I tako smo, putujući po knjizi Fikreta Abdića „Od idola do ratnog zločinca i natrag“ (Naklada Kvarner, Rijeka, prosinac 2016.) stigli do dijela kojega ćemo radno nazvati „Babo i politika“. Prošao skup u Velikoj Kladuši, učlanio se u SDA, donio mu polovicu popularnosti u BiH, sad se, od samoga početka pred Aliju Izetbegovića postavilo pitanje: A kako ga se riješiti, ili, u najmanju ruku, udaljiti od vlasti. Najprije su se, po Abdićevim riječima, na udaru našli Adil Zulfikarpašić i Ismet Hadžiosmanović, hrvatskoj javnosti uglavnom nepoznat. Prvi je bio popularan u istočnoj Bosni, drugi u Hercegovini, Babo je neprikosnoven u zapadnoj Bosni dok je Alija držao Sarajevo i hodže.
Piše Babo: „Usput, Zulfikarpašić je na skupu u Velikoj Kladuši bio ogorčen ikonografijom koja je dominirala skupom – ljudi obučeni u arapske gulabije, s turbanima i jataganima oko pasa. Europski orijentiran Zulfikarpašić to je silno zamjerio Aliji, a onoga časa kad sam ja objavio da postajem član SDA Alija je donio odluku i otpisao Adila, praktički ga natjeravši da napusti SDA i osnuje MBO“ (str. 66.). Inače Zulfikarpašić i Izetbegović su se bili sporazumjeli kako će Zulfikarpašić biti predsjednik Predsjedništva BiH, Izetbegović predsjednik SDA, a Adil njegov zamjenik. Ovdje treba spomenuti kako je Zulfikarpašić pomagao Izetbegovićevu obitelj dok je on bio u zatvoru, piše i Fikret Abdić. Pomagao je i njemu financirajući njegov braniteljski tim u aferi Agrokomerc a da on to nije znao, zbog izričite Zulfikarpašićeve zabrane da mu o tome išta govore. I što se, skoro, podrazumijeva – osigurao je barem inicijalna sredstva za osnivanje SDA.
O Ismetu Hadžiselimoviću hrvatska javnost malo zna, a radi se o jednoj hercegovačkoj mladomuslimanskoj obitelji. „Mladi muslimani“ su organizacija utemeljena 1939., najkraće, pokušavali su spojiti, islam, politiku i muslimansko nacionalno. Bili su, dakako, ideološki protivnici komunizma. Neposredno iza rata mnogi su stradali, neke je likvidirao KNOJ (OZNA), drugi su odslužili zatvorske kazne, a treći zauvijek obilježeni kao sumnjivci – „narodni neprijatelji“, uostalom opći je to obrazac obračuna s „narodnim neprijateljima“ u kom-soc Jugoslaviji poslije 1946. Nastavili su djelovati ilegalno, jedna od obitelji mladomuslimana bila je i hercegovačka obitelj Hadžiosmanovića, pored ostaloga i s najduljim zatvorskim stažom političkih zatvorenika. Ismet Hadžiosmanović je bio popularan u Hercegovini, Mostaru naročito, i dok je on tamo predstavljao SDA, HVO i Armija BiH djelovali su zajedno, nije bilo sukoba. Hadžiosmanović je uostalom smatrao kako su Hrvati i Muslimani prirodni saveznici. Alija ga se riješio, a u potpunosti i tako što je isposlovao da niti jedan hodža ne klanja dženazu Ismetovu umrlom bratu, zapravo za muslimane brutalno.
Alija mu ukrao popularnost, pa ga sustavno uništavao
U slučaju Fikreta Abdića Alija je igrao lukavo – na izborima će pokupiti njegovu popularnost, za sebe i stranku, a kako Abdić nije imao nikakvu stranačku infrastrukturu – s njim će poslije lako obračunati. „Vrlo rano sam shvatio da je moj ulazak u SDA bio ozbiljna greška“ (str. 68.), piše Abdić te dodaje kako je, bez namjere, poslužio Aliji da se lakše obračuna s Adilom Zulfikarpašićem. U vrijeme predizborne kampanje za prve višestranačke izbore bilo je i više nego jasno kako će među kandidatima za Predsjedništvo BiH najviše glasova dobiti Fikret Abdić. Trebalo je sada za prvog predsjednika Predsjedništva izgurati Aliju. Abdić je popustio i prvu godinu predsjednikovanja prepustio Izetbegoviću, konačno nakon skupa SDA u Foči. Osnovni razlog – bio je angažiran oko Agrokomerca, što navodi sam, nije ga stranačka politika previše zanimala. Bila je to druga kardinalna politička grješka Fikreta Abdića, nakon upisa u SDA – ne može se u politici biti samo „malo“. Ili jesi ili nisi „unutra“.
U Predsjedništvo BiH koje je imalo sedam članova, izabrani su: iz redova Muslimana Fikret Abdić, s daleko najviše glasova od svih i Alija Izetbegović. Od Srba Nikola Koljević i Biljana Plavšić te Franjo Boras i Stjepan Kljujić od Hrvata i iz redova „ostalih“ Ejup Ganić. Ejup Ganić „ostali“! Kako? Ali bilo je tako. Izbori su inače održani 18. studenog 1990. godine. Kad je Babo odlučio, a i nakon niza unutarstranačkih pritisaka, prvenstvo među Muslimanima prepustiti „dedi“ Aliji trebala mu je i formalna suglasnost, ustvari glasovi, srpskih i hrvatskih članova, za što je lobirao kod Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Bilo je naravno logično da prvi predsjednik bude predstavnik Muslimana, kao najbrojnije nacije u BiH, pa kad su se oni dogovorili vjerojatno lobiranje nije ni bilo potrebno.
