Hrvatski Fokus
Religija

Opsjena vremena ili mudrost vremena

Svojom iluzijom života, vrijeme nam prikriva vječno približavanje smrti i neumitni konac

 
 
Kao svagdje, i u pitanju vremena Krist je bio božanski superioran. On nije robovao ničemu, što je stvoreno; on se nije klanjao nijednom zemaljskom idolu. Ni idolu vremena.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/03/www.vjeraidjela.com_wp-content_uploads_2017_02_Cedomil-Cekada-Crkva-svecenistvo-svecenici-600x420.jpg
Ljudi obožavaju vrijeme. Ljude vrijeme fascinira, kao najtipičniji pojavni oblik materije. Taj veliki opsjenar predstavlja im se živ i stalan, iako, neprestano, umire i prolazi. Lukavo veže on svoje sitne, mrtve konce, da izgledaju kao jedina živa sila u svijetu, kao suvereni režiser ljudskih udesa. Vrijeme nastupa kao gospodar i nosilac života, iako je ustvari samo njegova sjena, samo velika filmska iluzija, samo, kao na ekranu, forsirana serija, redoslijed, nijemih, mrtvih, nepomičnih slika. Veličina je vremena samo fingirana veličina; samo maska, koja sakriva ljudskim očima pravoga Gospodara, Boga. Podmuklom, prijevarnom, kombinatorikom životnih isječaka, skrpljenih s raznih strana i pokradenih od najrazličitijih subjekata, vrijeme uspijeva da pred ljude stupi, — skupa sa svijetom, što ga reprezentira, — kao nešto tvrdo i neprolazno, kao nešto uvijek mlado, i zdravo, i lijepo, i opito uživanjem i ljubavlju, iako svaki od aktera te njegove životne predstave neprestano mijenja u njoj svoju ulogu na gore i od dana do dana ružni, slabi i stari.
 
Svojom iluzijom života, svojom maskom, i šminkom, i krivim zubima, prikriva nam vrijeme vječno približavanje smrti i neumitni konac. Uljuljava nas u varavu sigurnost i u ludu, djetinjastu nebrigu, mjesto da nam duša uvijek bude u očekivanju, a srce puno straha. Iznenađene i nepripravne dovodi nas vrijeme pred vječne, sudbonosne odluke. Svojim nametljivim šarenilom, svojom ludom, vašarskom reklamom zaglušuje i omamljuje ljudima duše, rastresa ih, vodi ih, kao kakve neiskusne, lakoumne sajamske posjetioce, po svojim cirkuskim šatorima, dok ne zaborave po što su došli, pa ne potroše svoj novac na bezvrijedne igračke i ne vrate se kući praznih ruiku, mjesto da su dobro iskoristili jedinu veliku priliku, kako bi se spremili za istinski život i obogatili stvarnim dobrima. Pred sugestivnom, samodopadnom, iluzijom vremena ljudi zaborave, da im je vrijeme dano samo zato, da njim i u njemu kupe vječnost. Pa tupoglavo zakopaju i proigraju svoj jedini talent.
 
Krist je drukčije gledao na vrijeme. On ga se nije bojao, a nije ga ni obožavao, na ljudski način. Njemu je vrijeme uvijek stajalo pod rukom i kontrolom njegova nebeskoga Oca. Onda istom, kad bi Otac tako odredio, stupali su događaji na pozornicu svojim vremenskim slijedom. Ne hirovito, nego po planu božanske Providnosti. Ljudi ih nijesu mogli ni požuriti, mi usporiti, ni odgoditi. Krist je slobodno prolazio kroz život i gledao ljudima i događajima u oči mirno i neustrašivo. Bez bojazni, bez drhtanja, bez nervoze. Vrijeme Kristu nije bilo nikakav okrutan i svojeglav samodržac, nego samo sluga i izvršitelj božanskih osnova. Dok nije došao Očev čas, ništa mu nije moglo ni vrijeme ni ljudi u njemu. »Još nije bio došao njegov čas« (Iv 7, 30.). »Moje vrijeme još nije došlo« (Iv 7, 6.). »Zar nije dvanaest sati u danu? Tko danju ide, ne spotiče se« (Iv 11, 9.). Ne da se on ustrašiti nikakvim prijetnjama ni došaptavanjima. Uzalud ga farizeji hoće da zbune i dezorijentiraju. »Iziđi i idi odavle, jer Herod hoće da te ubije!« On se ne boji ni Heroda ni njih. On će istom onda završiti svoj životni put, kad dođe Očev dan. »Idite, kažite onome liscu: Evo, ja izgonim đavle i iscjeljujem bolesnike danas i sutra, a prekosutra ću prestati!« (Luk 13, 31. 32.). Suvereno, samosvjesmo i pouzdano ide on kroz vrijeme u susret odredbama Očevim. »Evo, idemo u Jeruzalem, i Sin čovječji bit će predan glavarima svećeničkim, — i osudit će ga na smrt, i izručit će ga neznabošcima, da ga — razapnu, i treći će dan uskrsnuti« (Mat. 20, 17—19.). »Recite gospodaru kuće: Učitelj ti veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe ću blagovati pashu s učenicima svojim« (Mat 26, 18.).
 
