Hrvatski Fokus
Hrvatska

Peterle 1991. nije htio pomoći Hrvatima

Strateško partnerstvo između naše zemlje i južne susjede može biti obnovljeno

 
 
Četvrt stoljeća u životu jednoga čovjeka puno je vremena, no u povijesti jedne države samo je kratko razdoblje. Istodobno, ako se kao srednjoeuropski građani osvrnemo na 15. siječnja 1992. godine, čini se kao da se priznanje neovisnosti naše jugozapadne susjede od međunarodne zajednice dogodilo jučer. Hrvatska je, pak, tijekom svoje povijesti učinila epohalni korak: iz područja koje su vodeći zapadni političari nepošteno i neopravdano tretirali kao balkansku pariju, postala je priznatom članicom Europske unije. Odakle je krenuo taj put i tko je sve pomogao našim hrvatskim prijateljima?
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/01/images.24ur.com_media_images_600xX_Jan2009_60244288.jpg
Ovako pošteno i susjedski Naš S.O.S.-ed vidi granicu u Savudrijskoj vali! Njima zaljev, a nama obala…
 
Međunarodna zajednica, koja je tijekom demokratskih promjena i povijesnih pretvorbi u srednjoj Europi do kojih je došlo poslije urušavanja sovjetskoga komunizma odavna odustala od oslanjanja na vrijednosna načela, događaje je vrednovala dvostrukim mjerilom. Raspad višenacionalnih zemalja sklepanih u duhu Jalte ocjenjivala je prema onomu što joj je bilo lagodnije. U Estoniji, Letoniji i Litvi o osamostaljenju tih zemalja odlučeno je u slobodno izabranim parlamentima, što je potom potvrđeno i referendumima. Oslabljena Moskva koja se borila s krizom odmah je odustala od njih. Svijet je bez odgađanja priznao suverenitet baltičkih zemalja.
 
U slučaju Jugoslavije situacija je bila drukčija. Balkanski krvnik, Slobodan Milošević, nije želio izgubiti ni pedalj raspadajuće jugoslavenske države, a još ranije izjavio je i kako „Srbi ne mogu živjeti pod stranom jurisdikcijom“. (Samo Mađari, Albanci, Hrvati, Bošnjaci i drugi…) Dakle, nije se želio odreći Hrvatske i Slovenije. A na obje obale Atlantskoga oceana odgovorni čelnici zatvorili su svoje oči i uši. (Dapače, jedan od njih je još i u jesen 1991. godine tvrdio kako bi „raspad Jugoslavije značio kraj Europe“.) Činili su to unatoč tomu da su naši jugozapadni susjedi primijenili doslovce isti postupak kao baltičke zemlje. Parlamentarna odluka, referendum.
 
Bilo je svega dva europska – točnije srednjoeuropska – državnika širokih vidika koji su od samog početka znali što im je činiti. To su bili mađarski premijer József Antall i austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock. Mnogi znaju da je mađarska vlada već za vrijeme izbijanja rata na području bivše Jugoslavije isporukom oružja pomagala Hrvatima koji su tijekom povijesti 816 godina živjeli u personalnoj uniji s Mađarima. Na molbu Zagreba hrvatskoj smo policiji isporučili Kalašnjikove, s obzirom da su vojska i oružje bili u rukama Beograda, to jest Srba.
 
Zapadne republike koje su žudile za neovisnošću bile su nezaštićene, nekoliko tisuća strojnica obećavalo je dobivanja na vremenu, a tko dobiva na vremenu dobiva život. Na kraju je isporučeno samo deset tisuća komada oružja jer je srbijanska tajna služba nanjušila taj posao i zakuhala je međunarodni skandal. Nažalost, i mađarska oporba uključila se u diskreditaciju vlade u Budimpešti. (Fidesz je bio suzdržan.) U to vrijeme jako sam se ljutio na Gyulu Horna i Ivana Petőa, njihov sam nastup ocjenjivao kao veleizdaju. Kasnije, u godinama kada sam kao mađarski veleposlanik boravio u Zagrebu, na to sam mislio ovako: u svakom zlu ima nešto dobroga, time su naime i obični ljudi, to jest svi Hrvati saznali za našu pomoć.
 
Osam-deset godina kasnije, počevši od političara do običnih ljudi, svi bi se zahvaljivali kada bi saznali iz koje zemlje dolazim. Hrvatski je narod izrazio svoju zahvalnost i na način da je 1999. godine nacionalno-konzervativna vlada jednu ulicu u Zagrebu nazvala po negdašnjemu mađarskom premijeru, a socijaldemokratsko vodstvo grada je 2002. godine postavilo spomenik u ulici nazvanoj po njemu.
 
