Znanje pretvoriti u hvatljivo tijelo

Nužno poznavati osnove razvoja proizvoda i izbora potrebnih materijala te pravila uspješne organizacije i pouzdane proizvodnje

 

 

U ovom posljednjem nastavku proučavanja suvremenog lanca od ideje do pohrane preostatka, težište je na osobama koje su potrebne da se zamišljeni proizvod (umotvorina), pretvori u materijalnu tvorevinu, hvatljivo tijelo, stvar. Što s time imaju G. W. Leibnitz i G. Menges?

 

Istraživanja za praksu

 

Neumorni mislilac (njem. der ratlose Denker) Gottfried Wilhelm Leibnitz napustio nas je pred 300 godina. Njegova istraživačka deviza, životno pravilo ili orijentacija glasila je: Teorija i praksa (VDI-N, 11. 11. 2016.). Tu misao pronalazim u devizi mog doktorskom mentora, prof. Georga Mengesa. Koji je izabran između 11 kandidata za redovnog profesora, na Tehničkom sveučilištu u Aachenu 1964.

S jednim poglavljem u knjizi i pet godina staža u plastičarskoj industriji. Predsjednik Izborne komisije, jedan od najglasovitijih njemačkih profesora s područja alatnih strojeva i obrade odvajanjem, prof. Herwart Siegfried Opitz, u tom trenutku doktorski mentor za osamdesetak asistenata, prepoznao je u G. Mengesu čovjeka kojeg treba to Sveučilište za novo područje, preradu plastike i kaučukovih smjesa. Od 1964. do odlaska u mirovinu 1989. prof. G. Menges sakupio je na jednoj jednostavnoj misli 250 golf loptica, svaka za jednog Dr.-Ing., zbog koje je i bio izabran. Ona glasi Istraživanja za praksu.

 

Proizvodnja materijalnih tvorevina

 

U članku „Suvremeni lanac od ideje do pohrane preostatka“ (HF, 13. siječnja 2016.) ukazano je na činjenicu da se projektantske, konstruktorske i dizajnerske aktivnosti smatraju specifičnim oblikom informacijskih djelatnosti. Potpuno isti zaključak vrijedi za sve organizacijske oblike proizvodnje. Sada se nastoji platformu, koncept informacijskog povezivanja svih aktivnosti u lancu prikazati kao 4. industrijsku revoluciju, pod nazivom „Industrija 4.0“. Računalno povezivanje, pa ni proizvodnje nije nešto revolucionarno. Pred tridesetak godina to se zvalo CIM (Computer Integrated Manufacturing). O tom konceptu računalnog povezivanja, koji je među ostalim najavljivao tvornice duhova, danas više se ne govori. Stoga treba samo pobliže razmotriti nužne aktivnosti u proizvodnji hvatljivih tijela, materijalnih tvorevina. I što moraju znati nositelji tih aktivnosti. Pretežni dio tog područja je sama proizvodnja, kojoj je pridodana pomoć neživih tvorevina, robota.

 

Tu se susreću dvije skupine stručnjaka. Oni koji znaju što treba načiniti i onih koji to znaju učiniti. Svejedno je radi li se odjeća, obuća, mobiteli, računala, vozila uključivo brodovlje ili slične tvorevine.

 

Poznaje li se proizvodnja od ideje do pohrane preostatka jasno je da prva skupina, proizvodni inženjeri (uvjetno teoretičari) moraju savladati znanja koja su potrebna za uspješnu proizvodnju. To znači poznavati osnove razvoja proizvoda i izbora potrebnih materijala te pravila uspješne organizacije i pouzdane proizvodnje. Moraju minimirati i utrošak energije tijekom proizvodnje. Zahvaljujući zelenima, moraju poznavati i osnovna pravila kružnog gospodarstva. Pritom moraju biti svjesni da njihova djelatnost rad mora biti u funkciji društveno-humanističkih ciljeva. Međutim samo rijetki među njima imaju iskustva u stvaranju realnih materijalnih tvorevina. Od inženjera (teoretičara, uputničara) ne očekuje se da sami zavaruju. To je zadatak vještog stručnog radnika, zavarivača. Leibnitz bi rekao praktičara. Time dolazimo do zaključka, u proizvodnim jedinicama dolazi do pretvaranja teorijskih znanja u realni svijet. Osnovu života. U kojoj mjeri će roboti zamijeniti vješte stručne radnike otvoreno je pitanje. Premda sve više poslova preuzimaju roboti kao npr. pri zavarivanju dijelova vozila. Javljaju se sve učestalije i egzoskeleti, kao vanjski oblik kiborgiziranja ljudskog bića koji olakšavaju teške poslove proizvodnih radnika. Istodobno, teško je zamisliti da će humanoidne robotice, ginolde u dogledno vrijeme preuzeti zadatke vezilja.

