Pravoslavcima treba izbiti protivljenje kanonizaciji

Papa Franjo jednostavno želi prevladati stoljetna neprijateljstva između katolika i pravoslavaca

 

 

Silvije Tomašević (1949.), dugogodišnji novinar. Od 1970. godine dopisnik Večernjeg lista iz Rijeke, zatim iz Slavonskog Broda. Od 1975. je u redakciji Vjesnika u Zagrebu, novinar u unutarnjoj politici, urednik više rubrika. S položaja urednika vanjske politike kao dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz Italije i Vatikana odlazi 1984. u Rim, gdje živi i danas. Od 1990. je dopisnik Slobodne Dalmacije iz Rima i Vatikana, kasnijih godina se javljao za Hrvatski radio i televiziju (HRT), zatim za Hinu, Novu TV, za britanski radio BBC i njemački radio Deutsche Welle. U Rimu je radio od 1992. do 2006. godine na radiju RAI International, te se javljao za Radio Vatikan. Putovao je u Papinu zrakoplovu na putovanjima Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje u više zemalja svijeta. Sada je dopisnik iz Rima i Vatikana za Večernji list i HRT. Objavio je više knjiga: "Ivan Pavao II." (1994.) "Pape kroz povijest" (2003.), suautor je knjige "Papa Ivan Pavao II." (2005.).

• Gospodine Tomaševiću, u Vašoj bibliografskoj crtici, nakon toliko kraćenja, za uvod u razgovor, ima li nešto izostavljeno a što biste Vi ipak da stoji u njoj i u uvodu ovom razgovoru?

– Nedostaje još nekoliko knjiga („Dvojica papa“ iz 2009., „Tito u Vatikanu“ iz 2011., „Papa Franjo“ iz 2014., kao i knjiga o kardinalima za Vatikansku biblioteku), ali i dvije crtice, što obično ne ulazi u curriculum vitae, a koje su meni osobno značajne. Prvo, što su me kolege akreditirani pri Svetoj Stolici više puta izabrali da budem njihove oči i uši, odnosno da kao jedini novinar uz papu budem na mjestima na kojima nisu mogli biti ostali novinari. Naime, tijekom papinih putovanja ima mjeseta na koja mogu ići samo dva do tri novinara, a na neka može ići samo jedan novinar. Da bude taj jedan novinar u pratnji pape, kolege su više puta izabrali mene da budem uz Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, nakon čega sam ih brifirao što je onda postala informacija za cijeli svijet, za sve novinske agencije i medije. To je izuzetna čast, jer znači da kolege najpoznatijih svjetskih medija imaju povjerenja u tebe, odnosno da ćeš im kazati sve što se događalo s papom i oko njega. Drugo, da sve tekstove koje sam napisao u svojoj karijeri mogu i danas potpisati. Mislim da su rijetki novinari koji živeći i u vrijeme nevelikih sloboda mogu ponovno potpisati svaki svoj tekst.

 

I novinari i političari su zatvoreni

 

• Izuzetno je zadovoljstvo i čast imati Vas za sugovornika. Toliko se tema nameće: hrvatsko novinarstvo. Crkva u Hrvata i Vatikan. Pogled na Hrvatsku s one druge strane Jadrana.

– Mislim da je hrvatsko novinarstvo previše ideološki navijačko. Zatim, grješka novinara je, to nije slučaj samo u Hrvatskoj, već i drugdje u svijetu, vidjelo se to i tijekom američke predizborne kampanje ili oko Brexita, što se slabo poznaje pravo društveno stanje. Novinari su, kao i političari, zatvoreni u nekom svom oblaku. Nadalje, mnogi mediji, posebno TV, nastavili su s praksom izvještavanja o nekim blagdanima kao u vrijeme Jugoslavije, samo što su sada partiju zamijenili sa Crkvom. Nekada su partijski ljudi, na primjer na Dan borca, govorili na raznim mitinzima, a mediji su prenašali njihove govore gotovo doslovce. Sada se, naprimjer za Božić, izvještava što je neki biskup u nekom od gradova kazao. U Italiji se prenese samo kratko što je kazao papa, a ne što je kazao neki kardinal ili biskup u nekom gradu tijekom polnoćne propovjedi.