Srbi su već bili na putu „baš ih briga za BiH“. Radilo se o jednogodišnjem mandatu, pa bi svi „narodi i narodnosti“ došli na red, a ovakvo Predsjedništvo bilo je ostatak socijalističkog „kolektivnog rukovođenja… Među razlozima zbog kojih se Izetbegović grčevito borio za zapravo njemu demokratski, izborno, pripadajuće mjesto, Babo navodi i „kvaku“ mogućnosti produženja mandata u slučaju rata, ratnog stanja, što se na koncu i dogodilo. Usput, Alija je ubrzo mogao učiti i od Predsjedništva SFRJ koje se također igralo vrste državnog udara.
Nije izabran ni u ogranku SDA u Velikoj Kladuši
O sustavnom potiskivanju Fikreta Abdića govori i činjenica kako u ljeto 1991. nije izabran ni u Izvršni odbor ogranka SDA u Velikoj Kladuši, vjerovali ili ne. Vjerojatno ga se tako stranački predizborno, pred kongres SDA htjelo isključiti iz bilo kakvih struktura SDA, što se praktički i dogodilo. Alija se potrudio pa si za kongres, održan 29. 11. 1991., izabere poslušne delegate. Osigurao si je i statutarnu mogućnost da sâm u Glavni odbor, mimo izbora u SDA imenuje 25 članova. Toga 1991. nije više bilo, naime predsjedničkog imenovanja u strankama i u parlamentima, ni u okorjelim afričkim diktaturama. Abdić piše kako mu je Izetbegović poslije kongresa ponudio da ga iz te svoje „kvote“ on imenuje u Glavni odbor, što je odbio, jer je to poniženje.
Pretpostavljam kako je Izetbegović „svoje“ mogao i imenovati, ali, što bi bilo logično, i izbaciti iz Glavnog odbora. Ostajući „obični“ član Predsjedništva BiH Abdić se ponadao kako će se tamo moći baviti gospodarstvom, ali njegove teme i razni prijedlozi na tom tragu nisu stizali na dnevni red; može se tvrditi kako mu je i taj put bio zapriječen. Nakon kongresa SDA posebno mu je zamjereno što se nije ustao kad su Aliji Izetbegoviću njegovi delegati, ustajući se i pljeskajući odavali počast kao nekom boljševičkom vođi. Tu su ga dočekali i Alijini mediji, a naročito su mu to kasnije zamjerili i eksponirali nakon izbijanja rata u BiH. Ostala je poznata slika, svi na nogama laganim i vrućim dlanovima mlate Aliji, a Babo sjedi. Novine se to objavile s naslovom „Ustani Babo!“ i podmetanjem kako nije ustao u počast poginulim borcima za nezavisnost Bosne. Kako bilo, „kongres SDA označio je i moj definitivan razlaz s Alijom Izetbegovićem“ (str. 77.), piše Fikret Abdić.
Iznosi zatim niz slučajeva u kojima se ili sukobio s Alijom, ili mu je radio iza leđa, ili protiv njega, bilo osobno, bilo ne uvažavajući njegove prijedloge. Tako je u Zagrebu kao čovjeka za vezu, prije uspostave diplomatskih odnosa, odredio svoga Šemsu Tankovića, umjesto Fikretova suradnika dr. Ibrahima Mujića. Taj Tanković je poslije u dva mandata bio zastupnik u Hrvatskom saboru, nekoristan bošnjačkoj manjini, a u svojim istupima učinio je i puno štete u odnosima bošnjačke manjine i hrvatske većine. Za pomoćnicu ministra pravosuđa, unatoč Abdićevim prosvjedima, imenovao je Vasviju Vidović koja je u slučaju Agrokomerc sudila „sarajevskoj grani“, rukovodećim zaposlenicima u Sarajevu, čije je sve „grijehe“ Abdić preuzeo na sebe. Kasnije je zadužena za vezu s Haaškim sudom, te odigrala važnu, barem propagandnu ulogu u procesu koji se protiv njega vodio u Hrvatskoj pod optužbom i osudom, te na koncu i odsluženja kazne za ratni zločin.
Zanimljiv je slučaj susreta s Blagojem Adžićem (travanj 1992.) u Beogradu. Alija ga je poslao na neke pregovore u Generalštab JNA, a zatajio mu kako je već izdao naredbu o blokadi vojarni JNA. Abdić o toj naredbi pojma nije imao i s pravom sumnja kako mu je to Alija namjestio, vjerojatno se nadajući kako će ga vojska u Beogradu jednostavno uhititi i tako eliminirati, barem na neko vrijeme i iz politike, a bogme i iz Agrokomerca, zapadne Bosne i tako mu tamo presjeći „korijenje“. Adžić je u međuvremenu „igrao“ i s Alijom, smatrajući ga jačim igračem,a sigurno su mu bile i poznate njegove veze s jugoslavenskim tajnim službama, te uvidjevši kako Babo nema ni veze ni pojma o blokadi vojarni JNA nije ga uhitio. Kako je, prema tvrdnjama pripadnika SDS-a (B-a), Alijin „štab“ bio premrežen njenim suradnicima sigurno su znali i sve detalje oko sukoba Izetbegović – Abdić te su Fikreta ostavili „na životu“.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više