Hrvatski Fokus
Znanost

Za reformiranje treba znanje

Informacije nije moguće jesti, u njih se oblačiti ili pod njima spavati

 
 
Svijet je ušao u digitalno-robotsko doba. Među ostalim, to rađa jedno od najvažnijih društvenih pitanja. Kako obrazovati nove naraštaje za izazove budućnosti? Problem je svjetski, ali u ovom tekstu bit će naglasak na promišljanjima u Hrvatskoj, koja su dovela do snažne društvene podjele na zagovornike „cjelovite kurikulne reforme“ (CKR) i one koji smatraju da je prijedlog reforme nezadovoljavajući.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/03/www.os-donja-dubrava.skole_.hr_upload_os-donja-dubrava_images_static3_891_Image_sk-kurikul-slika.png
Hrvatski građani u inozemstvu pokazali su zanimanje za pitanje reforme školstva. Naime nezadovoljni kreatori CKR-a izveli su u lipnju 2016. na ulice desetke tisuća ljudi. Koji zapravo nisu imali pojma što piše u prijedlozima te reforme.
 
Strategija reforme
 
Tijekom mandata Vlade Zorana Milanovića, sa strategom Nevenom Budakom na čelu, usvojena je Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. Odgoj je sadržajno napušten i odbačen, a u području obrazovanja postavljeno je osam ciljeva. To su: unaprijediti razvojni potencijal odgojno-obrazovnih ustanova, provesti CKR-u, izmijeniti strukturu osnovnoga obrazovanja, poboljšati kvalitetu rada i društvenoga ugleda učitelja, unaprijediti kvalitetu vođenja odgojno-obrazovnih ustanova, razviti cjelovit sustav potpore učenicima, osigurati optimalne uvjete rada odgojno-obrazovnih ustanova i ustrojiti sustav osiguravanja kvalitete odgoja i obrazovanja. Nejasno je zašto se započelo raditi samo na drugoj zadaći, promjeni nastavnih planova i programa u uputnike (kurikule).
 
Cjelovita kurikulna reforma
 
Na temelju javnog poziva sastavljen je tim od oko 380 zainteresiranih, mahom učitelja u osnovnim i srednjim školama. Oni malobrojni iz sustava visoke naobrazbe, učestalo su napuštali rad na tom dokumentu. Rad cijeloga tima na čelu s Borisom Jokićem trajao je oko godinu dana. Kada je predočen javnosti, opsega gotovo 4 tisuće stranica, ustanovile su se brojne slabosti. Navest ću neke od najvažnijih.
 
Nije odgovoreno na neka temeljna pitanja. Za koje naraštaje se radi reforma? Postoji li jasna orijentacija razvoja Hrvatske? Osim one, predsjednika Vlade Milanovića iz jeseni 2012. koji je tada rekao kako je „turizam hrvatska sudbina“.
 
Nije uzeto u obzir da je u posljednjih četvrt stoljeća došlo do dramatične promjene demografske slike Hrvatske. O tome svjedoči izjava sadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića. U razgovoru za Jutarnji list (25. veljače 2017.) ministar je rekao: »Europska komisija usporedila je naše pokazatelje od 1991. do 2015. U tom razdoblju broj djece, odnosno učenika u Hrvatskoj znatno je smanjen, s oko 450.000 na 323.000 ili za oko 28 %. Zaključak: imamo previše škola i tako nismo dobili mogućnost povlačenja sredstava za gradnju i dogradnju škola.« U nastavku Ministar je iznio još neke bitne podatke. »Ne možemo biti posve zadovoljni postojećim stanjem, pogotovu ne opremljenošću škola u tehničkom pogledu. Ali je Hrvatska dobra po više mjerila. Neki su od njih omjer nastavnika na broj učenika, stručna sprema učitelja, izvanškolske i izvannastavne aktivnosti, nizak postotak napuštanja srednjih škola, čak i plaće učitelja, postotak izdvajanja iz bruto društvenoga proizvoda za obrazovanje. Po tim podatcima prilično dobro stojimo u odnosu na prosjek Europe. U Izvješću OECD-a (Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj) za Hrvatsku za međunarodno istraživanje PISA 2015. navodi se da je Hrvatska po kvaliteti obrazovnih sredstava škole među najboljima, treća od 69 zemalja.«
 
Izabran je model obrazovanja po »ishodima učenja«, koji nema dovoljno potvrde. A prema podatcima s ocjena na PISA, izabrani su modeli poučavanja koji su ispod prosjeka zemalja OECD-a. Predloženi model odustaje od odgoja, a obrazovanje u osnovnoj i srednjoj školi pretvara u zafrkavalište ili luna park. Najuspješnije su zemlje gdje je škola ozbiljan dio života. To su Kina, Hong Kong, Singapur i Japan (VDI-N, 19. veljače 2016.). Zanimljivo je da su zemlje poput Velike Britanije, Italije, Španjolske, Rusije i SAD po rezultatima PISA ocjenjivanja ispod prosjeka zemalja OECD. Nikada se nije čulo da se treba primjerice ugledati u švicarski model obrazovanja. Kao ni to, zašto od 2001. Švicarska ima trajan porast vlastita stanovništva.
 
No, osnovni problem s CKR-om jest što su njegovi tvorci dogovorili sa sindikatima. »Reformom se ne smiju mijenjati nazivi predmeta, njihovo trajanje i smanjiti broj zaposlenih nastavnika.« Time je postojeće stanje zacementirano i onemogućena svaka kvalitetna reforma.
 