 

Istodobno ne vidim reportaže o tome što Crkva radi, kako pomaže siromašnima, što radi Caritas… Ne prati se dovoljno, kao što se ne prate ni društvena kretanja, odnosno potrebe građana, crkveno djelovanje u drušvu, već samo se citiraju nečiji govori. Vatikan na Hrvatsku gleda kao na europsku državu čvrstih kršćanskih korijena. No, ne zaboraviomo da ni kršćanski, kao ni bilo koji, fundamentalizam nije pozitivan. Benedikt XVI. je u Londonu održao divan govor o razumu i vjeri, te kako i kršćanski fundamentalizam može biti uzrokom „ozbiljnih društvenih problema“. Taj govor je održan 17. rujna 2010. u Westminster Hallu, ali nije imao velikog odjeka u javnosti, premda je bio jedan od najboljih u njegovu pontifikatu, jer su mediji više pažnje posvetili prosvjedima protiv Vatikana i posjete Benedikta XVI. A i ti prosvijedi, bio sam prisutan pa mogu svjedočiti, nisu bili ni izdaleka snažni i brojni u odnosu na kakvima su prenijeti u svjetskim medijima. Italija gleda na Hrvatsku kao na zemlju koja u nedovoljnoj mjeri koristi svoja bogatstva.   

 

"Kada Bog da"

 

• Štovatelj sam lika i djela Ivana Pavla II., po čemu ga Vi pamtite, imali ste prigodu osobno ga upoznati?

– Ivan Pavao II. bio je prvi papa koji je posjetio udruženje stranih novinara u Rimu, dakle ne onih akreditiranih pri Svetoj Stolici, već dopisnika iz Italije. Bilo je to koncem osamdesetih godina. Nakon što nam se obratio kazavši, uz ostalo, kako je novinarstvo poziv gotovo kao i svećenstvo, čime je potvrdio koliku važnost pridaje našem radu, mogli smo mu postavljati pitanja. Na pitanje hoće li doći vrijeme kada će pape odlaziti u mirovinu, Ivan Pavao II. je spremno odgovorio kako se samo trebamo dogovoriti kome bi pape trebali slati molbu za umirovljenje. Pokazao je više puta i svoju duhovitost. A, njegov nasljednik Benedikt XVI. je pronašao način odlaska u mirovinu. Budući na taj susret nismo mogli doći s obiteljima, jer je prostor bio premalen, predsjednica stranih novinara ga je pitala da nas primi u Vatikanu. Pozvao nas je u papinski ljetnikovac u Castelgandolfo. Kada sam mu predstavljen kao jugoslavenski novinar, odmah me pitao dolazim li iz Zagreba ili iz Beograda. Kada sam rekao da dolazim iz Zagreba zadržao se sa mnom tako dugo u razgovoru o stanju u tadašnjoj Jugoslaviji, da su me kasnije kolege iz svih agencija zapitkivali za detalje, jer je razgovor bio „sumnjivo“ dug.

 

I tada sam ga pitao kada će doći u Zagreb, na što mi je odgovorio kako to ovisi o Božjoj volji. Kasnije sam više puta imao prilike postaviti to isto pitanje. Govorio sam Ivanu Pavlu II. kako sam onaj isti hrvatski novinar koji ga uvijek pita kada će pohoditi Hrvatsku. I, svaki puta mi je Papa odgovarao: „Kada Bog da“. Tako je bilo sve do proljeća 1994. kada sam ga pitao, nakon što je primio tadašnjeg hrvatskog ministra vanjskih poslova Matu Granića, kada će pohoditi Hrvatsku na što mi je odgovorio: „Pitajte svog ministra“. Znao sam da je pohod dogovoren. To mi je potvrdio i Granić, ali još datum nije bio određen. Iz mojih izvora sam doznao kako će Ivan Pavao II. doći u Zagreb početkom rujna te godine. Tadašnji veleposlanik u Italiji, Davorin Rudolf, mi je kazao kako je iz moga teksta, tada sam pisao za Slobodnu Dalmaciju, doznao kada će Papa pohoditi Hrvatsku. Lijepo priznanje za novinarski rad. Putovao sam u zrakoplovu s Ivanom Pavlom II. tijekom sva tri njegova posjeta Hrvatskoj (dakako bio sam i na drugim putovanjima u zrakoplovu s njime, u Belgiji, Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji…). Na povratku iz Zagreba u Rimu 1994. sjedio sam u zrakoplovu nakratko pokraj Ivana Pavla II. i pokazao mu svoju prvu knjigu o njemu. Na susretu Ivana Pavla II. i predsjednika Franje Tuđmana na Pantovčaku, 1998. poslije proglašenja Stepinca blaženim, bio sam kao predstavnik kolega koji smo bili u papinskom zrakoplovu. Tada se dogodio jedan detalj o kojem nije nitko ništa napisao u hrvatskim medijima, dok su to objavili strani mediji, jer sam im prenio događaj.