 

Što je s alatničarima?

 

Kao alatničarski znanstvenik, koji je i sam radio na tim zadatcima, smatram da će oni još dugo vremena biti potrebni. Naime, nekada su alatničari zamišljeni potrebni alat za potrebni proizvod mogli načiniti iz glave. Ta vremena su prošla. Ali nije prošlost osnovni zadatak alatničarskog zanatnika. A to je, sastaviti u funkcionalnu cjelinu dijelove načinjene klasičnim ili informatiziranim proizvodnim strojevima. Jedina istinska proizvodna revolucija bila je 1987. kada je izumljen prvi postupak, danas sve prisutnije aditivne proizvodnje. I tamo su potrebne, materijalne tvorevine, pisači.

 

Teoretičari i praktičari

 

Razmotri se cijeli suvremeni proizvodni lanac dolazi se do zaključka. Nositelji razvoja od ideje do pohrane preostatka proizvoda su uvjetno rečeno teoretičari. Koji moraju uputiti potrebnim vještinama osposobljene praktičare, kako to izvesti. To znači da su inženjeri oni koji razvijaju znanje, a ono je informacija. Dakle i proizvodni inženjeri su informatičari. Istodobno treba dobro promišljati koje vještine trebaju savladati oni koji se obrazuju i odgajaju u sustavu strukovnog obrazovanja. O čemu se premalo govori i piše.

 

Osobine i znanja idealnog inženjera

 

Moguće je definirati što se očekuje od idealnog inženjera. Tablica potječe iz jednog rada ovog autora iz 1998.

 

Osobine	Opća izobrazba	Stručna izobrazba
Stvarateljstvo Poticajnost Sposobnost vođenja Radinost Odlučnost Konstruktivna (svrhovita) mašta Pokretljivost	Učenje učenja Poznavanje više stranih jezika Javna odgovornost Shvaćanje socijalne obuhvatnosti Vrjednovanje tehnike, inženjerska etika Shvaćanje tehnike kao dijela kulture Razumijevanje glavnih društvenih problema	Široka stručnost Praktično usmjerena posebna znanja Potpuno vladanje tehničkim osnovama Podatljivost prema trajno mijenjajućim područjima zvanja i zanimanja Vođenje i organizacija Sustavnosni pristup Otvorenost prema novom znanju

 

Zaključno, bez obzira tko ga posjeduje i kako se do njega stiglo, znanje je informacija. U tom kontekstu treba shvatiti misao šefa kadrova „Siemensa“ iz 1999. »Informacije nije moguće jesti, u njih se oblačiti i pod njim spavati.« Zato uz teoretičare, one koji otkrivaju ili izumljuju, trebaju i praktičari koji raspolažu određenim vještinama. Što će u digitalno-robotskom dobu te praktičare u određenoj mjeri zamijeniti roboti, ne mijenja osnovu proizvodnje materijalnih dobara.

 

Ova promišljanja rezultat su razvoja tehnike u posljednjih tridesetak godina. Novo, digitalno-robotsko doba traži manje sudionika u proizvodnom procesu ali vrhunskih stručnjaka. Time se završava krug od 30 godina kada je po prvi puta napisano. »I proizvodnja treba vrhunske kadrove.«

 

Prof. emeritus Igor Čatić