prijevod 1987.). Autor je analizirao ugroženost kršćanske kulture od 14. do 17. stoljeća, u vremenima kuge, gladi, buna i osmanlijskih najezda. I na hrvatskome je području bilo tih pojava, uz znatno intenzivniji strah od Turaka nego na Zapadu.

 

S nastankom Jugoslavije 1918. stvoren je okvir za nove strahove, koje su poticale naslijeđene emocije iz predjugoslavenskih vremena. Hrvatska se našla na mučilištu velikosrpstva. Ljudi su zatvarani i ubijani. Zavladao je strah, a destruktivne paranoidne projekcije u Srba i Hrvata širile su se velikom brzinom i dovodile do reakcija u smislu psihičke osnovne reakcije borba–bijeg. Hrvati su počeli reagirati. Godine 1932. podignut je ustaški Lički ustanak, a ustaše su 1934. sudjelovale u ubojstvu kralja Aleksandra. Velikosrpski genocidni planovi iznjedrili su u uvjetima Drugoga svjetskog rata kao obrambenu reakciju NDH.

 

S pobjedom komunista 1945. nametnut je ljudima strah, kojim se vlast održavala do propasti Jugoslavije. Dakako, i danas postoje mnogi strahovi u hrvatskome društvu, kao što je npr. strah od rehabilitacije četništva i obnove velikosrpske agresije. No realan je i strah od neizvjesne egzistencije, odumiranja nacije itd.

 

Kako manjina kontrolira većinu

 

Uz strah veliku ulogu u društvenim zbivanjima može imati sram. Na međunarodnoj konferenciji Nepomireno društvo – nepomirena pamćenja u organizaciji Franjevačkoga instituta za kulturu mira održanoj u svibnju 2016. u Splitu, kanadski znanstvenik koji živi u Dubrovniku Francis Brassard upozorio je da posramljivanje većine može biti sredstvo društvene kontrole manjine nad većinom. Vrlo su efikasna sredstva posramljivanja etiketiranje (fašist, rasist, krajnja desnica, homofob…), sprečavanje povijesnih istraživanja i prokazivanje „nacionalističkih“ jezičnih elemenata. Tim sredstvima osoba se diskreditira i zapravo isključuje iz zajednice.

 

Sramoćenje Hrvata potiču unutarnji i vanjski činioci. Unutrašnji su činioci raznoliki. Postkomunisti prerušeni u lažne liberale i socijalne demokrate samodopadno predstavljaju sebe kao svjetlo, a sve konzervativno kao mrak. U tim okvirima u najnovije je vrijeme izmišljena ustašizacija Hrvatske, što propagiraju razne lijeve udruge civilnoga društva, mnogi književnici, filmski i kazališni režiseri te lijeva sredstva javnoga priopćavanja. U tome je aktivno i vodstvo Srba u Hrvatskoj, čiji čelnik tako nastoji očuvati srpsku etnokorupciju, odnosno privilegiranost iz prošlih vremena.

 

Za situaciju u Hrvatskoj kaže: „Evo sljedbenika poražene ustaške ideologije i promotora te politike u današnjoj Hrvatskoj, širitelja govora mržnje, pozivatelja na nasilje i negatora antifašističkih vrijednosti.“ A o današnjem buđenju velikosrpstva u Hrvatskoj, rehabilitaciji četništva u Srbiji te odgovornosti hrvatskih Srba za agresiju na Hrvatsku – ni riječi! Sonja Biserko smatra da srpska elita u Hrvatskoj nije sposobna za samoanalizu. Snažno posramljivanje Hrvata nerijetko dolazi i iz inozemstva, tradicionalno poticano od srpske diplomacije. Na te laži nitko iz Hrvatske službeno ne odgovara. Štoviše, takvo posramljivanje podupiru, kao primjerice predsjednik Republike Hrvatske kad je u Knesetu govorio o ustaškoj guji. Posramljivanje se dogodilo i u slučaju Zlatka Hasanbegovića. „Kulturnjaci“ kojima je ministar kulture uskratio novčanu potporu njegovo su postavljanje prokazali Zapadu kao ustašizaciju Hrvatske. Nasjevši toj objedi mnogi su zapadni intelektualci žestoko prosvjedovali. Uspjeh „kulturnjaka“ bio je potpun.