 

Naime, prilikom susreta papa sa šefovima država, tzv. kurtuazni posjet u sjedištu domaćina, ne održavaju se govori. No, ispred dvije stolice na koje su se trebali sjesti papa Wojtyła i Tuđman bili su mikrofoni. Ljudi iz predsjednikova ureda su mi kazali kako je Tuđman pripremio govor. Dali su mi i uvid u njega, ali mi ga još nisu mogli predati sve dok, kako su mi kazali, ne bude započeo govoriti. Prema protokolu nije bio predviđen govor, pa sam pitao vatikanskog šefa ureda za tisak Navarra-Vallsa je li se što promijenilo u protokolu. Odgovorio mi je kako se ništa nije promijenilo, na što sam mu kazao kako je Tuđman pripremio govor… Odmah me je prekinuo kazavši kako se trebam pridržavati protokola i kako sam tamo u svojstvu predstavnika vatikanskih novinara… Ivan Pavao II. nije stizao na susret s Tuđmanom i ta pauza je trajala dosta dugo. Tek kada su ispred sjedalica otklonjeni mikrofoni Ivan Pavao II. je stigao na Pantovčak. Taj detalj sam prenio kolegama koji su me izabrali da budem njihovo oko i uho, te su ga strane agencije i novine prenijele.

 

Tijekom pohoda 2003. bio sam više puta nasamo s Ivanom Pavlom II. (u katamaranu, npr.), a na neka mjesta sam išao ja kao jedini novinar zajedno sa snimateljom vatikanske TV. I na putovanjima s Benediktom XVI. bio sam na nekim mjestima jedini novinar. Na primjer tijekom putovanja u Poljskoj bio sam zajedno s Benediktom XVI. jedini novinar koji je pratio njegovu kratku molitvu u kapelici u kojoj se molio papa Wojtyła. To je bio stvarno emocionalno izvanredan događaj. Na povratku iz Zagreba u Rim također sam nakratko sjedio pokraj Benedikta XVI., te mu dao svoju knjigu „Tito u Vatikanu“ i, uz ostalo, preveo mu podnaslov: „Stepinčev progonitelj kod pape Pavla VI.“. Papa Ratzinger mi je kazao kako je pokoji puta potrebna i ironija.

 

Ah, mogu se pohvaliti i da sam jedini novinar koga je intervjuirao jedan papa. U zrakoplovu na povratku pape Franje iz Sarajeva vatikanski kolege su me izabrali da mu prvi postavim pitanje. U jedno pitanje zakamuflirao sam zapravo dva. U zrakolovu se pitanja postavljaju preko mikrofona kako bi svi mogli čuti, ali prije svega kako bi svi TV snimatelji mogli jasno snimiti i ton. Nakon što sam postavio pitanje mikrofon je uzeo Papa i odgovorio, ali samo na prvi dio. Ja sam onda počeo govoriti kako čekam odgovori i na drugi dio pitanja. U tom trenutku Papa je mikrofon pružio prema meni. Fotoreporter vatikanskog glasila Osservatore Romana, Francesco Sforza (to je onaj koga vidimo uvijek uz papu), čučio je pokraj mene i snimio taj trenutak. Tako na slici izgleda da me papa Franjo intervjuira.

 

Nakon stoljeća prijetnji papa, Franjo kaže kako Bog uvijek prašta

 

• Kreće li s papom Franjom novo poglavlje u životu Crkve? Koliko je ovaj papa drugačiji od drugih? Nevjerojatnom zvuči njegova izjava: Nek Crkva zadrži samo imovinu potrebnu za milosrđe. 

