Disleksija i disgrafija ovladali SDP-om

Za Sauchu Zoran Milanović odgovara i osobno i pravno

Čitam kako se Tomislav Saucha brani od optužbi za pražnjenje blagajne Vlade RH fiktivnim putnim nalozima – nadajući se kako medija ipak točno prenosi dijelove njegove obrane – bolešću. S dva važna poremećaja, disleksijom i disgrafijom. Ukoliko je točno kako od njih trajno trpi, posebno od disgrafije, onda se prvo sâm „usosio“, a još ga je dublje pogurnuo njegov prijatelj i šef Zoki, ali i cijela, sad eto ispada, ako nikako, medijski svakako – kokošarska Kukuriku vlada.  

Mjesto predstojnika Ureda predsjednika Vlade RH, ravno je ministarskom položaju, ustvari i važnije – ono je usred vatre vlasti. Ponešto smo ovdje pratili karijere tih zagrebačkih „komsomolaca“ koje je uglavnom uzgajao i uzgojio Milan Bandić, pa smo među njima zamijetili mlađahnog Sauchu. Oni su Mili nakon smrti Ivice Račana uglavnom okrenuli leđa i prebacili se na Zokinu stranu. Među njima, nažalost, nije bilo nekoga „kadrovskog materijala“ korisnijeg za SDP, a kamo li za Hrvatsku. Jedino što su dobro razumjeli i naučili bila je borba oko vlasti, vlasti same, naročito za unutarstranačke bitke, za Zoku. Neki su u međuvremenu otpali kao nesposobni, a neki, poput Bernardića stigli po puteljcima „borbe“, skrivajući se i od Milanovićevih i Bandićevih „metaka“ u podnožje vrha. U podnožju planine (vlast) uvijek je šuma, bit će dakle još trke „po šumama i gorama“.

Zokina volja – i nevolja

Zoran Milanović je u petak 10. veljače 2017., ukazujući se medijima nakon dugo vremena, rekao kako u ovom slučaju „osjeća moralnu i političku odgovornost“, ali ne i pravnu. Ma nemoj! Koga je više briga za njegovu moralnu i naročito političku odgovornost, sad kad je izvan politike i to vjerojatno zauvijek. Te vrste odgovornosti sada su na Davoru Bernardiću i SDP-u. Njegova je baš ta koje bi se htio odreći, naime pravna, ali i ministara iz kukuriku vlade. Posebno Ranka Ostojića (unutatnji poslovi), Ante Kotromanovića (obrana), Arsena Bauka (uprava) i Orsata Miljenića (pravosuđe). Radi se o odgovornosti u području nacionalne sigurnosti, pa i sigurnosti i ugledu predsjednika Vlade RH.

Milanović i njegova vlada po dolasku na vlast izbrisali su potrebu sigurnosne provjere imenovanih visokih dužnosnika u vlast. Dostatno im je bilo da im oni vjeruju, da su im lojalni, odani „k'o psi“, prijatelji i sl. Sigurnosna provjera, da je postojala, vjerojatno bi, ako išta vrijedi, Milanovića upozorila na Sauchinu disgrafiju. Čovjek koji pati od disgrafije ima problem i s vlastitim potpisom – nikad isti, pa je onda „otvorena knjiga“ i za ,primjerice, falsifikatora. A zatim, opet, što mu volja. Vozači amateri prolaze liječnički pregled, a profesionalni predstojnik Ureda predsjednika Vlade RH ne mora valjda niti to, ako tako odluči Zoran Milanović. I odlučio je, a sada se njegov „odani“ izbor brani „disgrafijom“- odnosno pismenom, pisanom –neuračunjivošću. Ne može odgovarati za potpise koji su, navodno, njegovi, jer se ne može dva puta za redom ni slično potpisati. Slijede „puste“ grafološke analize, najprije u istrazi, a zatim eventualno na sudu. I tko bi onda za to, pravno, odgovarao, ako ne Zoran Milanović koji ga je svojom voljom metnuo na mjesto predstojnika. Osim ako i on ne pati od nečega ,„dis“ ili „plus“ ovoga ili onoga. Budući su on i njegova Vlada, a posebno ministri (država) koje sam ovdje naveo, sigurnosno „probušili“ državu, tko zna čega je sve i s kakvim „disovima“, deficitima među dovedenim po volji dužnosnicima bilo i čega sve ima – jer ih Most ne da – osobito sa stajališta nacionalne sigurnosti, a bogme i „lovice“. Ne znam hoće li itko u to uopće zaviriti ili i taj netko pati od kakve „filije“, „fobije“, straha – prije da ne će nego da hoće.

I Sauchin poučak

Kad ga je Milanović postavio za svoju „desnu ruku“, bilo je jasno kako je to za Sauchu previše i previsoko u pogledu znanja, a osobito iskustva. Nejasno je, možda se zbog toga, ili ugledavši se u šefa ponašao bahato, prema onima prema kojima je to činio i Zoka. S kim si takav si, naročito ako ti je on šef. Ne ću ovdje navoditi javnosti poznate iskaze njegove bahatosti i tako mu soliti rane, još u zatvoru, drugo mi je na pameti. Gledao sam ga kako se s putnom torbom jedva vuče nekoliko sati prije nego mu je Hrvatski sabor ukinuo imunitet, potpuno izgubljen u „bespućima“ Mesničke. A za njim i oko njega i ispred njega medijski čopor čagljeva, afričkih divljih pasa… Već je bio na svim naslovnim stranicama, u eteru, na internetu… Kakav DORH, istraga, sud… da je bilo još drvo u blizini, nego grad je, ulična rasvjeta visoko… Kakva „pravna država“, kakva „forma“, „procedura“, „proces“ – ništa. Možda se tada sjetio koliko je skupa s „komsomolcima“ haračio i slavio gorke sudbine „visokih“ političkih „neprijatelja“, možda je tada doživio pravo značenje pojma „rulja“ (on o braniteljima).

Ako ništa od toga vjerojatno je potpuno doživio i razumio tankoću linije, mikronsku, između političkog vrha i dna. Da je još mogao vidjeti kako mu „drugovi-prijatelji“ već sjaje ne drugarskim, neprijateljskim pogledima. Već im je bivši. Nikad čuli. Ma koliko to nekome ovdje bilo čudno, suosjećam s njegovom obitelji, ljudski i s njim. Kad su tako medijski čopori opkoljavali Sanadera, njega i njegovu obitelj još jednoglasnije i organiziranije, a nisu prestali ni danas, i još neke poslije oslobođene, jednako smo pisali. Eto, neka djeluje „pravna država“, ne medijska, ne ona kojoj je krajnji cilj ne popraviti društvo, već ga posvađati, razoriti… A politika i lopovi, korupcija… vječne su i svjetske pojave. Recimo, politika i lopovi: neki su pljačkali banke, kao Koba (Staljin), pa su daleko dogurali, a i oni koji obijaju aute (Beljak) znaju i u politici imati uspjeha. Važno je pritom da društvo spozna barem malo poštenja. Kad se „visoko podigne ljestvica“ (Zoka) ili se ne može preskočiti, pa se ruši, ili se „maheri“ ispod nje provlače.

Mato Dretvić Filakov