BOKA – Tvrđavske posade kroz povijest

Sustav "Primorska tvrđava Boka"

Pred početak Prvoga svjetskog rata bilo je u hrvatskoj Boki oko 3.500 ljudi stalne tvrđavske posade, 218 tvrđavskih topova kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, 46 reflektora i 9 torpednih cijevi. U to vrijeme, “Primorska tvrđava Boka”, kako je bio službeni naziv ovog kompleksnog fortifikacijskog sustava, raspolaže sa tromjesečnim rezervama svih potreba za oko 36 tisuća vojnika i 6.700 konja. Opsrkbljivanje vodom bilo je potpuno riješeno velikim brojem cisterni u i na predviđenim položajima.

“Pored ove 83 fortifikacije koje sam sve obišao, pretpostavljam da ih ima još, a da ne govorimo o svim pratećim objektima – putovima, infrastrukturi, vojarnama, časničkim klubovima, pekarama, ambulantama, bolnicama, grobljima, potkopima, strjelištima, hotelima, prodavaonicama, radionicama čak i kazalištima koja su podignuta na nekim za nas potpuno nevjerovatnim mjestima – “zabitima”, kako bi čitav sustav “Primorske tvrđave Boka” funkcionirao na pravi način. Recimo, samo na poluotoku Luštica, oni su napravili preko 700 kilometara ukupne dužine raznih putova, da ne govorimo o brojnim drugim putovima u zaleđu Boke Kotorske gdje su oni i dan-danas u jako dobrom stanju, čak i mnogo boljem od ovih suvremenijih putova koji su mnogo mlađi. Tu je zapravo toliko puno urađeno da kad malo detaljnije uđete u ovu problematiku, prosto vas zaboli glava”, ističe Radojica Pavićević umirovljeni pukovnik autor knjige Werk – Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori.
 

“Kad sve to stavite na kartu i vidite položaj, mjesto izbora svih tih objekata zavisno od namjene, njihovu optičku vidljivost, povezanost, kad vidite što pokriva recimo jedna mala tvrdjavica na pravcu Ledenice-Crkvice – faktički stražara s malom posadom i bistijernom koja doslovno dominira i “pokriva” kompletan prostor od Crkvica do Ledenica, bivate prosto fascinirani. Da ne govorimo o mnogo većim i impozantnijim fortifikacijama poput Dvrsnika, Stražnika, Vranović brda i ostalima koje su jednostavno nešto što i dan danas fascinira vojnika. Svi forovi povezani su putovima koji su i danas u dobrom stanju, ali zarasli. Podignute su telefonsko-telegrafske linije, balonske promatračnice, optičke i radio stanice, a za izviđanje hidroplanske stanice i pomoćni aerodrom kod Igala”, naglašava Pavićević koji i danas “skida kapu gospodi austro-ugarskim časnicima i planerima na brilijantnom strategijskom i taktičkom postavljanju sustava utvrđene obrane tadašnje austro-ugarske ratne luke Boka”.

Posebnost ovih fortifikacija čini i to što su sve one, građene u vrijeme kada nije bilo radio-komunikacija, postavljene tako da su činile optički povezan sustav pa je posebno poljsko signalno odjeljenje koje je bilo u sastavu austro-ugarskih tupa u Boki, u svakom trenutku moglo uspostaviti optičku signalnu vezu. Tako je naprimjer, informacija iz tivatskog Arsenala do utvrđenja na Dragalju putovala linijom Arsenal-tvrđava Mažina – Vrmac – Vranovo brdo – Grkavac – Greben –Jankov vrh iznad Dragalja i stizala na odredište sa samo 2-3 minute.

Inače, prve fortifikacije na obalnom dijelu radi obrane Boke od napada neprijatelja s mora, Austro-Ugari su počeli graditi 30-ih godina XIX. stoljeća. Prema riječima mr. Volkera Christiana Pahauera s Tehničkog fakulteta u Grazu koji je inače diplomirao na temi austro-ugarskih fortifikacija u Boki, taj je sustav građen u pet faza do početka Prvog svjetskog rata u skladu sa procijenjenim glavnim opasnostima za Boku koja je Austro-Ugarskoj bila glavna baza na južnom Jadranu. Njihovi stratezi procijenili su da pored direktnog napada brodovima na ulaz u Boku, postoji i opasnost od kombiniranih brodskih topničkih i napada pomorskim desantom iz Konavala, odnosno zaljeva Trašte, kopnenog napada Crnogoraca sa Dragalja, odnosno starim putom Cetinje-Kotor, postavljanja opsadnih topova na Lovćenu koji bi gađali ciljeve u Boki, te kopnenog napada kroz Grbaljsko polje iz pravca Budve. Da bi se tome pariralo, Austro-Ugarska je od 1838. do 1914. izgradila izvanredan fortifikacijski sustav čiji su glavni dijelovi sustav obalnih utvrđenja u Južnoj zoni obrane, Sjeverna zona tvrđava koja zatvara potez Dragalj-Crkvice-Herceg Novi i Dragalj-Crkvice-Ledenice-Kotor, te Istočna zona tvrđava štiti Tivatski zaliv sa kopneno-morske strane. Svaki od objekata u tom sustavu ima svoju specifičnu ulogu u cijelom sustavu obrane Boke.