– Papa Franjo samo vraća Crkvu na njezino izvorište. Ponavlja Isusove riječi. Želi siromašnu Crkvu među siromašnima. Koliko je različit od svojih prethodnika možda se može shvatiti i iz sljedećeg primjera. Bivši šef vatikanske banke, IOR, Paul Marcinkus je govorio kako Crkva ne može živjeti samo od „Ave Marije“, a Franjo drži kako se molitvama mogu riješiti mnogi problemi. Molitva da se omekšaju srca tvojih proganjatelja, da se ljubi neprijatelja, da se ljubi bližnjega… su izvorne kršćanske zapovijedi. Druga stvar koja, po meni, zapravo znači preokret jest njegova stalna upozorenja kako Bog voli sve nas bez obzira kakvi smo, jer smo njegovi sinovi, te kako će nam uvijek oprostiti. Bog se nikad ne umara praštati, govori Franjo. Mi smo ti koji ne tražimo oprost. Nakon stoljeća prijetnji kako se trebamo plašiti Božjeg suda dolazi Papa koji ti kaže kako Bog uvijek prašta. Evo, to je, po meni, prava revolucija, koja na određeni način izbija moć iz ruku biskupa koji su nas plašili Božjim sudom. Zbog toga neki biskupi misle kako se takvim tumačenjem, učenjem, slabi uloga Crkve. Čovjek današnjice živi u mnogim strahovima i nije mu potreban strah od Boga. Dapače, potrebna mu je utjeha, a to propovjeda Franjo.

 

• Alojzije Stepinac, Vatikan, Pravoslavna crkva, papa Franjo, Crkva u Hrvata. Što se po Vama krije iza svega? Zašto se oteže s proglašenjem Blaženog Alojzija – Svetim?

– Iznijet ću jedan primjer na osnovi kojeg će se, nadam se, vidjeti kakvi su pogledi na kršćanstvo. Tijekom rata u BiH u jednom komentaru prve stranice Vjesnika oštro se napadao talijanski karitas jer je dijelio hranu i srpskom pučanstvu. Takav komentar umnogome govori o duhu koje vlada u dijelu hrvatskog društva. Kršćanstvo je podijeliti kruh sa svima, pa i s neprijeteljom. A, osim toga i pravoslavac je kršćanin. Mislim da mnogi u Hrvatskoj to zaboravljaju, dapače pravoslavce drže neprijateljima. Papa Franjo jednostavno želi ta stoljetna neprijateljstva prevladati. Zato je i otišao na sastanak s patrijarhom Ruske pravoslavne crkve Kirilom na Kubu. Franjo kaže kako će se kršćani ujediniti u molitvi, a ne preko teoloških rasprava. Ali ne bi samo Franji važnije od datuma Stepinčeve kanonizacije trebalo biti smirivanje situacije na Balkanu, pa i preko pravoslavno-katoličke komisije o Stepincu, nego i hrvatskim katolicima. Zašto kanonizacijom Stepinca dolijevati ulje na vatru odnosa katolika i pravoslavaca? Zašto unaprijed misliti kako će SPC odbaciti Stepinčevu kanonizaciju. Englez Thomas More (1478.-1535.) je svetac za Katoličku Crkvu (kanoniziran je 1935.), ali od 1980. ga i anglikanci slave kao svoga mučenika. Što ne bi bilo bolje da i SPC Stepincu prizna mučeništvo? Ne znam hoće li se to dogoditi, ali valja pokušati pravoslavcima makar izbiti strogo protivljenje njegovoj kanonizaciji. Evo, to su Franjine namjere.

 

Vatikan je naredio benediktincima da ne tuže Hrvate

 

• Dojma sam da naši odnosi u ovome trenutku s Vatikanom i nisu takvi kakvi nam se predstavljaju, osjećam određenu nepravdu prema hrvatskome katoličkome puku.

– S vatikanske strane ne vidim nikakvu nepravdu prema hrvatskom katoličkom puku. Možda u Hrvatskoj ima onih koji pušu u smjeru zahlađivanja odnosa s Vatikanom. Mislim da papa Franjo s velikom naklonošću gleda prema hrvatskim katolicima i općenito građanima. Dokaz tomu je što čim to zatraže hrvatski premijeri ili predsjednici bivaju primljeni kod pape Franje. Za vrijeme posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Vatikanu, papa Franjo ju je iz prve ruke upoznao s namjerom osnivanja mješovite komisije o Stepincu. Rekao bih i kako s papom Franjom u Vatikanu su odnosi odlični. Da ne ulazim sada u detalje oko pitanja Dajle i procesa oko vlasništva nad samostanom i terenom kazao bih samo da je Vatikan naredio benediktincima iz Praglije da odustanu od daljnih žalbi i tužbi. A, to je pitanje bilo zahladilo hrvatsko-vatikanske odnose. Dolaskom Franje prestalo se s tužbama benediktinaca, koji su se mogli žaliti i na odluku suda u Puli, ali nisu, zašutjeli su.