Međutim, malo ih zna kako je József Antall cijeli spektar sredstava tajne i javne diplomacije koristio ne bi li pomogao u postizanju priznanja hrvatske neovisnosti. Od samih početaka je tijekom osobnih susreta, u dopisima, ali najčešće telefonom uvjeravao u prvom redu Georgea Busha starijeg, Margaret Thatcher i Helmuta Kohla da promijene svoje mišljenje. Kohl je u ljeto 1991. godine već bio sklon priznati samostalnost dviju jugoslavenskih republika. Antall je pred kraj jeseni upravo mene uputio u Bonn, kako bih uvjerio i Hans-Dietricha Genschera.  
 
Njemački ministar vanjskih poslova se prema mojoj misiji dobre volje odnosio prijateljski, međutim, na kraju našega razgovora upravo je on izgovorio gore citiranu rečenicu, naime da bi prestanak postojanja Jugoslavije značilo kraj Europe. Njegovu veličinu kao političara pokazuje i činjenica kako je uslijed događaja u kratko vrijeme promijenio svoje mišljenje, napravo je zaokret od 180 stupnjeva  te je postao glavni borac za priznanje neovisnosti Slovenije i Hrvatske. Svjetska javnost tako upravo Njemačku, i osobno Hansa-Dietricha Genschera smatra ključnim akterom u priznanju bivše jugoslavenske republike. U konačnici je tomu doista i bilo tako.
 
Kada sam od Józsefa Antalla nestrpljivo pitao kada ćemo više priznati Hrvatsku i Sloveniju, on je odgovorio: mi ne smijemo brzati, to bi bilo kontraproduktivno. Zbog slučaja Kalašnjikov ionako je već jasno naše opredjeljenje. Prvo barem jedna zemlja iz Europske zajednica treba priznati te zemlje, a potom ćemo odmah i mi poduzeti taj korak. Osim toga, trebamo imati u vidu više stotina tisuća Mađara koji žive u Vojvodini, a koji bi mogli postati žrtvom srpske odmazde. (Na kraju smo postali peti po redu, ali unutar istoga dana: Vatikan, Njemačka, Austrija, Italija, Mađarska).
 
Negdje tijekom 1991. József Antall me je zamolio i da otputujem u Ljubljanu kod slovenskoga premijera i da prenesem njegovu poruku. Slovenija je tada već izašla iz rata jer je Milošević odustao od njih, tamo je živjelo vrlo malo Srba, a balkanski krvnik bio je zauzet ratom protiv Hrvatske što je bilo puno važnije za njega. Moja je zadaća bila zatražiti od Alojza Peterlea da hrvatske prijatelje s kojima dijele istu sudbinu ne ostave na cjedilu, da na neki način ostanu uključeni u taj rat.
 
Odgovor premijera – doduše u prijateljskom tonu razumijevanja – bio je negativan, odbio me je. Rekao je kako je primarni nacionalni interes Slovenije da s njihove strane završe rat protiv Srba. Žali Hrvate, no ne može im pomoći. To Hrvati do dana današnjega nisu oprostili Slovencima, to je jedan od razloga latentne napetosti koja do dana današnjega postoji među dvjema zemljama.
 
Potomci kraljeva Tomislava i Zvonimira, koji su našoj zajedničkoj povijesti među ostalima dali Zrinske, Frankopane i Nikolu Jurišića, prije nekoliko dana su četvrtstoljetnu obljetnicu obilježili dostojanstvenom zahvalnosti prema onima koji su im pomogli. Mnogi od ranijih podupiratelja dobili su visoko državno odličje od predsjednice republike, počevši od Józsefa Antalla i Aloisa Mocka, preko Helmuta Kohla sve do Hansa-Dietricha Genschera. U tu gestu uključen je čak i Lojze Peterle. Odličje dodijeljeno posthumno negdašnjem mađarskom premijeru koji je u nas bio predvodnik u demokratskim promjenama, preuzeli su njegova supruga gospođa Klara i mlađi sin Péter.   
 
Politički obrat do kojeg je prošle godine došlo u Zagrebu daje nam dobru nadu da će se ponovno uspostaviti strateško partnerstvo između Mađarske i Hrvatske nasukano prije sedam-osam godina. Na to nas potiču ne samo zajednička prošlost, nego i aktualna geopolitička situacija, zajedništvo vrijednosti i interesa. Možda se već ove godine može zabilježiti i proslaviti dan mađarsko-hrvatskoga prijateljstva planiran po mađarsko-poljskomu uzoru.
 

György Csóti, predsjednik Mađarsko-hrvatskoga kruga prijateljstva, Magyar Idők, Mađarska

Povezani članci

Srpsko pranje ruku od agresije

HF

Nikad lošija postava na Zrinjevcu

HF

Hrvatske institucije vrše agresiju na Vukovar

HF

Izjave Zorana Milanovića (3)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...