Hrvatski Fokus
Feljtoni

Ustav Sjedinjenih Američkih Država (9)

James Madison: Kada bi ljudi bili anđeli, tada ne bi trebala postojati nikakva vlast

 
 
1) Deklaracija nezavisnosti 1776.
Trinaest američkih kolonija na istočnoj obali Sjeverne Amerike izborilo je svoju nezavisnost od britanske Krune revolucionarnim ratom za nezavisnost 1775.-1783. godine. Nezadovoljne svojim gospodarskim položajem i nastojanjem kralja Georga III. da kolonije zadrži u podređenom položaju, stacioniranjem vojske koju su one morale izdržavati, kolonije su sazvale II. Kontinentalni kongres koji je 4. srpnja 1776. godine usvojio Deklaraciju nezavisnosti. Deklaracija se temelji na shvaćanju prirodnog prava kao temeljnog prava na pobunu protiv nepravedne vlasti, te odcjepljenje od države koja krši prirodna ljudska prava.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/02/cp91279.biography.com_BIO_Mini-Bios_0_Thomas-Jefferson_151078_SF_HD_768x432-16x9.jpg
Thomas Jefferson
 
Autor Deklaracije nezavisnosti, Thomas Jefferson (1743.-1826.),zapisao je u njenom uvodu: »Mi držimo samorazumljivim slijedeće činjenice: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. U cilju očuvanja tih prava uspostavlja među ljudima vlast koja izvodi svoje opravdane ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada. Kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo naroda izmijeniti je ili napustiti, te uspostaviti novu vlast, zasnivajući njene temelje na takvim načelima, i ustrojavajući njenu moć u takvom obliku, kakav im izgleda najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće.
 
Razbor nam zaista nalaže ne mijenjati zadugo ustanovljene vlasti zbog slabih i prolaznih razloga; i sukladno tome cijelo nam je iskustvo pokazalo kako je čovječanstvo sklonije patiti sve dok su zla trpljiva, nego se usuditi napustiti oblike na koje su naviknuti. Ali kad dugački tijek povreda i otimačina, poduzimanih uvijek s istim ciljem, pokaže namjeru podvrći ih potpunoj samovlasti, njihovo je pravo i dužnost zbaciti takvu vlast i ustanoviti nove čuvare svoje buduće sigurnosti.«Argumentirajući svoju odluku donositelji Deklaracije, smatrajući  kako su zbog dužnog štovanja obvezni razloge svoje odluke objasniti čovječanstvu, u sljedećih 27 paragrafa navode sve nepravde i kršenja sloboda i prava koja je počinio britanski kralj i njegovi ministri, tako da je uspostavljanje nove vlasti postalo nužnim.
 
Nakon donošenja Deklaracije nezavisnosti, države – kolonije su počele donositi svoje ustave, uspostavljajući pravo glasa i jamčeći druga prava i slobode, te republikanski oblik vladavine. Pennsylvania je svoj Ustav donijela 1776., a slijedile su druge države. Ustav države Massachusetts iz 1780. ocjenjuje se kao osobito radikalan s motrišta jamstava prava i sloboda građana.
 
2) Prijelazno razdoblje: Konfederacija
Kongres je odmah zatim pristupio izradi nacrta temeljnog akta konfederacije, koji je usvojen još u tijeku rata, u studenom 1777. godine, te zatražena ratifikacija od država. Članci o konfederaciji i trajnoj uniji stupili su na snagu 1781. godine, kao međudržavni ugovor o prijateljskom savezu suverenih država. Zajedničko tijelo saveza je konfederalni Kongres u koji svaka država šalje svoju delegaciju, i svaka ima po jedan glas bez obzira na veličinu i broj stanovnika. Delegacije država vezane su imperativnim (obvezujućim) mandatom, što znači da ne mogu odlučivati u svoje ime, već isključivo prema naputcima svoje države. Države same uređuju položaj svojih zastupnika, način njihova izbora, broj članova, opoziv, itd. Kongres bira Odbor država kojeg čini iz svake države po jedan zastupnik, koji obavlja poslove kad Kongres nije u zasjedanju. O najvažnijim pitanjima Kongres je odlučivao dvotrećinskom većinom glasova svih država. Odluke obvezuju države, ali ne i njihove građane. Savez, kao i svaka od država, imaju pravo istupati u međunarodnim odnosima.
Članci o konfederaciji usvojeni su, i mogli su se mijenjati samo jednoglasnom odlukom svih država članica. Države imaju i pravo istupiti iz konfederacije.
 
3) Ustavna konvencija u Philadelphiji
U poslijeratnoj krizi i teškim prilikama koje su nastale, vođe revolucije, posebice oni iz industrijski i trgovački orijentiranih sjevernih država, smatrali su da bi osnivanjem čvršće »unije«, bio omogućen brži gospodarski razvitak i prosperitet. U svibnju 1787. sastala se u Philadelphiji ustavna konvencija, koja je zasjedala četiri mjeseca, da bi u rujnu iste godine usvojila ustavni tekst i poslala ga na potvrdu ustavnim konventima država članica konfederacije. Za stupanje Ustava na snagu zahtijevala se potvrda dvije trećine država članica, to jest 9 od 13 država. Ratifikacija je završena u roku od 10 mjeseci i Ustav je stupio na snagu 1789. godine.
 