“Prva faza izgradnje fortifikacija u Boki trajala je 1838. do 1851. godine, za vrijeme druge faze do 1851. do 1880.-ih napravljene su neke od javnosti najpoznatijih tvrđava poput Mamule i Arze kao i prvobitna tvrđava na Vrmcu. Treća faza izgradnje od 1881. do 1893. najveći naglasak stavljen je na utvrđivanje u pojasu Krivošija, a u četvrtom periodu od 1894. do 1905. godine, urađena je druga linija tvrđava na ulazu u Boku, nova tvrđava Vrmac 1897. godine, te niz manjih fortifikacija oko Tivta. Posljednja, peta faza do početka Prvog svjetskog rata karakteristična je po izgradnji dodatnih utvrđenja u blizini Tivta, tvrđava sjeverno od zaljeva Trašte, najnovije i nikada potpuno završene tvrđave Stražnik iznad Crkvica”, objašnjava Pahauer dodajući da je u tom sklopu napravljeno oko 70 fortifikacija, kao i niz drugih objekata.

Većina od tih objekata i danas postoji, makar u tragovima, dok to nije slučaj sa četiri utvrđenja napravljena u najranijoj fazi utvrđivanja oko Budve tako da danas više ne postoje nekadašnje tvrđave Spiridon, Zavala, Kopač i Presjeka. Cijeli sustav “Primorske tvrđave Boka” funkcionirao je kroz tri sektora – prvi sa sjedištem u Herceg Novom, drugi u Krivošijama i treći sa sjedištem u Tivtu, dok je u zgradi Komande Ratne luke Boka u Kotoru, bio smješten i odsjek “Geniedirektion”, odnosno Uprave austro-ugarske vojske za izgradnju fortifikacija i infrastrukture. Čitav sistem imao je izvanrednu vojničku, ali i graditeljsku, arhitektonsku i kulturnu dimenziju, što bi danas moralo biti prepoznato i valorizovano i u turističkom smislu.
 

“Najveća vrijednost fortifikacijskog sustava oko Boke kotorske je njegova cjelovitost i činjenica da je dobar dio objekata koji ga čine u prilično dobrom stanju ili se makar mogu naći njihovi temelji. Neki objekti poput tvrđava Goražde i Vrmac su u odličnom stanju, kao i neke obalnih topničkih baterija koje se više nigdje ne mogu naći u tako dobrom stanju. U Boki ima i nekih zaista specifičnih i značajnih objekata kakve više nigdje u svijetu ne možete naći u takvom dobrom stanju očuvanosti. Svi oni imaju povijesnu, arhitektonsku kulturološku vrijednost i značaj u međunarodnim okvirima”. naglašava profesor Volker Pahauer koji je jedan od osnivača i članova Austrijskog udruženja za istraživanje tvrđava OeGF. Pahauer smtara da su fortifikacije u Boki i izuzetno turistički atraktivne o čemu svjedoče i veoma uspješni primjeri kako su na taj način valorizirane tvrđave u drugoj nekadašnjoj velikoj austro-ugarskoj ratnoj luci – Puli u Hrvatskoj.
 

“Međutim, nažalost neki od starih putova, a posebno utvrđenja u Boki su veoma ugroženi posebno zadnjih godina. Ugrožavaju ih privatni interesi, neki veliki građevinski projekti kao naprimjer, planirani projekt izgradnje hotela i vila na Vrmcu, kao i sami nesavjesni turisti. Neophodno je službeno staviti pod zakonsku zaštitu ove objekte i na taj način sačuvati ovaj vrijedni dio međunarodne kulturne baštine”, ističe Pahauer koji je i fotografski dokumentirao više primjera opustošenja ovih objekata tijekom posljednjih nekoliko godina, kada se sa tvrđava rapidno odnosi sve i svašta i one uništavaju. On je ponudio svu pomoć OeGF-a u prikupljanju tehničkih i povijesnih podataka o fortifikacijskim objektima u Boki, kako bi se ti objekti na pravi način zaštitili i valorizirali.
 

http://www.radiodux.me/naslovnica/2876-kroz-boku-fascinantne-tvrdjave-kakvih-nema-u-svijetu