Od čega je umro Udo Ulfkotte?

Ne živite u laži!

 

 

Dr. Udo Ulfkotte, poznati njemački novinar i suradnik jednih od najpoznatijih i najtiražnijih novina „Frankfurter Allgemeine Zeitung“, publicist i doktor političkih znanosti napisao je knjigu „Kupljeni novinari“ (naslov originala: „Gekaufte Journalisten“) koja je objavljena 2014. i postala 'bestseller.' Prošlog tjedna svijet je obišla žalosna vijest o njegovoj smrti u 57. godini života. Iako su masovni, 'mainstream' mediji objavili da je dr. Ulfkotte iznenada preminuo od srčanog infarkta, njegovi najbliži suradnici, prijatelji i vjerni čitatelji tvrde da je ubijen radi svoje borbe za istinom.

Naime, dr. Udo Ulfkotte u svojoj knjizi „Kupljeni novinari“ razotkriva sve laži svih vodećih masovnih, 'mainstream' medija u čemu je nažalost, i on svojevremeno sudjelovao. Ipak, odlučio je javnosti, kako njemačkoj tako i svjetskoj otkriti pravu istinu i ulogu medija i plaćenih novinara u plasiranju lažnih vijesti i manipuliranju javnosti a sve u svrhu izazivanja rata između EU-a i Rusije. Njegove najpoznatije izjave jesu: „Laž vam je predstavljena kao istina, a istina kao laž,“ te „…sloboda medija, morate znati, uopće ne postoji“. Početkom studenog 2014. „Global Research“ i „Oriental Review“ objavili su tekst pod naslovom: “Udo Ulfkotte's Powerful Message: German Politicians are US Puppets“ koji je sada ponovno objavljen (17. siječnja 2017.) („Snažna poruka Uda Ulfkottea: Njemački političari su lutke na koncu SAD-a“).

 

Časnom novinaru kao i svima koji se bore protiv laži i manipuliranja javnosti posvećujem poruku Solženjicina, velikog ruskog pisca i mislioca, dobitnika Nobelove nagrade 1971. (Aleksandar Isajevič Solženjicin, 1918.-2008.): “Ne živite u laži“. Ovu poruku Solženjicin je napisao prije svog izgona iz bivšeg SSSR-a 1974. Vratio se u Rusiju 1994. Predsjednik Vladimir Putin 2007. je odlikovao Solženjicina i osobno mu uručio odlikovanje. Solženjicinov apel „Ne živite u laži“ objavljen je u slovenskom zborniku „Tudi mi smo umrli za Domovinu“ 1998., a danas je aktualniji nego ikada.

 

Ne živite u laži!

 

Nekada se nismo usudili ni šaptati. Danas pišemo i tiskamo knjige (o svojem trošku) i od vremena do vremena kada se sastanemo u zadimljenim sobama Znanstvenog instituta otvoreno se tužimo jedni drugima: kakve šale se zbijaju s nama i kuda nas vuku sa svojim hvalisanjima o svemirskim uspjesima, dok kod nas doma vlada siromaštvo i uništenje, kuda nas vuku s potporom tuđih, neciviliziranih režima i s raspirivanjem rata među državama. Bezbrižno smo na naš trošak financirali Mao Tse Tunga, a sada ćemo se Mi morati boriti protiv njega. Pred sudom se može naći svatko ako to oni žele. Zdrave ljude zatvaraju u umobolnice (ludnice). I sve to rade ONI, uvijek ONI – a MI smo bespomoćni. Sada su stvari uistinu prekipjele.

 

Duhovna smrt je već dotakla sve nas, a fizička smrt će uskoro dokrajčiti i pokositi nas i našu djecu. Pa ipak, mi se sa strahom smiješimo i mrmljamo sa zavezanim jezicima. Što možemo, kako to sve zaustaviti? Nemamo nikakve moći. Postali smo tako očajno dehumanizirani, da smo spremni za skroman zalogaj kruha zatajiti svoja načela, prodati svoje duše, prezreti sva nastojanja naših predaka i rasipati svaku priliku za svoje potomke – samo da ne bi uznemiravali svoju krhku egzistenciju. Nedostaje nam odlučnosti, ponosa i oduševljenja. Ni sveopće atomske smrti se ne bojimo kao niti trećeg svjetskog rata. Zavukli smo se u svoje brloge i bojimo se djelovanja obične državne odvažnosti. Bojimo se da ne zaostanemo za stadom, da bi morali ići svojim putem, da bi se smjesta našli bez bijeloga kruha, bez grijanja i bez osobne karte.