 

Hrvati nisu homogen narod

 

Nakon stoljetne etnogeneze, hrvatsko nacionalno tkivo neobično je složeno i raščinjeno zbog velikih društvenih razlika (plemstvo, svećenstvo, građanstvo, seljaštvo) i posebnosti mentaliteta u pojedinim hrvatskim krajevima. S druge strane, Srbe je povijesno-društveni razvoj navodio na homogenost. Pod osmanlijskom vlašću bili su mahom homogeni seljaci povezani pravoslavljem. U njih se u zatvorenome društvu razvila mitološka svijest utemeljena ponajprije u kosovskome mitu, te je bilo lako usmjeriti zaslijepljen narod prema automatskom i nesvjesnom razmišljanju bez sposobnosti samoanalize. U takvu ozračju masovno je prihvaćena ideja o dominaciji Srba na Balkanu i stvaranju velike Srbije. Premda je Srbija u 19. stoljeću kulturno napredovala, staro pleme samo je stiglo do razvojne faze palanke, što je izvanredno protumačio srpski autor Radomir Konstantinović u knjizi Filosofija palanke (1981). Pleme će u Srbiji, tvrdi autor, doći do palanke, a nikad neće postati istinskim gradom. Svijet palanke idealno je prost, zatvoren u sama sebe te nudi jednostavna rješenja. Palanački duh traži krivca „napolju“, a s tim u svezi sklon je pamfletizmu, koji ulazi u obračune s pozicija već poznate, zadane istine.

 

Iz Konstantinovićevih razmišljanja lako je razumjeti zašto se u Srba ne iskazuje kajanje i sram zbog mnogih srpskih zločina, kao što su barbarska razaranja, ritualni pokolji i silovanja. Sve to bi prema njima trebala biti opravdana borba protiv tobože povampirena ustaštva. Poslije etničkoga čišćenja ne-Srba i rušenja kulturnih objekata kao simbola neprijatelja, uslijedio je u Oluji 1995. egzodus Srba, koji srpski autori nazivaju zločinom stoljeća, a prethodno „preventivno“ ubijanje Hrvata/Ustaša ne smatraju zločinom. Po toj paranoidnoj logici Srbima nije pot rebno kajanje i katarza, nego je to potrebno Hrvatima (Savo Štrbac). K tome je potrebno preventivno sramoćenje Hrvata svakom prigodom, pri čemu veliko značenje imaju krivotvorine u svezi s jasenovačkim mitom. Stoga je revizija povijesti nužna.

 

U ovakvim se raspravama danas valja prisjetiti razmišljanja prešućenoga hrvatskog lingvista i enciklopedista Krune Krstića (1905.–1987.) iz 1945. navedenih u knjizi Narod, država, nacionalizam. On smatra da jezik, razna obilježja narodnosti i obilježje zajedničkoga podrijetla („iste krvi“) ne tvore samo po sebi konstitutivno obilježje naroda. Uz to napominje da se „rasna slika“ nekoga naroda zbog miješanja došljaka i starosjedilaca može u nekoliko stoljeća promijeniti, a da „narod“ ostane isti. Rušeći mišljenje o jedinstvenoj nacionalnoj kulturi, Krstić smatra da bi u realizaciji takve kulture presudnu ulogu trebala imati zajednička država.

 

Raščinjenost hrvatskoga identiteta, koji obilježavaju štokavski, čakavski i kajkavski govor, danas se u obliku međusobnih negativnih mišljenja i rugalica koristi u sramoćenju Hrvata. Hrvatska je raznolikost zaista bogatstvo, ali je i činilac pogubnoga nacionalnog rascjepa. Taj rascjep međutim ima i dobru stranu: Hrvati kao cjelina upravo zbog nacionalnoga rascjepa ne mogu prihvatiti jednoumne ideologije. Fašizma, zahvaljujući Radićevu mirotvorstvu, za razliku od drugih zemalja (npr. Engleske i Srbije) nije bilo u Hrvatskoj između dvaju ratova, a NDH kao slučajnu tvorevinu ratnih zbivanja i kao reakciju na prethodni velikosrpski teror nije u potpunosti prihvatio narod. Domobrani su bili znatno brojniji od ustaša, a braneći Hrvatsku od okupatora mnogi su Hrvati prišli komunističkoj borbi, zapravo prikrivenoj boljševičkoj revoluciji.

