Ostani sine, na svom Svi vi koji odlazite s koferima I kartom u jednom smjeru, Zar ne osjećate kako Vaša zemlja plače? Zar ne čujete Nijemi vapaj Napuštenog ognjišta? Zar ne vidite suze Na lijehama cvijeća, Na ogradama dvorišta, Na starim trsovima, Zaraslim u korov, U očima psa, Što vas prati Do autobusne stanice. Tamo će vas čekati, Danima, tjednima, I pustim godinama. Vratiti se ne ćete. Dom će umrijeti Od žalosti i bola. U trgovačkim centrima, Skladištima, kampovima, Motelima, hotelima, Bit’ će neki novi, sasvim drugačiji ljudi, sa svojim prioritetima, sa svojim jezikom, sa svojom kulturom, sa svojom Crkvom, sa svojom djecom. Betonirana zemlja Guši se u suzama. Zvijeri i ptica Nema u šumama. Zlokobna tišina, Nad grobovima Malih i velikih Hrvata. Nakon Apsurda Apokalipsa. … Još nije kasno. Vrijeme je stalo, Daje ti samo još Jednu priliku. Svaka kap rose U osvit dana, Svaka zraka Zlazećeg sunca. Šaptom ti šalje Molbu i vapaj. Ucviljena majka, Sklopljenih ruku moli: Nemoj sine, nemoj ići. Nismo mi u toj priči. Ovdje je naša zemlja. Ovdje je tvoj dom. Ostani sine, na svom. Ankica Benček