Ne zna se iz kojih razloga, ali rad na CKR-u nije bio u zakonskim okvirima. Vjerojatno najbolji poznavatelj brojnih nedostataka predloženog CKR-a, Petar Marija Radelj napisao je među ostalim: »Ima li smisla nastaviti provoditi Strategiju takvu kakva jest, koja stvara sve paralelne strukture, izdvaja reformu iz matičnoga Ministarstva, izmišlja institucije (povjerenstva, radne skupine) mimo i usuprot pozitivnom pravnom poretku, neusklađena je s nizom zakona? Pravi bi put bio krenuti u promjene Strategije da njezina provedba može biti unutar zakonskoga okvira. Ili preinačiti desetke zakona da prate Strategiju. Ovako nema i ne može biti reda ni sustava« (20. siječnja 2017.).
 
Već se u startu pokazalo da CKR-a nema poveznicu prema visokoj naobrazbi. Nedostajali su oni stručnjaci u timovima koji vide cjelinu, posebno što je to obrazovanje za izazove budućega razdoblja. Sve je podređeno prijelazu na visoko školstvo. Koliko treba visoko obrazovanih? Nisu svi sposobni za visoko obrazovanje. A strukovno obrazovanje je u CKR-i zanemareno.
 
Sudionici koji su radili na reformi bili su pod dva stalna i to velika pritiska. Usprkos znanstvenim dokazima da se ne smije pretjerano u nastavi rabiti digitalne naprave zbog neodgovarajućeg razvoja umnih sposobnosti, upravo se ono nameće, npr. robotsko programiranje ili uvođenje tableta u nastavu, koji će uskoro izaći iz uporabe u korist mobilnih telefona.
 
Drugi pritisak je onaj poslodavaca da im se obrazuju trenutačno potrebni kadrovi. To su hrvatski učenici već jednom doživjeli osamdesetih godina. U šali to se zvalo obrazovanje »za đonište lijevo i đonište desno«. Apsolutno neprihvatljivo u vrijeme kada će po izlasku iz obrazovnoga procesa mnoga zanimanja već nestati i pojaviti se nova.
 
Barata se pojmovima, »škola ne smije biti biflalište«. Ali će po CKR-i postati zafrkavalište. Učenici će sami savladavati osnovne pojmove? Primjer potrebe usustavljena poučavanja osnovnih pojmova jest riječ »materijali«, koji mogu biti fizički i informacijski. A informacijski mogu biti analogni-informacijski materijali poput knjiga, arhivske građe, materijala za sjednice, itd., a digitalni-informacijski materijali su: digitalni zvuk, slika ili materijal razrađen za pretvaranje 3D-tiskanjem u analognu tvorevinu. To znaju samo pojedinci. I sada će učenici iz milijuna, pa i više tekstova to sami shvatiti i naučiti?
 
Je li se nešto promijenilo?
 
Hrvatska u međuvremenu i dalje nema jasnu razvojnu strategiju. Posebno ne za razdoblje, kada će učenici nedefiniranoga naraštaja ući u, tada već bitno promijenjeni, svijet rada. Prvi polaznici koji će učiti po reformiranim nastavnim planovima i programima na razini srednje obrazovanja mogu ući u svijet rada tek nakon 2030., a oni s visokim obrazovanjem tek iza 2035. Od kojih će mnogi dočekati i 22. stoljeće. Ako do tada ne prevladaju transhumana ili čak posthumana bića.
 
Posljednjih godina učestala je podjela ljudskih bića u naraštaje. Najstariji je zreli naraštaj, rođen između 1928.–1945. (autor mu pripada), poslijeratni naraštaj, naraštaji X i Y. Posebno je zanimljiv naraštaj Z, rođen između 1995. i 2009. On je već ušao u svijet rada. Autor je uveo pojam da obrazovanje treba biti za post Z-naraštaj, rođene nakon 2010.
 
Pojavile su se neke inicijative. U javno obrazovanje, svima dostupno, nekontrolirano ulazi privatna inicijativa (nabava robota sa svrhom učenja njihova programiranja) ili ustanova (e-učionice, e-matura i sl.). Poseban problem je nastava prirodoznanstvenih predmeta na stranim jezicima u javnom sustavu odgoja i obrazovanja.
 
Tijekom izrade dokumenata CKR-a pojavila se složena kratica STEM za koju nema službenoga prijevoda. Područjima STEM-a daje se prevelika važnost, posebno na račun SSH (društveno-humanističkih područja). Pritom treba reći sljedeće. Obrazovanje i odgoj uvijek je podijeljeno u dvije skupine: teoriju i praksu. Je li sadašnji omjer 98 % za teoriju i samo 2 % za praksu optimalan? O tom se mora najprije postići koncensus.
 
Primijećeno je da neka područja nisu spremna prihvatiti međunarodne norme. Najočitiji problem je da neka temeljna područja ne prihvaćaju decimalni zarez, nego promiču decimalnu točku što je nedopustivo u uređenom obrazovnom sustavu.
 
Zaključno, nužna reforma mora uzeti u obzir sljedeću misao šefa kadrova Siemensa iz 1999.:»Informacije nije moguće jesti, u njih se oblačiti ili pod njima spavati.« Znanje jeste moć, ali ono je isto tako samo informacija. I vrijede zaključci o informacijama. Netko treba znati nešto i načiniti. A to je u velikoj mjeri strukovni sustav obrazovanja.
Kako reformirati osnovno i srednje obrazovanje i potrebni odgoj u relativno maloj zemlji koja postupno iščezava? To može biti tema posebnoga teksta.
 

Prof. emer. Igor Čatić, član Znanstvenoga vijeća HAZU za obrazovanje i školstvohttp://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=169294

Povezani članci

Zašto su potrebni alatničari?

HF

Znanstvene osobnosti i znanstvenici

HF

Ratifikacija CETA-e trajat će godinama

HF

Redovita skupština HAZU-a

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...