Primitivna mržnja prema Ivi Andriću

Samo hrvatska škola može djelomice zaustaviti bošnjačko zelenilo

Prisustvo međunarodne zajednice sa svim svojim nacionalnim i vjerskim interesima u Bosni i Hercegovini, sve više zamrsuje politički beha čvor. Svakim danom postaje sve vidljivija pristranost tih svjetskih moćnika u zemlji koja nestaje pod naletom ekstremnog islamizma, koji naprosto isilovski razara sva europska povijesna dostignuća suživota, tolerancije, dijaloga. Sve se to ruši u Bosni i Hercegovini pred očima svjetske i europske zajednice, u osobi Visokog predstavnika zbog čega je njihova nazočnost u beha društvu vrlo sumnjivih i duboko pristranih ciljeva, te gotovo surađujuća sa onim ekstremnim muslimanskim asocijacijama erdoganizma i arapiziranja multinacionalnog i multireligijskog beha društva i prostora.

Naime, u kontinuitetu islamizacije beha društva, koja je sve agresivnija, postavlja se pitanje, ima li išta i bilo čega  nemuslimanskog u beha prošlosti i sadašnjosti da danas nije terorizirano, obezvrijeđivano i napadano iz bošnjačkih političkih i vjerskih centara unitarizma i centralizma, zaštićenog naftom i naftnim bogatstvom islamskih zemalja. Nažalost nema. Po svemu, ama baš svemu nemuslimanskom, Bošnjaci gotovo isilovski udaraju, što je znak već izmaknute i ni od koga kontrolirane islamizacije i erdoganizacije Bosne i Hercegovine. Čak ni svjetska zajednica koja se nameće čuvarom beha prijeratnih vrijednosti, prijeratnog beha identiteta, ili ne može ili ne će ili je sudionik u tom opasnom procesu.

Više, naime, i nije taj proces opasnost samo za Bosnu i Hercegovinu, on je danas opasnost za Europu i šire. Koliko je to velika opasnost, i koliko su joj opasni rušilački ciljevi izvan Bosne i Hercegovine, u kojoj se sve to planira i iz koje se udara, pokazuje i bošnjačka agresija na hrvatskog nobelovca književnosti, nenadmašivog poznavatelja stradanja i tragedije Bosne i Hercegovine i kršćana u vrijeme osmanlijske okupacije, Ivu Andrića. Nepojmnjiva je tolika primitivna mržnja, bez obzira što je svaka mržnja primitivna, i što se tom mržnjom pokazuju nikad dorasloj književnoj veličini Ive Andrića, od bošnjačkog političkog i vjerskog vrha prema beha čovjeku koji nije njihove muslimanske vjere i koji se zajedno s dijelom svog hrvatskog naroda uspio oduprijeti prisilnoj petstogodišnjoj otomanskoj islamizaciji. I upravo o tom strašnom danku u krvi kojim su Turci natopili beha zemlju žrtvama krščana Ivo Andrić je pisao i opisao ga, pa čak i manje crnim nego li je bio.

Ne sviđa se bošnjačkom erdoganiziranom vladajućem vrhu ta istina, jer ona i danas tako ispisana i kao učiteljica budućnosti ostavljena, smeta u nekoj mjeri povratak tog zločinačko-genocidnog otomanskog vremena koje današnji Bošnjaci zazivaju i bore se svim sredstvima da se vrati. Nezabilježen povijesni primjer da jedan narod brani svoga okupatora i agresora, čak i na način da se on vrati i uvede danak u krvi kakvim je obilježio svoj zločinački period u Bosni i Hercegovini. Taj primjer, kao svjetski unikat, toliko je jedinstven da se mora upitati tko je taj bošnjački narod u Bosni i Hercegovini, gdje je njegov korijen, otkamo potiče, kako je došao na ove prostore, od koga je nastao i ostao?

