Popis slovenskih političkih bisera

Debakl u arbitraži s Hrvatskom: hoće li pasti cijela politička elita Slovenije

 

 

Matjaž Kek, koji već nekoliko godina uspješno vodi nogometni klub Rijeka, proglašen je najboljim slovenskim trenerom u prošloj godini. Lijepa je to vijest i pohvala za Keka, ali ima ih u Sloveniji koji je teško doživljavaju. „Ta Hrvaška, sada nam je ukrala i najboljeg trenera“, tako bi se nekako moglo opisati kako se osjećaju ako to i ne govore. Ne bi tako bilo da je Kek, recimo, u Standardu iz Liegea ili nekom španjolskom drugoligašu. Hrvaška je problem, i to sve veći.

 

Povijest odnosa

 

U doba neposredno nakon 25. obljetnice obostranog međunarodnog priznanja obiju zemalja valja se osvrnuti na cjelovitost hrvatsko-slovenskih odnosa dijakronijski. U bivšoj je državnoj zajednici Slovenija bila, treba to otvoreno priznati, ekonomski i društveno najnaprednija. Dovoljno se samo sjetiti Mladine i Pankrta, brandova koji su jamčili kvalitetu, kao i političkih otklona od jednoumlja: u Sloveniji umire Titova štafeta šest godina nakon njega, ondje se organiziraju prvi stvarni izbori za člana Predsjedništva SFRJ prije prvih parlamentarnih izbora na kojima neočekivano Janez Drnovšek pobjeđuje Marka Bulca.

Naš S.O.S.-ed – Ivica Račan i Janez Drnovšek

 

Navodna JNA se brzo odriče Slovenije i seli svoje interese, kao i rat, prema Hrvatskoj i BiH. Ljubljana čini sve što može (ne treba joj zamjeriti, i mi bismo to učinili da smo mogli) da je prestanu povezivati s terminom ex-Yu i ubrzo stiže spasonosna formula koja je i formalno odvaja od tog područja: 5+1-1, dakle republike bivše Jugoslavije s Albanijom, ali bez Slovenije kao geopolitički entitet koji će se ubrzo početi nazivati Zapadni Balkan. Ljubljana je Srednja Europa, članica je CEFTA-e (zašto smo mi propustili tu priliku sasvim je druga tema), a ubrzo dolaze i pregovori o članstvu u EU.

 

Savudrijska vala

 

Hrvatska se u tom razdoblju utapa u pogrešnoj politici prema BiH koja nas ukotvljuje na Zapadnom Balkanu, zatim dolaze problemi s Haagom i Ljubljana je duboko uvjerena da ima u rukama snažne adute kojima može pritisnuti Zagreb oko dva ključna pitanja koja su otežavala odnose: stara devizna štednja u Ljubljanskoj banci i pitanje granice, prije svega na moru, dakle u Savudrijskoj vali (u deželi pobjesne kad se u hrvatskom javnom diskursu koristi taj termin) ili Piranskom zaljevu. I ostvariti svoje zadane ciljeve: novac nikad ne vratiti, a u Vali dobiti što više morskog teritorija i, što je stiglo tek kasnije, ostvariti kontakt s otvorenim morem u Jadranu. Zagreb se bacaka, na mukama je, za vratom puše parafiran sporazum Račan-Drnovšek protiv kojeg je gotovo cjelokupna javnost, a novac se čini izgubljenim. A onda 2005. godine počinju hrvatski pregovori o članstvu u EU i zaplet doživljava svoj klimaks. Slovenski diplomati u hrvatskim pregovaračkim materijalima 2008. godine otkrivaju zemljovide na kojima je ucrtana granica po sredini Savudrijske vale i Ljubljana je na nogama. Izbori su već provedeni, ali ministar vanjskih poslova u odlasku Dimitrij Rupel blokira hrvatske pregovore u više poglavlja dok se ne povuku sporni dokumenti. Slovenija i dalje računa na svoj položaj politički i ekonomski moćnije.

 