 

• Približavanje katoličanstva i pravoslavlja i drugih crkava, novi pomaci u crkvenome naukovanju, koliko su moguće realne promjene?

– Kada bismo prepustili teolozima da dogovaraju ujedinjenje kršćanskih crkvi onda od ujedinjenja ne bi moglo doći. Papa Franjo je skeptičan prema tome da će teolozi uskoro moći objaviti da je došlo do prijelomnog trenutka u dijalogu. Uvjeren je da kršćani moraju svaki dan moliti, raditi i učiti zajedno. Kaže kako nitko nije odredio rok za ujedinjenje Istočnog i Zapadnog kršćanstva. Izjava koju su u Jeruzalemu 2014. potpisali papa Franjo i patrijarh Konstantinopolja Bartolomej novi je korak prema ujedinjenju kršćana. Moramo otkloniti prepreke koje se postavljaju među kršćanima kao što je otklonjen kamen postavljen na Isusovu grobu, kazao je Franjo. Franjo i patrijarh Bartolomej zagrlili su se na mjestu na kojem su se prije točno 50 godina zagrlili tadašnji papa Pavao VI. i tadašnji patrijarh Atenagora. Podsjetimo da su Pavao VI. i Atenagora tada otklonili međusobna izopćenja katolika i pravoslavaca proglašena 1054. godine nakon podjele Crkve. Put je dugački, ali mnogo se učinilo. Svojedobno mi je kardinal Silvio Oddi (1910.-2001.), koji je bio posljednji nuncij u Beogradu prije proglašenja Stepinca kardinalom, kazao kako su pravoslavci i katolici kao dvije paralelne crte koje se u beskonačnosti spajaju. Jednom će doći i do toga.

 

Nošenje burki ili sakaćenje žena je gaženje sloboda

 

• Radikalni islamizam prijetnja je Europi, njezinome načinu življenja? Na burke i nikab može se gledati kao na izraz vjere, ali i kao određeno nasilje nad ženama – ističete u jednome svome članku.

– Ja se nadam da će muslimanke shvatiti kako burka i nikab nisu vjerska obilježja, već nasilje nad ženama. Tada će same skinuti ta pokrivala. To je proces koji će potrajati. U međuvremenu muslimani i muslimanke u europskim državama moraju štovati zakone država koje ih ugošćuju. Ako postoji, kao u Italiji od 1975., kada još nije bilo ni jednog muslimanskog izbjeglice, zakon po kojem nitko na javnom mjestu ne smije biti pokrivena lica onda se i muslimanke trebaju pridržavati toga zakona donesenog zbog terorista Crvenih brigada. Ako je sakaćenje ženskog spolovila kažnjivo, onda muslimani u Europi ne smiju provoditi takve svoje običaje. Jednostavno se treba pridržavati postojećih zakona. Ne smije se dopustiti ni iz vjerskih razloga nekome da krši građanski zakon. Jer dopuštanje nošenja burke ili sakaćenja žena nije zaštita vjerskih prava, već gaženje sloboda.

 

• U jednome svome članku navodite da je oko 10.000 osoba iz 57 zemalja OESS-a pristupilo teroristima ISIL-a i uništavaju sve pred sobom.

– U svijetu ima dosta nasilnika koji ne znaju kako provesti svoje porive. Koliko pucnjave ima i u SAD-u, a čiji autori nisu muslimani ni teroristi tzv. ISIS-a. Mnogi takvi nasilnici odlaze na razna ratna žarišta iskaljivati svoj bijes. Tako sada odlaze u redove tzv. ISIS-a koji im omogućuje ostvarenje toga njihova poriva. Zato uništavaju sve pored sobom. Kada još iza sebe imaju kao alibi neko vjerovanje, onda su zadovoljniji. Ali, radi se o bolesnicima. Pogledajte tko su bili atentatori u Parizu, Bruxellesu, Berlinu, Nici. Sve osobe koje nemaju nikakve veze s vjerom već s kriminalom, kojekakvim frustracijama itd. Mislim da kada bi se na taj način gledalo na terorističke napade, onda ih se ne bi povezivalo s muslimanskom vjerom.