Bošnjačka agresija na Ivu Andrića agresija je i na samu mirotvornu Nobelovu misiju. Agresija na samog Nobela, na Europu i vrijednosti koje Nobelova zaklada zagovara i nagrađuje. Zapravo erdoganizirano bošnjačko vodstvo agresira i na sve što je europsko u Bosni i Hercegovini i što zemlju čini europskom. Bošnjački isilovski obračun s Ivom Andrićem je obračun s Europom. Takvom muslimanskom vjerskom radikalizacijom Bosne i Hercegovine, a koja se nameće svim nebošnjacima, što podsjeća na crno beha vrijeme prisilne islamizacije što je opisao Ivo Andrić, mora se pitati je li moguća europeizacija muslimana Bošnjaka. Lažno je bilo vjerovanje da su beha Muslimani neki oblik euromuslimana s europskim vrijednostima suživota, dijaloga, snošljivosti i demokracije. Da su u pola tisućljeća bili u stanju prihvatiti i živjeti te europske vrijednosti, i da su ih uistinu živjeli, zasigurno da ne bi bila moguća ovakva radikalna i brza promjena, te tako brzo vjersko fundamentaliziranje.

Bošnjaci paralelno etnički i vjerski čiste i beha prošlost i sadašnjost, kako bi budućnost Bosne i Hercegovine zasjala u najsnažnijem sjaju potpuno čiste zelene muslimanske boje. Ne žele nikakvih drugih tragova osim muslimanskih da vide ni u prošlosti, ni u sadašnjosti, jer bi to vjersko i nacionalno šarenilo u temeljima Bosne i Hercegovine kakvu zamišljaju i grade moglo nekada izbaciti svoje mladice i u budućnosti pokazati šta je sve raslo i živjelo u tom zelenilu.

Treba iskorijeniti beha istinu koju je opisao i za budućnost ostavio Ivo Andrić, kako bi se napravilo mjesta za bošnjačku laž sadašnjosti i budućnosti. Izbaciti hrvatskog nobelovca Ivu Andrića znači prisiliti nebošnjake da prihvate bošnjačku novokomponiranu povijest da Turci nisu bili agresori, okupatori, genocidisti i konfesiocidisti u Bosni i Hercegovini već njeni spasitelji, kako to danas tvrde mnogi bošnjački kvazi povjesničari. Ako je i od Bošnjaka previše je, i to im nikako ne služi kao sredstvo gradnje nacionalnog identiteta u novoizabranom nazivu Bošnjak. Tu brutalnu bošnjačku agresiju na Bosnu i Hercegovinu koja gotovo u nekim kategorijama prelazi i onu osmanlijsku, svjetska zajednica svojom šutnjom odobrava i u njoj sudjeluje na isti način na koji je šutila i sudjelovala sve od 1463. pa do danas.

Zbog ove bošnjačke agresije na hrvatsku prošlost i sadašnjost u Bosni i Hercegovini, a na ubijenoj prošlosti i sadašnjosti nema nikakve budućnosti, Bošnjacima i svjetskoj zajednici koju u toj zemlji predvodi svjetski policajac Amerika, i smetaju dvije škole pod jednim krovom. Smeta im zapravo ona hrvatska, u kojoj djeca uče stradalničku istinu svojih pradjedova u prošlosti, svoju i svojih očeva u sadašnjosti, kao i stradalničku istinu Bosne i Hercegovinekakvu je zabilježio njihov Ivo Andrić. A u toj drugoj bošnjačkoj ta hrvatska istina ne samo da se ne priznaje već je se na isilovski način briše. Stoga samo ta druga, hrvatska škola, makar i pod krovom s bošnjačkom, može dijelom zaustaviti bošnjačko zelenilo beha prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svaki pokušaj njihova dokidanja, kao i ona bošnjačka manipulacija s hrvatskom djecom u Jajcu, što podsjeća na muslimansko manipuliranje s djecom u ratu i terorizmu, je zločin protiv djece i njihovih prava na školu i znanje.

Vinko Đotlo