Konvenciju je činilo pedesetak članova, većinom posjednika ali ne osobito bogatih i po mišljenju mnogih pisaca najobrazovanijih ljudi svoga vremena (među njima je bilo 34 pravnika). Neki od istaknutih vođa revolucije nisu sudjelovali, poput Thomasa Jeffersona i Johna Adamsa, a neki su napustili konvenciju jer su se protivili koncepciji ustava. Konačan tekst Nacrta potpisalo je 37 sudionika konvencije. Rasprave su bile veoma zaoštrene, zbog čega se strogo čuvala tajnost, pa nije vođen niti zapisnik. Ali, pragmatični duh sudionika omogućio je da u spornim pitanjima budu postignuti kompromisi, među kojima su neki pravi izumi u povijesti političke misli. Najistaknutiji autori, već spomenuti James Madison i Alexander Hamilton, te John Jay (1745-1829), obrazložili su ciljeve i koncepciju Ustava u osamdesetak članaka objavljenih prvo u novinama, a kasnije skupljenih u poznatu zbirku pod naslovom The Federalist.
Dva su pitanja dominirala Konvencijom: pitanje nadzora i ograničavanja političke vlasti, te pitanje uređenja odnosa među državama članicama saveza. Odgovori koji su ponuđeni ustavom bili su veoma razrađena dioba vlasti, sudbeni nadzor nad zakonodavnom i izvršnom granom vlasti, federalizam, i lokalna samouprava.
 
4) Nepovjerenje prema nositeljima vlasti: provjere i ravnoteže (checks and balances)
Utemeljitelji su polazili od načelnog nepovjerenja prema svakoj vlasti i njezinim nositeljima, jer su smatrali kako svaka »vlast povjerena da bi se unaprijedila javna dobrobit može biti korištena na pogrešan način ili pak izravno zloupotrebljena«. Ono što ih posebno ističe među mnogim drugim ustavotvorcima jest činjenica što su smatrali kako ni sebi samima ne mogu bez ograde vjerovati kad se radi o odlučivanju o svojim interesima nasuprot interesima drugih. Evo kako je James Madison obrazložio bit problema uspostave pravnog poretka:
»Kada bi ljudi bili anđeli, tada ne bi trebala postojati nikakva vlast. Kada bi anđeli vladali ljudima, ne bi trebalo nikakve, ni vanjske niti unutarnje kontrole. A pri uspostavljanju sustava vladavine koju imaju vršiti ljudi nad ljudima, najveći problem leži u sljedećem: prvo moramo omogućiti vladi da kontrolira one kojima vlada, a zatim je obvezati da kontrolira samu sebe«.
 
Koncentracija sve vlasti u istim rukama, bilo jednoga, bilo nekolicine, bilo mnogih, bez obzira na to je li nasljedna, samo-imenovana ili izborna, vodi tiraniji. Zbog toga »ambicija pojedinaca treba biti tako usmjerena da se suprotstavlja ambicijama drugih«, a različite »urede«, to jest vladavinske institucije, treba razdijeliti, i tako urediti da svaki može biti provjera i kočnica drugome, kako bi privatni interes mogao postati zaštitnikom javnog prava. Riječima Thomasa Jeffersona: "Slobodna se vlada zasniva na nepovjerenju, a ne na povjerenju; ograničene sustave ne određuje povjerenje, već nepovjerenje; sputani time obvezni smo koristiti sredstva vlasti… u skladu s time naš je Ustav utvrdio granice do kojih, i ne dalje, može ići naše povjerenje… u pitanjima moći nema se više što slušati o vjeri čovjeka, već ga lancima Ustava sputati da ne čini zlo."
 
5) Jedinstvo uz samostalnost dijelova: federalizam
Raspravama na Konvenciji, i kasnije oko pitanja ratifikacije ustavnog teksta, dominirala su sukobljavanja federalista, pristaša jačanja središnje vlasti i antifederalista, koji su se zalagali za čuvanje prava država kao uporišta slobode. Te su rasprave bile uvjetovane različitim interesima velikih i malih država. Velike su države nastojale osigurati jaku središnju vlast federacije nacrtom koji je podnijela država Virginija, a manje su podupirale konfederalistički prijedlog kojeg je podnio New Jersey. Nakon dugih i ogorčenih rasprava, postignut je »Veliki kompromis« na prijedlog države Connecticut, čiji je rezultat dvodomna struktura zakonodavnog tijela: Zastupnički dom (House of Represntatives), u koji građani neposredno biraju zastupnike u svojim izbornim okruzima, razmjerno broju birača, tako da su u njemu veće države jače zastupljene, te Senat u koji zakonodavno tijelo svake države članice upućuje po dva senatora. Uz Ustavom obavljenu podjelu nadležnosti između država i federalnih tijela, time je nastao klasični ustavni model ustrojstva federativne države. Time su izvorno pomireni interesi velikih i malih država, ali su izbjegnuta najzaoštrenija pitanja, kao što je pitanje ropstva, pa su problemi odnosa među državama dominirali američkom politikom tijekom 19. stoljeća, te kulminirali odcjepljenjem južnih država i građanskim ratom 1861.-1865. godine.
 
(Nastavak slijedi)
 

https://www.google.hr/?gws_rd=ssl#q=Funkcije+ustava+u+demokratskom+dru%C5%A1tvu

Povezane objave

HRVATSKE AUTOCESTE I KONCESIJA (13)

HF

LAŽ NA LAŽ – Povijesne činjenice o ustaškom logoru Jasenovcu (2)

HF

Starci u zlatnom kafezu (14)

hrvatski-fokus

Živi li Hrvatska u sadašnjosti? (6)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više