Igrajući na Aliju, kriva je za sada narasli islamski radikalizam u BiH
Čitao sam neki dan u Novom listu reportažu njihova novinara Ladislava Tomičića o Velikoj Kladuši – ustvari iz podaljega o Fikretu Abdiću, i po stoti puta se zapitao: pa tko takve novine uopće kupuje, po cijeni od tri četiri jaja po „svitku“. U reportaži kao da stanuje duh „Borbe“ iz 1987. uz malo toga „vrti tamo, vrti 'vamo“. Usput, zbog takve opće medije je Donald Trump i pobijedio, prestaneš im vjerovati i kad pišu istinu. Ipak, Tomičić je o Velikoj Kladuši (Babi) nešto pisao, ima tu i slova i slika, a BeHa mediji, kako smo u prvom nastavku i napisali – šute. Nego, vratimo se Babinoj knjizi “Od idola do ratnog zločinca i natrag“ (Izdavač: Naklada Kvarner, Rijeka, prosinac 2016.).
Nakon što je Fikret Abdić pogođen krstarećim dalekometnim zapaljivim medijskim hitcem iz Kruševca (!) pa u Velikoj Kladuši buknuo požar, „afera Agrokomerc“, ustvari su „ustrijeljeni“ Pozderci, jedan u Beogradu, Hamdija, a Hakija i Sakib, u Bosni, valjda u Sarajevu. „Krstarećim“ projektilima upravljala je Udba (ovdašnje narodno ime „od milja, inače formalno od 1966. SDS, a u drugdje SDB) koja je i vodila cijeli proces. Nije to moglo bez vojne „posestrime“ KOS-a, a sve nekako sumnjam kako se scenarij krojio i u podrumima, bunkerima zajedničkog tajanstvenog „orlovskog gnijezda“, Institutu bezbednosti (sigurnosti) u Beogradu, životnom djelu generala Jove Popovića, tada umirovljenika. Taj general je osmislio valjda sve podrume, bunkere, gradove pod zemljom JNA. Uspješno je bunkerima servisirao i Sadama Huseina, Moamera el Gadafija, cara Hailea Selasija i još njiha nesvrstanih.
U „civilu“ ljubitelj nogometa, zaljubljenik u Partizani klupski funkcionar iz sjene – i mrzitelj Dinama i Hajduka, svojevrsnog komesara Prve lige NSJ (sigurnost), za čije se rezultate također brinula Udba itd. E za toga James Bond nije bio ni „šegrt Hlapić“. Bond je iz bajke, a ovaj iz stvarnosti. Čitatelj će možda pomisliti kako sam odlutao od teme, zabludio, ali nisam – samo pokušavam predočiti barem malo onoga što se danas naziva „kontekst“.
Smrt šeta oko Agrokomerca
Dakle kad je 1987. pao Babo, eliminirani Pozderci pa on „sjedio“ dvije godine u zatvoru – samo dvije za, pojednostavljeno „rušenje države i sistema“, pa za to se inače strijeljalo(!) – rasklimana je BiH, a Agrokomerc urušen. Hamdija Pozderac, glavna meta, iznenada je umro, a i danas se dvoji „prirodno“ ili „neprirodno“ bez obzira na liječničke nalaze. Inače u stožeru „antibirokratske revolucije“ najvjerojatnije su Pozderce (Hamdiju) u društvu s Fikretom Abdićem, dakle spregu politike i biznisa, vidjeli kao popularne i potencijalne, sigurne, vođe Muslimana u nadolazećim planiranim događajima i zato ih je trebalo ukloniti. Agrokomerc je bio i tvrtka jugo značaja, na strateškom području proizvodnje hrane (vjerojatno mu je i konkurencija željela nauditi, ako ne to, onda je šutjela) pa je bilo mnoštvo uhićenih diljem Jugoslavije.
Nije samo Hamdija Pozderac umro, ako zbog ničega onda od tuge, ili ga „umrlo“. Moji izvori spominju kako je oko afere Agrokomerc „šetala“ smrt, što je Babi itekako poznato, ali on je u knjizi otklonio bilo kakvu osvetu, pa i samo njeno spominjanje, te vjerojatno o tome stoga ni ne piše. Bilo je tu samoubojstava, spomenuo sam u prvom nastavku jadnoga novinara koji ju je „otkrio“, a govori se čak i o dvadesetak optuženika koji su tijekom „afere“ umrli. Čudno, lopovi, naročito gospodarski muljatori tijekom istrage i suđenja, pa i presude rijetko umiru, ne umiru uopće, a među ovim osumnjičenicima/ optuženicima kao da je zavladala neka „kuga“.