Slovenija je svoju tranziciju provela, s hrvatske točke gledišta, uspješno. Jest da su se u tom procesu otkupom radničkih udjela pojavili neki novi bogataši, da su se neke uzdanice slovenske privrede rastočile (Iskra), ali dosta je toga sačuvano. Cijeli je projekt temeljen na aksiomatskom stavu uglednog ekonomista Jože Mencigera: „Zašto bi kmet prodao svoju njivu i onda nekome plaćao da na njoj radi?“ Ulazak stranog kapitala i privatizacija su stoga bili nedopustivi. A onda je na vlast 2004. godine došao Janez Janša i odlučio provjetriti slovensku politiku. Ubrzo se vidjelo da je to provjetravanje uistinu značilo dovođenje svojih ljudi na ključna mjesta u moćnim tvrtkama. Pa će tako iz Mercatora istjerati Zorana Jankovića, a dovesti čovjeka kojem se danas nitko ne sjeća imena. Pa je u tada moćnu korporaciju Laško došao Boško Šrot, Istrabenz je preuzeo Igor Bavčar – i učinili sve da ih prisvoje sustavom menadžerskog preuzimanja. Koji se razbio kao stakleni šešir čim je udarila financijska kriza. Obojica su danas pravomoćno osuđena, Šrot u zatvoru. Kad se tome doda financijski krah mariborske nadbiskupije koja se ozbiljno zaigrala baveći se ulaganjima (papa Benedikt XVI. nije imao druge nego im poslati jezuita da pokuša napraviti reda, pa su vodeći ljudi završili u samostanima – dakle, kao i Šrot, mutatis mutandis) – riječ je o propalih oko milijardu eura – Slovenija je izgubila svoj ekonomski primat čak i pred krizom uzdrmanom Hrvatskom. Izgubila je i političke prednosti jer se EU više nije imala snage ni volje baviti natezanjima dviju državica koje su zajedno manje od Pariza i imaju manji proračun nego taj grad. Istočni je slovenski grijeh bio pokušaj da se zaustavi hrvatski ulazak u NATO. Kvariti Washingtonu geostrateške planove, ne, to se ne radi.

 

Dogovor Kosor-Pahor

 

I onda slijedi Trakošćan, dogovor Jadranke Kosor i Boruta Pahora, a konačno i sporazum o arbitražnom postupku. Hrvatska je bila svjesna da ima veliku priliku ako pokaže dobru volju pa je mirno pristala da se u službeni tekst, onaj na engleskom, uvede u međunarodnom pravu nepostojeći pojam „junction“ (spajanje). Sud je dakle trebao odrediti „junction“ Slovenije s otvorenim morem. Ulog je bio prevelik, deblokada pregovora i Zagreb je mudro ocijenio da ne treba tjerati mak na konac.

 

A onda slijedi novi niz udaraca deželi. Atlantic kupuje Drogu Kolinsku, pa zatim Agrokor preuzima Mercator i konačno Podravka postaje vlasnicom Žita. Tri dragulja slovenske krune pala su u hrvatske ruke. I onda konačni udarac: Sud u Strasbourgu donosi odluku da Ljubljanska banka mora vratiti novac štedišama. I Slovenija početkom siječnja ove godine objavljuje da je do sada štedišama nekadašnje Ljubljanske banke Zagreb isplatila 103 milijuna eura duga. U ovom je slučaju riječ o neprenesenom dugu, dakle novcu koji su štediše ostavili iako je Ljubljanska banka pobjegla iz Hrvatske. Postoji i drugi dio priče, a to je preneseni dug, novac koji su hrvatski štediše prebacili na neku od domaćih banaka, koji im je država isplatila, a sada te banke traže povrat od Slovenije. Neposredno prije hrvatskog ulaska u EU potpisan je sporazum u Mokricama kojim je dogovoreno da hrvatske banke zaustave te postupke pred sudovima. Ali, Slovenija nije odustala od postupaka u kojima traži naknadu za dugove hrvatskih tvrtki prema Ljubljanskoj banci (većina tih tvrtki je davno nestala). Pa joj je sa Zrinjevca odgovoreno: „Hrvatska je u potpunosti ispunila sve obveze koje je memorandumom iz Mokrica preuzela te između ostalog osigurala da hrvatske banke predlože zastoj postupaka. Slovenija se obvezala, a nije ishodila suglasnost Ljubljanske banke na zastoj postupaka koji se vode pred hrvatskim sudovima – što ima za izravnu posljedicu nastavak tih postupaka pred hrvatskim sudovima.“

 

Sveukupno, težak je to poraz i neispunjenje jednog od dva navedena cilja slovenske politike. Drugi je, jasno, arbitraža. Koju je Slovenija uspjela kompromitirati i kontaminirati kad je otkriveno da je njezina agentica za odnose s ad hoc Arbitražnim sudom Simona Drenik davala dodatne dokumente, nakon što je za to propisani rok istekao, slovenskom sucu Jerneju Sekolecu. U ovoj aferi glavnu ulogu igra Karl Erjavec, taj slovenski vječni ministar (od 2004. u svim vladama kao čelnik umirovljeničke stranke). Njega i slovenski mediji smatraju potkapacitiranim za taj položaj, a slično se o njemu govori i u bruxelleskim kuloarima (umišljenog Rupela ste zamijenili izgubljenim Erjavcem). No, on vodi stranku čiji su glasovi uvijek potrebni bilo desnom bilo lijevom bloku da ostvari većinu pa može što hoće. Tako se bio navikao da i govori što hoće. Pa je u proljeće 2015. dva puta javno rekao kako „zna da će Slovenija na arbitraži dobiti što hoće, pristup otvorenom moru i dvije trećine Piranskog zaljeva“. Sjetimo se spomenutog istočnog grijeha, dodajmo tome da je Slovenija sama 2006. godine razotkrila tajnu, ali s Ljubljanom dogovorenu aktivnost njemačke obavještajne službe BND koja je iz glavnog grada dežele kontrolirala Balkan (jedna od ključnih zadaća je bilo lociranje srpskih haških optuženika Radovana Karadžića i Ratka Mladića) i sasvim je jasno da ozbiljne zemlje Zapada nisu mogle mirno prijeći preko ovog hvalisanja. Osim toga, svima je bilo jasno da bi arbitražni pravorijek koji bi potvrdio Erjavčeve riječi izazvao burnu reakciju Zagreba. Ukratko, Erjavec je kompromitirao arbitražu i prije nego što je u javnost izašao tonski snimak razgovora Drenik-Sekolec. Koliko je pak snažno postupak kompromitiran potvrdio je Ronny Abraham, predsjednik Međunarodnog suda pravde UN-a (ICJ), koji je krajem srpnja odlučio zamijeniti Sekoleca da bi, nakon što je stekao površni uvid u slovenski čin, 3. kolovoza podnio ostavku.

