Ani Kovačić Pitao me prijatelj (tek stečen), gdje je i što mi je dom. Premda bol moj, još i neizrečen, uzburkao misli mi je hod, nabrojah mu, što sve dom mi znači (ne odavši svoj životni kod) i kako je, kad se prošla sudba sa sudbinom trena izjednači: "Dom je soba (kuća) gdje i mrtve stvari žive, sjećaju il' bole, pomlađuju što se više stari, gdje se govor dragih ljudi čuje -čak i kada umru, zastanu u svome živom hodu i- u vječnost odu. Dom je kutak stvoren samo za se , mjesto koje roda slike krase. A i knjige u znanom neredu namještaja skromna, sve svjedoci od sna mi bezdomna. Dom je soba makar i na kraju svijeta. Tu ni jedan čovjek čovjeku ne smeta, jer je život neomeđen strahom , trajan život sve do ledna groba. Dom je kutak očima dohvatljiv, i rukama, srcu , sjećanjima. Dom je mjesto gdje radosti i pjesama ima,gdje se san i java bore, ali i u tom mraku samo svjetla od ljubavi gore. Dom je za me i kutak slobode u tuđini, gdje svak dođe kada hoće i kad hoće – ode. Makar često sjeća na hod prošli, prijatelji tu su uvijek dobrodošli. Tu se gorda riječ hrvatska čuje, a i stranac s nama ju svetkuje. I divi se ne samo Raspe- lu, starom dvorcu, u vazama cvijeću rano svelu, već i slici kralja Tomislava, crkvi Svetog Marka pa i onoj Kamenitih vrata pokraj Crkve Svete Katarine. Dom je pravi kutak domovine, sanen pogled u dane buduće, uskrsnuli dim iz rodne kuće, ozbiljeni snovi usred jave, prijateljstvo uz šalicu kave, pobratimstvo sa hrvatskim snom, živa oda rodu hrvatskom. Dom je ljubav što i snagu daje u ljubavi da se živi i u njoj ustraje. Malkica Dugeč, 6. 12. 2016.