 

• Izbjeglička kriza je problem Italije. Naslov jedne Vaše kolumne glasi: Italija ne zna gdje protjerati migrante. Što ste time mislili?

– Najlakše je kazati protjerajmo imigrante ili ne dopustimo im dolazak. Ali kada se postavi pitanje kako to provesti, onda nitko nema odgovora. Da, ima i onih koji kažu kako ljude treba potopiti, kako treba podignuti zid itd. Drugi predlažu da se svi imigranti vrate u državu iz koje su pobjegli. Ali ako ih ta država ne želi, kao što na primjer Tunis nije htio primiti kriminalca Anisa Amrija, koji je izvršio atentat u Berlinu, a prethodno je bio kažnjavan u Tunisu zbog dilanja droge, ona ih ne možeš nigdje iskrcati. Ne možeš doći u drugu državu sa zrakoplovom bez dozvole slijetanja i izbaciti imigrante iz njega. Oni koji predlažu izbacivanja ili gradnju zidova, trebali bi prije porazmisliti. 

 

• U tijeku ste zbivanja u Hrvatskoj. Trebamo li rafinerije? U Europi ih je u osam godina zatvoreno 11.

– Nije pitanje trebamo li rafinerije, već na koji će pogon ići automobili za deset-dvadest godina. Isto tako nije pitanje treba li bušiti Jadran i hoće li biti zaštićen od izlijevanja nafte, već hoće li za 15 godina, koliko bi prošlo od bušenja do iskorištavanja naftnih bušotina, automobili, vlakovi, autobusi ići na naftu ili na struju. U Nizozemskoj upravo je pušten u promet prvi vlak isključivo na pogon sa strujom dobivenom iz alternativnih izvora, odnosno od vjetrenjača. U nordijskim zemljama donesen je zakon o zabrani kupovine automobila na benzin i naftu od 2025. Dakle, pitanje je kakva će biti budućnost, a ne kakva je prošlost, odnosno što bi bilo da su rafinerije naše. Mi bismo, kao što ima Švedska, trebali imati ministarstvo budućnosti koje bi usmjerilo razmišljanja što će se dogoditi. Mi sada gubimo vrijeme oko toga hoćemo li ili ne povratiti Inu. To mi nalikuje na rasprave o radnom vremenu benzinskih postaja, koje je trebalo završiti u 22 sata kako ljudi ne bi radili po noći. A, zar se zaboravlja da postoje automati za ubacivanje novca ili kraditnih kartica preko kojih se može kupiti benzin 24 sata na dan. Sve te raspre mi izgledaju kao da netko predlaže povratak u škole pisanje s perom i držalom, a postoji tablet. Zašto se u svim školama ne uvede tablet. To bi bila prava promjena.

 

Ni Njemačka se ne pridržava pravila EU-a

 

• Europska previranja. Izlazak Engleske. Vodi li Italija blok protiv Angele Merkel?

– Kada govorimo kako Brexit nije donio nikakvu promijenu, onda lažemo. Jer, Velika Britanija još nije izašla iz EU-a i ne znamo kakve će posljedice imati taj potez kada do njega dođe za dvije do tri godine. Njemačka ima jedan kompleks, a to je inflacija. Proživjela je, prije Drugog svjetskog rata, golemu inflaciju i sada u genima Nijemaca je antidot za sve što bi do nje moglo dovesti, odnosno za strogo pridržavanje regulativama bez obzira na okolnosti. Tu crtu drži i kancelarka Merkel, ali samo strogom štednjom nema napretka. Ali Njemačka napreduje. Nije baš tako. Njemačka napreduje jer se također ne pridržava pravila EU-a vezana za uvoz i izvoz. Nadalje, živi i na račun Čeha, Slovaka, Poljaka…, a posebno na račun Grka preko kredita i banaka. Da se razumijemo, ja sam kritizirao politiku Grčke s Varufakisom i smatram ga zlom za Grke, ali nije u redu ni da njemačke banke toliko zarađuju s grčkim dugom. Osim toga u Njemačkoj se ne živi tako dobro kako se prikazuje pokazateljima o rastu. Treba, isto kao u Velikoj Britaniji, vidjeti stanje na periferiji, na selima, u  gradićima…

 

Nikola Šimić Tonin