Đikićevsko rušenje Plenkovićeve Vlade

Plagijat kao povod za medijsko-politički rat

Ode nam prof. i istraživač i znanstvenik svjetskoga glasa, Ivan Đikić, iz Hrvatske: Ne će se u nju više, ni povremeno ni slavodobitno vraćati. I više nego općenito, kamo li znanstveno gledeć izgleda ne će nikako. Zbogom nam je rekao – ni doviđenja ne rekavši pritom, onako više civilno, nama agnosticima i ateistima, pa i inima koje kakvima: „Opraštam se Hrvati sa vama“, ima ona jedna pjesma, koju ne smijem ni – citirati. A budimo realni, već je odavno otišao, mislim ranih devedesetih.

Zašto odlazi po drugi, treći, koji li, puta? Jednostavno, tako fundamentalno da ne može biti fundamentalnije – upleo se znanstvenik u politiku. A u politici su i znanstvenici totalne neznalice, nepismenjaci koji i pate i ne pate od disleksije i disgrafije, i budalaštine, recimo – isto k'o i obični smrtnici. Dakle i sve su, više nego sve – i nitko i ništa. Tako kaže, demokracija, aktualna „doktrina“ i „medicina“, citirao ju ne citirao, u fusnotama i uzduž i poprijeko stranica, a protiv čega su se borili mnogi filozofi još u prastaroj Grčkoj.

Pametniji naprijed – ostali stoj! Pa su držali robove, kako „demokrati“, tako i „republikanci“ kao „kućne ljubimce“ i, ne znam, recimo kao bezvrijedne, ljudski bezvrijedne „radnike“, ustvari stoku, a žene bjehu tek poslužiteljice, sjene na gozbi… Oko toga vladao konsenzus. Al' to je (filozofsko-političko) pitanje do danas bez odgovora, kao i sva filozofska pitanja: esencije, egzistencije početka, kraja sredine, ljepote, grubosti, etike, estetike, ružnoće… Ma što ti i gdje i od koga imaš išta prepisati, a da bi barem nešto vrijedilo, osim kao literatura? Usput, mnogi filozof je, kažu knjige i slike, milijune, njih stotine, poslao u grob. Kaj ne?  

Živjela politika i u znanosti

Doista, zašto se prirodnjak miješa u filozofiju, ustvari u politiku. I kako se miješa; kao „demokrat“, u sadašnjost gledajući, ili kao „republikanac“, također istu gledajući? Doista, je li Pavo Barišić, plagirao „nekaj“ u filozofiji, mislim, i ako jest i ako nije – kako je to dragom Bogu svejedno potpuno nevažno – osim politički. I eto nas opet u glibu dnevne politike. Znanstvenik Đikić bješe neformalni savjetnik ministra Jovanovića, nama ovdje preostalim – a Đikić je odavno već otišao – mnogima (demokracija) blago rečeno ne baš dragom. Taj Jovanović, kao ministar si je „plagirao“ ne disertaciju, znanstveni rad, tu je „deficitaran“, već – dislocirano radno mjesto MF-a iz Osijeka negdje najbliže Rijeci. Savjetovati takvoga, formalno, a naročito neformalno, pa ni ne poreći savjetovanje, za zbogom je diko, a za drugarski pozdrav: Živjela politiko!  

Ivan Đikić kolektivno nas kažnjava

Doista, a što sad kad bi se pokazalo kako je Pavo Barišić nešto sitno plagirao, poglavito kako se „samoplagir'o“, kakva bi to bila pošast, jerbo je on to učinio u Njemačkoj, prije dvadesetak godina, ako se ne varam. Krivnja, ako je i ima je uvozna, uvozna roba s grješkom. Nafriško ga tada hvalio (tvrdi Barišić) i promovirao filozof Jure Zovko, a sada ga, za isto gura u blato skupa s moćnim Ivanom Đikićem. Razlozi: politika, taština, osobna netrpeljivost, jal… Ovdašnja hamletovska inačica – „ili ću ga ja tebi, ili ćeš ga ti meni“, ili sve zajedno, plus spor oko Hrvatskih studija. Inače nema brige, Pavo Barišić je već toliko politički načet da će morati otići. On i nije nikome od napadača briga, već kako načeti Vladu, Andreja Plenkovića, kako ubaciti „kost“ između HDZ-a i Mosta, a ovi su lakomi na vlast. Već su zinuli, „hapili“ kost, sad im još paziti da im ne zapne u grlu. A onda ih ni znanstvenik Ivan Đikić ni njegova „medicina“ ne će spasiti – ta politička bolest je naime neizlječiva.

Razumijem kako ne razumijem veličinu ega znanstvenika Ivana Đikića – nije mi dano, ali ju poštujem. Ne razumijem jedino zašto bi on zbog Plenkovića i sedamdesetak zastupnika, neslaganja s njima, svojim odlaskom iz Hrvatske kolektivno kažnjavao ovdašnje studente medicine, mlade znanstvenike, a ne znam možda i bolesnike, ukratko cijelu Hrvatsku. To ne razumijem, niti ću razumjeti, niti podržati, a posebno kao unošenje još jedne svađe u ovo krhko društvo. Kad vidim kako mu je gorljivi branitelj prof. u (ne)miru Slaven Letica, koji je svojedobno „plagirao“ bana Jelačića, i to izvan doba karnevala i maškara 2000., moje ne razumijevanje samo raste. A zašto Letica nije našega bana „plagirao“ sredinom sedamdesetih? Nije bio toliko bedast jer bi ga prvo prebili, zatim zatvorili, možda na duže poslali u onu medicinsku ustanovu u zapadnom dijelu Zagreba poznatu kao „Vrapče“, a ne za profesora na MF-a. Takva je tada bila politika. Usput, sad mi je sinulo zašto se rijetko, prije nikako, više ne pjeva ona „Ustani, bane!“. Plaše se mogući pjevači da im se umjesto bana ne ukaže plagijat, naime, Letica.

Samo još jedan rat

Žalim znanstvenika Ivana Đikića i zbog niza i stručno i moralno (etika) slabašnih branitelja, pa se njihova obrana ustvari pokazuje kao napad na njega. Ne ću ih ni spominjati. Inače borba protiv plagijata, posebno još i osrednjosti među našim (sve)učilišnim nastavnicima, dajte, što prije i što jače. Ima li tko hrabrosti možda za neku opsežniju reviziju? Mislim da nema, suviše je opasno. I završit ću kako je i red s filozofijom, pače citatom: „Rat je mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu“ (Heraklit, onaj Mračni), ili izvornije: “Rat je otac svemu, svemu kralj“ (Danko Grlić, Leksikon filozofa, Naprijed, Zagreb, 1983., str. 174.). Dakle rat, sukobi, politički i ini, konkurencija, interesi… među ljudima u društvu, na Kugli… Baš nazočimo jednom takvom koji se uglavnom odvija u medijima. Povod mu je, kao i svakom ratu bizaran, ali je postao žestok, neke glave virtualno su već pale i još će padati. E kad bi bio samo taj rat, tu su u Hrvatskoj i još mnogi. Drobi se povjerenje, a ljudi, „elementarne čestice“, samo bezglavo bauljaju uokolo sudarajući se i krvareći. Za to stanje nema lijeka, ne će ga pronaći ni Đikić.

Mato Dretvić Filakov