 

Erjavec se pak ne da i samo opravdava svoju reputaciju. Prošlog se tjedna drznuo napomenuti kako će Slovenija, ako Hrvatska ne prihvati arbitražni pravorijek, otežavati dolazak turista. Kako preko Slovenije u najvećem broju dolaze Austrijanci i Nijemci, te kako je riječ o ugrožavanju prava na slobodan promet, što je zaglavni kamen EU, u Ljubljanu se stuštila gomila nebiranih diplomatskih riječi. I eto Erjavca opet na televiziji kako bi polizao sve što je rekao.

 

Arbitražni postupak trebao bi završiti sredinom godine i Slovenija je svjesna da će to biti trenutak nakon kojeg više ništa neće biti isto. Vlada je sama kriva što je cijelo vrijeme uvjeravala javnost da postupak ide dalje i da će ga Hrvatska morati prihvatiti – iako tomu nije tako. Erjavec je svjestan da je njegova glava na panju zbog hvalisanja, ali njegov pad vjerojatno znači i pad Vlade. Novi bi izbori mogli značiti povratak Janeza Janše. Jednako je tako zabrinut i predsjednik Borut Pahor. On je potpisao Arbitražni sporazum, što mu je Janša snažno zamjerio. A u jesen se opet bira predsjednik. Konačno suočavanje slovenske javnosti s činjenicom da je arbitraža mrtva i da je za to kriva slovenska politička elita mogla bi i njega zbaciti s najugodnijeg položaja slovenske politike: odgovornost nikakva, a prava i mogućnosti gotovo neograničene.

 

Veze s Rusijom

 

Stoga ponašanje slovenskog političkog vrha od početka ove godine izaziva podsmijeh, ali i sažaljenje osobe koja se hrvatsko-slovenskim odnosima profesionalno bavi više od 20 godina. Diplomate se poziva na stvaranje uvjeta u zemljama primateljicama da shvate kako je arbitraža provedena lege artis. Iako je krajem 2015. godine navedena kao jedan od 10 događaja koji iz temelja mijenjaju međunarodno pravo. Na gore. Arbitražni sud je mukotrpno gradio svoj autoritet budući da je uvijek smatran pokušajem država da izbjegnu najbolje svjetsko sudište, ICJ.

 

Zato što žele ostvariti političke ciljeve zaobilazeći standarde međunarodnog prava. I to je u slučaju Slovenije više nego točno. A to se pak nikako ne sviđa većini članica EU, ni Washingtonu. I zato zazivanje pritiska EU na Hrvatsku neće pasti na plodno tlo. A još manje teze o „mudroj slovenskoj vanjskoj politici koja je sačuvala dobre veze s Rusijom“. Ta teza, koju je iznio ljubljanski Dnevnik, samo potvrđuje da je Vlada već krenula u provedbu strategije za saniranje očekivane štete pa se javnosti nude i takve obmane kao što je pritisak Rusije nakon kojeg će Hrvatska u UN-u biti natjerana da prihvati odluku arbitraže. Kao da ondje nema i nekih drugih članica. No, ni u Dnevniku nisu baš takve nevježe da prihvaćaju Vladine argumente nekritički. Stoga se, u konačnici, pozivaju na Melaniju Trump, koja će biti spas za deželu od zlih Hrvata koji ne će prihvatiti arbitražnu odluku. Kako bilo da bilo, Zagreb će odluka arbitraže interesirati kao i svaka druga međunarodna presuda koju analiziraju u odjelu za međunarodno pravo MVEP-a i na pravnim fakultetima. A kad je riječ o presudi, interesantno je da slovenska politika niti u jednom istupu nije istaknula da bi ona mogla biti negativna po njih. I onda kažu da proces nije kompromitiran.

 

Željko Trkanjec, Globus