 

Na političkim predavanjima oprali su nam mozgove i usadili ideju o udobnom životu, jer bit će nam dobro zauvijek. Svoju sredinu i društvene uvjete ne možemo izbjeći. Samo svakidašnji život odlučuje što je savjest. I što se to sve nas tiče? Promijeniti ne možemo ništa. Pa ipak lako sve promijenimo. Samo ne smijemo svu krivicu njima pripisati. Krivica je NAŠA, i SAMO NAŠA. Lako je prigovarati: pa mislili smo što nam se prohtijelo. Usta su nam zatvorili, nitko nas ne sluša niti nas itko pita. Kako da ih prisilimo da nas slušaju? Njihovo mišljenje se ne može promijeniti. Logično bi bilo da ih skinemo s njihovih položaja sa svojim glasovima, ali u našoj domovini nema izbora. Ljudi na Zapadu imaju mogućnost štrajkova i protestnih demonstracija, a mi smo potlačeni i pred nama se otvaraju strašne mogućnosti: Kako da se smjesta odreknemo dobre službe i idemo na ulicu? Drugih sudbinskih putova po kojima su išli naši pretci u gorkoj ruskoj povijesti unatoč svemu za nas nema i ne trebamo ih.

 

Sada kada su sjekire učinile svoje i kad je sve posijano isklijalo, vidimo da su mladi bili zavedeni i uobraženi ljudi koji su mislili da će u našu domovinu dovesti pravdu i sreću s terorom, krvavim ustankom i građanskim ratom. Danas znamo da podle doktrine rađaju samo podle rezultate. Naše pak ruke moraju ostati čiste. Je li krug zatvoren?  Izlaza nema? Da li nam zaista ne preostaje drugo nego čekati da štogod odlučimo sami? Možda se nešto dogodi samo od sebe?

 

Ne će se dogoditi dok ćemo iz dan u dan priznati, uzdizati i potpomagati laži. Dok im se ne isčupamo. Kad nasilje upadne u miran život tada žari njegov obraz do samosvijesti, kao da nosi zastavu i viče: Ja sam nasilje. Makni mi se ili ću te zdrobiti. No, nasilje brzo ostari. Izgubi povjerenje u sebe i ako hoće zadržati glas, zove u pomoć laži i potvorbe. Nasilje se naime može pokriti samo s lažima, a njih je moguće zadržati samo s nasiljem. Pa ipak, nasilje sa svojom nezgrapnom šapom ne udara svaki dan po svakom ramenu: od nas zahtijeva da slušamo laži i da kod njih dnevno sudjelujemo. U tome je sva istina. Pa ipak najjednostavniji i najdostupniji ključ za naše oslobođenje na koje smo skoro zaboravili leži upravo tu, u osobnom ne sudjelovanju u lažima.

 

Neka prikriju sve ali bez naše i najmanje pomoći. Time je probijen prividan kanal što ga je napravilo naše nedjelovanje. To je za nas najlakše, a za laži najviše uništavajuće. Kad se naime, ljudi odreknu laži, lažima je opstanak prikraćen. Kao svaka zaraza, tako se i laži održe samo u živom organizmu. Ipak, mi nismo dovoljno hrabri. Nismo još dosta zreli da izađemo na ulice i trgove i glasno ispovjedamo istinu i čak da glasno kažemo što mislimo. To nije potrebno, ali je opasno. Ne govorimo ono što ne mislimo. Naš put je lakši i dostupniji i uzima u obzir našu prirođenu, do kraja ukorijenjenu bojažljivost. Taj je put lakši od civilne neposlušnosti koju je zagovarao Gandhi.

 

Na svom putu ne ćemo više svjesno podržavati nikakve laži. I kada spoznamo gdje leže njihove granice, pogledat ćemo ih svatko na svoj način. Naš put će nas voditi dalje od tih zaraženih granica. Ako mi sami ne povežemo kosti i kožu ideologije, ako sami ne sašijemo istrunule krpe, spoznat ćemo kako brzo te laži onemoćaju i utišaju se. Što mora biti razgolićeno, sada će uistinu biti razgolićeno pred cijelim svijetom. Učinimo dakle u svojoj bojažljivosti svaki svoju odluku: ili ćemo i dalje biti robovi laži i tako prehraniti svoje obitelji ili ćemo odbaciti laži i postati pošteni ljudi, vrijedni poštovanja svoje djece i drugih ljudi.

