Izložba pod nazivom 'Scherzo sa otpada' autorice Jagode Buić otvorena je u ponedjeljak, 13. veljače u galeriji Muzeja grada Splita. Izložbu su otvorili ravnatelj Galerije umjetnina Branko Franceschi i kustos izložbe Tonko Maroević.
„To nije 'objet trouvé', to je lotani kolaž od željeznog otpada. Igra. Šala. On će se tek svojim portretom pokušati progurati u sferu umjetnosti. Ako ne uspije: ostaje moja poruka da nema tog odbačenog predmeta koji neće naći negdje svoje mjesto. Kada sastavim nekoliko komada bilo čega, dobijem bilo što. Tek kada mu dam ime, postaje nešto”, o svojoj izložbi na komadu papira rukom piše međunarodno priznata i višestruko nagrađivana umjetnica Jagoda Buić. Franceschi ju je nazvao snažnom ženom koja se protivi gravitaciji te alkemičarkom koja je i ovom izložbom pretvorila željezo u zlato. „Ove skulpture su mlađe sestre i braća 'Ruže vjetrova' na Zapadnoj obali. Znala je Jagoda Buić da će ta skulptura ostati jedino ako je treba kranom uklanjati, a mi moramo učiniti sve da se prikladno osvijetli“, pozvao je ravnatelj Galerije umjetnina.
Akademik Tonko Maroević o radovima Jagode Buić, među ostalim, piše „Razmjerno nedavno, prije pet godina, Jagoda Buić je imala opsežnu retrospektivu u rodnom Splitu, u Galeriji umjetnina, gdje je izložila reprezentativnu dionicu dotadašnjega rada: monumentalne i klasične tapiserije, te originalne i razvedene reljefne kolaže iz papira. Ovom se zgodom vraća zavičajnom ishodištu djelima intimnijeg i dimenzijama suzdržanijeg karaktera, no nipošto manjega kreativnog dometa. Dokazujući naročitu radnu znatiželju i neporecivu vitalnost okrenula se drugačijim tehnikama i novim zadatcima. Naslovljujući novonastali kiparski ciklus sintagmom „Scherzo s otpada“ autorica namjerno ukazuje na nepretencioznost i relativnu lakoću postupka, pa i na dosjetljivu i duhovitu tendenciju i ležerne mogućnosti recepcije. Neke od željeznih akumulacija imaju oblikovnu jednostavnost i čistoću što upućuje na apstraktna ili simbolička imenovanja („Krug“, „Uzlet“, „Vatra“, „Totem“), ali mnoge su pak zadobile antropomorfne konotacije, a prihvaćene sugestije rezultirale su „krštenjem objekta“ nekim ljudskim imenom ili životnom funkcijom („Pedro“, „Pablo“, „Prometnik“, „Vojak“, „Don Quijote“ i „Sancho Panza“).
Manje podrugljivosti i podsmijeha izazivat će dionica posvećena starim brodovima, pretežno upravo onima sredozemnoga podrijetla. Najpriprostija je, dakako, „Barka“ sastavljena od samo dvije spretno zaobljene metalne ploče. „Bracera“ već ima veliku plohu jedra postavljenu na uspravni jarbol usađen pak u željezni korpus razvedene profilacije. „Piratski brod“ složen je od dviju položenih motika i uspravljenih rašlji, a „Argonautski brod“ ističe se dvama paralelno postavljenim i uzdignutim sječivima u funkciji jedara, te položenom sjekirom na mjestu kormila. Ako smo u likovima i brodovima željeznih kombinacija uživali u stvaralačkoj slobodi i nedogmatičnosti mašte Jagode Buić, njezine crteže možemo i moramo primati kao svojevrsni korektiv i komplement istoga kreativnog nagona. Naime, ostavljajući svoje tragove perom i kistom na papiru, umjetnica nužno slijedi urođene ritmove i imanentnu strogost organizacije kadra. Međutim, lirsko brodarenje sredozemnim arhipelagom dijelom je prekinula kruta zbilja, na koju umjetnica poput Jagode Buić nije mogla ostati ravnodušna. Tragedija potonulih bjegunaca iz ugroženih afričkih zemalja, a pogotovo učestali brodolomi na domak otoka Lampeduse potaknuli su je da nekim svojim djelima, posebno crtežima, neravnodušno reagira kao upozorenje i znak za nužnu solidarnu pomoć. Estetsku dimenziju dopunila je Jagoda Buić i glasom svijesti i savjesti.“
Na prvi pogled začuđujući, izlet Jagode Buić u skulpturu iz nađenih željenih elemenata zapravo je logičan ishod njezine stvaralačke slobode i nesputane inventivnosti. Ostvarena djela nisu doslovno l'object trouvé, nego dosjetljiva – i često duhovita – kombinacija s dometima upravo poetske metaforike i plastičke uvjerljivosti. Naslov što ga je izložbi sama autorica dala najbolje upućuje na višeslojnost i igru odjeka između oblika i značenja, između gravitacije mase i levitacije mašte.
Izložba vođena u duhu "Skerco s otpada" otkrila je urođenu ludičku komponentu autorice. Nema dvojbe da se jagoda Buić tvoreći svoje željezne skulpture (svoje objekte i zamišljene figure) zaigrano ponašala i čak zabavljala, no isto tako je nesporno kako je pritom još jednom potvrdila svoje refleksivne i metamedijske sklonosti (radeći objektu portret, videći ga iz sjene i naličja), a još je nedvojbenije pokazala sposobnost suverenog oblikovanja i stvaranja nezavisno od tvari i sredstava kojima se služi.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više