U beznađu rodne grude Kiše kuršuma kletih kišile su ranjavali nas i ubijali u krv i kosti zima se uvukla zemlja pod nogama jecala voda do grla stizala zrak barutom gorio nebo visoko inat duboko sloboda daleko htjeli su za sebe sve iščupati naše korijene, sjeme nam zatrti sve uzeti roblje da smo da nema nas više samo vjetar da nas njiše malo nas je bilo malo njih svuda mnogo naokolo pitali smo razum kako ostat na svome svoj spasit' djecu da humke im male ne gledamo u beznađu rodne grude uz grobove naših starih i ognjišta tako topla sav taj jad i muka rata iznova porodi nas od jednog dva od dva šest stadosmo svi ko jedan više smo se držali za ruke no za puške oružjem najjačim branili se iza leđa dječjim osmjehom pravdom znojem krvlju ponosom svim tim što je naše tiho šumarkom uz šum šume provlačila se kolona nade srednjoj Bosni … stradaše u jednom danu njih 18 na planini suroj busovačkoj tragovi im grobovi postadoše molilo se 18 očenaša molilo se plakalo i pjevalo istim glasom živi u ponosu nađoše spas i badnji dan nam zagorčaše al' brača u četiri kilometra se zagrliše zagrmi bećarac inata i slave gordost ne pokleknu pred svojom nejači majkama i sestrama pukom hrvatskim prošli nisu i nikad ne će djeco naša djeco djece naše i unuci njihovi rodnu vam grudu ostavljamo krvlju natopljenu čuvajte je ne bojte se nikog ni svi na jednoga ne mogu jer vaš je rod takav soj gledam polja Busovače grada hoče srce da pukne od jada kad se spomen otkine od nada inat je duboko a sloboda daleko… Mirko Ćosić