 

I od toga dana nadalje:

–          Ne će nitko između nas napisati, potpisati ili štampati niti jednu rečenicu koja bi po njegovom mišljenju krivotvorila istinu.

–          Ne će nitko u privatnom razgovoru ili u prisutnosti drugih u svoje ime ali po narudžbi drugoga, ni kao agitator niti kao učitelj, odgojitelj ili glumac izgovoriti niti jednu takvu rečenicu.

–          Ne će nitko opisivati, zagovarati ili širiti samo jednu ideju za koju zna da je neistinita ili izopačena istina, pa bila to umjetnička slika, kip, fotografija ili glazba.

–          Ne će nitko izvan konteksta usmeno ili pismeno samo s namjerom da nekome ugodi citirati samo jednu izreku da bi poboljšao svoje gnijezdo, postigao uspjeh u svojem poslu, ako posve nije siguran u istinitost ideje koju bi naveo, ili ako ta ne bi davala istinsku sliku stvari.

–          Ne će nitko dozvoliti da ga prisile da sudjeluje na demonstracijama ili sastancima ako su u suprotnosti s njegovom željom i voljom: ne će dići ni jedan natpis (parolu) ili geslo koje ne priznaje u cijelosti;

–          Ne će glasati ni za jedan prijedlog koji u cijelosti ne odobrava; niti tajno ne će glasati za nikoga od tih koje u cijelosti ne prihvaća; ni otvoreno niti tajno ne će glasati za nikoga ako zna da je nevrijedan ili nesposoban; ne će dozvoliti da ga prisile u sudjelovanju na sastancima gdje očekuje prisilnu ili izopačenu raspravu o nekom pitanju;

–          Svatko će odmah napustiti svako predavanje, sastanak, predstavu ili film gdje bi govornik lagao ili nametao ljudima ideološki nesmisao ili sramnu propagandu;

–          Ne će nitko više kupovati niti jedan časopis ili tjednik koji bi krivotvorio ili prikrivao istinu.

 

Dakako, to nisu ni izdaleka sve mogućnosti i sva potrebna odbacivanja laži. Čovjek, koji se očisti ubrzo će spoznati i druge mogućnosti očišćenja. Ne, ne će biti za sve jednako od početka. Neki će prvo izgubiti svoj posao. Mladim ljudima koji žele živjeti s istinom, život će isprva biti otežan; sve su propisane recitacije natrpane s lažima i teško je odabrati. Ali za onoga tko želi ostati pošten, nema drugog puta. Svaki dan će svatko od nas stajati pred jednim od spomenutih izbora, isto i oni koji se osjećaju sigurno u tehničkim znanostima. ISTINA ILI LAŽ – DUHOVNA SLOBODA ILI DUHOVNO ROPSTVO.

 

Tko nije dovoljno hrabar da spasi svoju dušu, neka se ne hvali sa svojim 'naprednim' pogledima, neka se ne hvali da je akademski ili narodni umjetnik, zaslužan čovjek ili general. Sam sebi neka kaže: Idem s ostalim stadom, jer sam kukavica. Dok sam sit i u toplom, svejedno mi je… Ipak i ovaj put koji je najskromniji od svih puteva otpora ne će biti lagan. Ali će biti lakši od samozapaljenja ili štrajka glađu. … Kažete, ne će biti lako. No, biti će lakše od svih mogućih puteva. Za tijelo izbor ne će biti lagan, a za dušu izbor je samo jedan. Ne, put nije lagan. Ali ljudi već desetljećima hodaju po njemu i žive s istinom. Možda nećete biti prvi koji su stali na ovaj put – ali ćete se pridružiti onima koji su već stupili na taj put. Taj put će naime, biti kraći i lakši za sve nas budemo li udružili svoja nastojanja i ujedinili se. Bude li nas tisuću, ne će nas se moći otresti. A bude li nas deset tisuća, nećete moći više prepoznati svoju domovinu.

 

No, ako smo previše prestrašeni, ne smijemo se više tužiti da nas netko guši. Gušimo se, naime, mi sami. … Naša braća biolozi će dočekati dan kada će čitati naše bezvrijedne misli i prazne nade. Ako nam nije ni do toga, tada zaslužujemo da se Puškinova poruga okrene protiv nas samih: Zašto bi životinje bile slobodne? Njihova tradicija su jaram i bič!

 

Odabrala i prevela: Rodjena Marija Kuhar, dr. med. vet.