Ono drugo lice beha podzemlja

Kriminalci, koji su još u mladosti dobili nadimke koji su ih obično pratili do kraja života

Više se i ne pretjeruje kada se kaže da Bosne nema trebalo bi je izmisliti. Tragom ove osvjedočene istine evo jednoga neobičnoga osvrta.

Šeik od Alipašina, Super Beba, Sem Kleper, Bomba, Bubuljica, Maljutka, Van Gogo, Krajiški Rambo, samo su neki od nadimaka kriminalaca ili osoba koje su makar prolazile kroz kaznenu evidenciju. Kriminalci nerijetko daju sami sebi nadimke, ali najčešće ih dobiju od svojih suradnika. Nekad zahvaljujući svojim sposobnostima, nekad zbog svog izgleda ili ponašanja unutar kriminalne grupe, a nekad čak i zbog neke anegdote iz njihovog života. Tako, ako nekoga zovu Bokser, to može značiti da ima lice boksera ili je ovladao tom plemenitom vještinom. Ako netko ima nadimak Grbavi, to ne mora nužno značiti kako je grbav, nego se može uvježbano-hitro sagnuti i provući kroz neku rupu. Ukoliko se neki lopov vješto penje po prozorima i balkonima stanova i kuća, vrlo lako može zaraditi nadimak Majmun…

 Zato je na svim službenim internetskim stranicama policijskih agencija nepisano pravilo da, osim fotografija i osobnih podataka, obvezno stoji i nadimak tražene osobe. Policajci to rade iz razloga što se vjeruje da kriminalce više ljudi poznaje po nadimcima nego po njihovim pravim imenima. Drugim riječima, lakše će ih pronaći i uhititi. U bh. podzemlju ima mnogo interesantnih nadimaka, ali za koje se pouzdano ne zna kako su nastala. Tako Jasmina Ćatića svi znaju kao Bombu, a, recimo, Dinu Čehajića kao Bubuljicu. Merseda Hadžića zovu još i Mirso Švicarac. Najveći broj kriminalaca nadimak je dobilo samo na osnovu skraćenice od imena ili prezimena. Među njima su Đorđe Ždrale Đoka, Zijad Turković Zika, Milenko Lakić Laki, Nedžib Spahić Džiba… Mnogi od njih nisu više među živima, a da nisu imali nadimke koji su nerijetko urnebesni, mnogi ih se danas ne bi uopće ni sjećali…

Dragan Mioković, bivši visokopozicionirani sarajevski policajac, kazao je da se tijekom svoje dugogodišnje karijere u praksi susretao s različitim nadimcima kriminogenih osoba, koje je, zajedno s kolegama, dijelio na dvije vrste. U jednu, kako kaže, spadaju kriminalci koji su još u mladosti dobili nadimke koji su ih obično pratili do kraja života.

– Drugu vrstu činili su kriminalci koji su sami uzimali nadimke, a neki su ih dobivali, najčešće, kroz svoje kriminalne aktivnosti. Kod nas policija, uz podatke o kriminalcu, uvijek naglasi nadimak, jer više ljudi zna takve osobe po nadimku nego po imenu. Međutim, treba reći da se u svojoj karijeri nisam susreo sa slučajem da je neko uzeo nadimak da bi se maskirao ili sakrio. Također, primijetio sam da je dosta njih dobilo nadimke u ratu. Tako smo imali problem s identifikacijom kriminalaca koji su dolazili izvan Sarajeva – kazao je Mioković. Dodao je da su u velikim zemljama, kao što je Amerika, nadimci mnogo ''djelotvorniji'', jer se kriminalci zahvaljujući drugim imenima mogu vješto sakriti od organa gonjenja. Bilo bi više nego interesantno da isto netko istraži u Hrvatskoj i izađe s jednim ovakvim osvrtom.

Nikola Šimić Tonin