 

Sljednici jugoslavenskoga komunizma žele izbjeći posramljivanje zbog okrutnih zločina iz doba Drugoga svjetskog rata i poraća. Tu je svrhu imao i lex Perković, kojim se htjelo onemogućiti suđenje u Njemačkoj jugoslavenskom udbaškom sustavu. Povijesni izvori pak potvrđuju sramotu komunista (dakako i njihovih sljednika), a Huda jama (koju lijevi i korumpirani mediji gotovo prešućuju) vrhunac je te potvrde. Komunistički sram nastoji se prikriti neobranjivom obranom komunističkog antifašizma, koji je za razliku od Zapada u nas uspostavio totalitarni sustav čije su negativne posljedice vidljive i danas. Štoviše u okviru veličanja toga antifašizma i prikrivanja komunističkoga srama, sramote se hrvatske vrijednosti, kojima se pridodaje obilježje ustaštva.

 

U tome veliku ulogu ima anakrona novoosnovana Antifašistička liga, kojoj je cilj integracija antifašizma u temelje hrvatskoga društva. Pritom se zanemaruju europske rezolucije o osudi svih totalitarizama te Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina totalitarnoga komunističkog poretka 1945–1990. Radi očuvanja tradicije komunističkoga antifašizma i vladanja nad većinom, postkomunisti održavaju kult diktatora Josipa Broza. Održavanje kulta kojim se štiti Maršalovo ime trgova i ulica gradova, također je poniženje Hrvatskoga naroda i, štoviše, ponovno ubijanje žrtava komunizma. U doba vladavine Ivice Račana radi prikrivanja srama koji obilježava komuniste suspendirana je Komisija za ratne i poratne žrtve koju je Sabor osnovao 1992. Sve to uzrok je velikoga negodovanja u Hrvatskoj i postaje kontraproduktivno za postkomuniste.

 

Povratak hrvatskomu ponosu

 

Od 1918. do danas Hrvatska i Hrvati ponižavani su i posramljivani, a njihova je kultura definirana kao „vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige“ (hrvatski Srbin Ljubomir Micić, 1895.–1971.). Konačno je došlo vrijeme da Hrvati budu ponosni na svoje velikane iz prošlosti: u kulturi, znanosti i umjetnosti te drugim aktivnostima poput vojničkih. Navest ćemo primjer koji potvrđuje zanemarivanje naše baštine i njezina doprinosa svijetu. Gotovo je nepoznato da Rusi spominju Benjamina Dalmatina kao prvoga humanista na ruskome tlu. Dalmatin je potkraj 15. stoljeća sudjelovao u prevođenju Biblije na ruski jezik, a potekao je iz Generalnog učilišta dominikanskog reda u Zadru osnovana 1396. Dakle, Hrvati su rano imali visoko školstvo. Također se ne smije zaboraviti na vrijednu hrvatsku pravnu tradiciju (glagoljaški zakoni, statuti komuna, običajno pravo), koja je zabaci vana od 1918. godine. Lijevi političari pak bezočno tvrde da Hrvati nemaju demokratske tradicije, što je još jedan oblik ponižavanja i posramljivanja.

 

Današnja hrvatska država s jakim komunističkim prežicima, uz sprečavanje lustracije i odbacivanje tradicionalnih vrijednosti te nekritičko prihvaćanje liberalizma, ne može ostvariti napredak, nego iskazuje svoju disfunkcionalnost i izaziva društvene konflikte. Šansa za rješavanje mnogih društvenih problema, pa i oživljavanja ponosa mladih, otvorila se državi pri razradi „Cjelovite kurikularne reforme“. No ta je reforma lijevo i liberalno usmjerena, uz prikrivanje važnosti neokonzervativizma, koji može biti branitelj modernosti. U toj reformi prikriva se zločinački karakter komunizma, koji je u nastavnom programu za povijest odvojen od fašizma i nacizma. „Cjelovita kurikularna reforma“ zatajila je u svome zadatku izgradnje ponosa u mladih. Ta Marulić je protjeran iz školskoga programa!

 

Podsjetimo se što je o poštivanju tradicije kao vrlo važne sastavnice odgoja kazao prešućeni hrvatski pedagog Stjepan Matičević (1880–1940): „Prihvaćajući tako svoju sopstvenu, tradicionalnu i doživljenu nacionalnu kulturu i sva njezina dobra i tekovine, mi možemo ipak i unutar njezinih granica i međaša vršiti blagotvornu kritiku i refleksiju, dopunu i ispravak u smjeru daljeg i narodnog i vlastitog razvitka i uspona, novih vidika i veće budućnosti, a sve u vidu čvršće orijentacije prema najvišim vrijednosnim idejama i njihovu redu, prema neprolaznim idealima općeg čovještva.“

 

Ivo Rendić-Miočević, Vijenac, br. 595.-596., www.hkz-kkv.ch