Ne će Babo u politiku, al' mora u SDA
Fikret Abdić uporno u knjizi tvrdi kako ga politika ne zanima, ne će u njegovu „butigu“ o čemu uostalom svjedoče i njegove mnoge odluke u životu, ali ipak je živio u vremenu i u državama gdje i kad se od politike nije moglo pobjeći. Iskreno, mislim da nit' vremena nit' prostora da bi se od nje čovjek sklonio, nema takvog „kišobrana“, naročito za uspješne ljude u gospodarstvu. U svibnju 1990. , 26. svibnja. u Sarajevu je osnovana Stranka demokratske akcije (SDA). Glavni su bili Alija Izetbegović, izabran za predsjednika stranke te Adil Zulfikarpašić, potpredsjednik, bosanski emigrant zanimljivog životopisa: begovski sin iz Foče, obrazovan u inozemstvu, partizan od 1941., potpukovnik, ministar u prvoj Vladi BiH. Kasnije vrlo uspješni poslovni čovjek u inozemstvu koji je vjerojatno i financirao osnivanje stranke. Fikret Abdić se stranci pridružio 15. rujna 1990. na velikom skupu u Velikoj Kladuši pred nekoliko stotina tisuća nazočnih koji su uporno i najžešće uzvikivali: Babo! Babo! Nije imao kamo, nije mogao pobjeći od politike i naroda, a bilo bi i kukavički. U kratkom obraćanju nazočnima ipak politiku nije ni spomenuo – govorio je samo, o čemu bi, nego o Agrokomercu, kako će ga spasiti i sl. Na skupu je bilo cijelo vodstvo SDA, Alija Izetbegović, predsjednik, Adil Zulfikarpašić, potpredsjednik, Sulejman Ugljanin (Sandžak) Muhamed Filipović (Tunjo), Šemso Tanković, navodim s ogromne kladuške pozornice, samo one hrvatskoj javnosti poznatije. Tunjo je poslije „odlunjo“ (druga tema) i sa Zulfikarpašićem osnovao MBO: radikalni Suljo (Ugljanin) poslije se vratio u Sandžak i danas djeluje u Srbiji, a Šemso Tanković je pripao nama i tu se radikalizirao.
U politici je uvijek opasno, najčešće po život, kad na nekom skupu okupljeni više izvikuju drugoga, a ne prvoga. Recimo Babu tada još i ne člana SDA i tek od tada člana. Piše Abdić kako Alija nije mogao podnijeti taj nadimak pa su njega pokušavali nazivati „didom“ (ili „Dedo“, da se i rimom poništi „Babo“). Alijini ovisnici čak su smatrali da se on nadimka treba odreći, a čak su mu i pakirali kako su mu to Srbi „nadjenuli“ igrajući na njegovu kartu, a protiv Muslimana! Nema blage veze, Fikret Abdić to ovako objašnjava: „S ekspanzijom Agrokomerca i sve većim brojem mladih ljudi koje smo zapošljavali u Agrokomercu počelo se u narodu pričati – ajd' se javi Babi, on će te zaposliti. I stvarno, mnogo mi je mladih ljudi kada sam im govorio da me ne zovu Babom odgovaralo: Babo koji me napravio obavio je posao, a Vi ste nam dali kruh i omogućili život i zato ste naš Babo i zauvijek ćete ostati Babo“ (str. 415.).
Inače, a o tome se uglavnom šuti, u socijalizmu je svako poduzeće imalo svoga „babu“: Negdje se zvao „ćale“ negdje „ tata“, negdje “ćaća“, negdje „drug“ s velikim „D“, nekima je Partija bila „babo“ i otac i majka, ali nigdje u tako nerazvijenoj i u biti patrijarhalnoj sredini nije niknulo tako veliko poduzeće kao u Velikoj Kladuši. O ovome bi mogli pisati sociolozi, socijalni psiholozi…, al' to je em neznalačako, imalo znalačko se ne bi „štelo mešati“ u „bolju prošlost“ na taj način, neke dere ih nostalgija a i lijeno je brate k'o „črna mati zemla“. Eto ima radne teme: Fenomen Babo.
Aliji otvorena avlija
Nego ne možemo dalje bez Alije Izetbegovića, puno ga u knjizi spominje Babo. Alija Izetbegović je široj, pa ni bosanskoj, ne znam doduše koliko uže muslimanskoj, više u smislu vjerskoj, a manje nacionalnoj, bio uglavnom nepoznat, osim Franji Butorcu koji je pisao davnijeh dana o islamskom fundametaliznu. Doduše ovo razlikovanje u islamu vjerskog i političkog je upitno, a uzet ću za „svjedoka „ni manje ni više nego Ajatolaha Homeinija, koji je rekao: „Ako islam nije politika, onda je ništa“. Godine 1988. Alija Izetbegović je izašao iz zatvora. Bio je osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora zbog muslimanskog fundamentalizma, nu zadnju kaznu nije odslužio. Živući udbaši svjedoče (Božidar Spasić) kako je bio i iranski špijun, ali ispada i njihov, ili su barem znali sve što radi – bio je pod potpunom kontrolom SDS-a. (Ovo ne „tovarim“ Babi i njegovoj knjizi, a knjige i nače, pa i njegovu, nastojim čitati „široko“ i „duboko“, „postrance“, kako bih možda razumio što se doista dogodilo.)
Što je dakle imao Alija da bi preuzeo Muslimane u BiH, ali i u Srbiji, Crnoj Gori, na Kosovu, pa čak i u Hrvatskoj pred neveru? Samo ono „tradicionalno“ s ovih prostora – bio je u zatvoru. Imao je, dakako i puno više, ali to je opet kompleksna štorija. Spasići iz Udbe, pored svih instituta, podzemnih i nadzemnih, nisu bili dorasli priči, jer da jesu nikada ne bi dotukli Fikreta Abdića i desetke tisuća radišnih Muslimana u Kladuši u ime i za račun Slobodana Miloševića – a, makar iz nehata (taman posla) podržali – Aliju. I što se onda događa? Događa se najpopularniji Musliman u Bosni, a i šire – Fikret Abdić. Ali o tome ćemo u narednom nastavku
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više