S božanskim mirom polazi on i u muku i u smrt. »Evo se približi čas, i Sin čovječji predat će se u ruke grješnicima. Ustanite, hajdemo!« (Mat 26, 45. 46.). I kad je, naoko, potpuno bespomoćan i u punoj vlasti ljudi, on im odriče svaku snagu osim one, koja im je dana odozgor, od božanskog, nevidljivog, režisera svega. »Svaki dan sam kod vas sjedio učeći u hramu, i nijeste me uhvatili« (Mat 26, 55.). »Ali ovo je vaš čas i vlast tmine!« (Luk 22, 53.). »Ne bi imao nikakve vlasti nada mnom, da ti nije dano odozgor!« (Iv 19, 11.).
 
Kristu vrijeme nije priječilo vidika na veliki konac i na božansku stvarnost vječnosti. On prema tome velikome koncu ide svjesno, čvrsto i odlučno. On uvijek jasno govori o svom kalvarijskom svršetku; — i na gori preobraženja: »excessum eius, quem completurus enat in Jerusalem« (Luk 9, 31.). »Sin čovječji ide, kao što je pisano za njega« (Mat 26, 24.). »Ali, velim vam, vidjet ćete Sina čovječjega, gdje sjedi s desne strane sili Božjoj i ide na oblacima nebeskim« (Mat 26, 64.). On je siguran u svoju stvar. I u najkritičnijoj situaciji uživa on u svojoj vječnoj pobjednoj viziji. »Sad je sud svijetu; sad će knez ovoga svijeta biti bačen napolje. A ja, kad budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi« (Iv 12, 31. 32.). »Sad se proslavi Sin čovječji, i Bog se proslavi u njemu. — I Bog će njega proslaviti u sebi, i odmah će ga proslaviti!« (Iv 13, 31. 32.).
 
Kristu vrijeme imponira samo ukoliko je ispunjeno Bogom, službom istini i dobru. Ono njemu nije predmet uživanja i poklonstva, nego predmet pažljive i savjesne upotrebe, predmet sticanja, kupovanja, skupljanja viših dobara, preduvjet i zgoda plemenitoga rada i vječne zasluge. On ga ispunja vječnošću. On u njemu vrši svoju otkupiteljsku misiju i misiju slave Božje. »Jelo je moje, da izvršim volju onoga, koji me je poslao, da svršim djelo njegovo« (Iv 4, 34.). »Otac moj djeluje, i ja djelujem« (Iv 5, 17.). »Ja uvijek činim ono, što je njemu ugodno« (Iv 8, 29.). »Valja mi se krstiti krštenjem, i kako mi je teško, dok se ne svrši!« (Luk 12, 50.). »Ja tebe proslavih na zemlji, svrših djelo, koje si mi dao da činim« (Iv 17, 4.). U tome je sva cijena vremena, što ono predstavlja radni dan života. »Meni valja raditi djela onoga, koji me posla, dok je dan; dolazi noć, kad nitko ne može raditi« (Iv 9, 4.). Čim ono prođe, bilance će biti gotove i nepromjenljive. Kad jedanput dođe božanski Gospodar, onda nema više ni posla, ni pogađanja, ni popravka, ni promjene; onda ostaje samo obračun i plaća: »rationem ponere« (Mat 18, 23.). A dotle valja trgovati sa Gospodinovim kapitalima (Luk 19. 13.); dotle valja vjerno raditi i služiti (Mat 24, 45.). Tko propusti priliku, izgubio je zadnju šansu; proigrao je partiju života zauvijek.
 
Vrijeme. Ono je i ništa i sve u životu. Ništa, jer je materija i jer nezadrživo prolazi; sve, jer s njim koeksistira Bog i duša, jer se njim kupuje vječnost, jer je ono pozornica života milosti i zasluge. Tko je razumio Gospodina, on će na svaki trenutak života gledati sa skrupuloznim respektom. On će i biti budan i revan. I u svakom će trenutku gledati Gospodina. Samo Gospodina i njegov dolazak! Samo će Gospodina tražiti i njega će se jedinoga bojati. Ne će se nostalgično obazirati za mladošću, ne će kukavički plakati za životom, ne će se tjeskobno strašiti starosti i smrti, ne će defetistički strepiti ni kukati pred nepoznanicama i krizama. Gospodin je ispred nas poderao koprenu vremena sa lica života. Pod njom se je ukazala božanska stvarnost vječnosti. Opsjena vremena pretvorila se je djeci Božjoj u mudrost vremena.
 
Za sluge Božje, — a mi smo svećenici sluge Božje »per eminentiam«, — vrijeme ima samo jednu alternativu. Ili rad i vjernost i onda blaženi, simeonski, »Nunc dimittis« (Luk 2, 29.). »Euge, serve bone et fidelis« (Mat 25, 23.), ili nerad i obijest i onda ono strašno i tragično: »Et clausa est ianua« — »Non novi vos« (Mat 25, 10. 12.). Dragocjene su, vječno dragocjene, sve te naše, i duge i kratke, svećeničke i godine, i mjeseci, i tjedni, i dani, i sati, i minute. Ne otimajmo ih nikada nebu ni dušama! Položimo o svakoj od njih svaki dan račun Bogu i svojoj svećeničkoj savjesti! Problem svećeničke revnosti ili mlakosti jednim je velikim dijelom problem upotrebe vremena!
 
»Quid hic statis tota die otiosi?« (Mat 20, 6.). »Tempus breve est!-« (1 Kor 7, 29.). »Inutilem servum eiicite in tenebras exteriores!« (Mat 25, 30.). »Ergo, dum tempus habemus, operemur bonum ad omnes!« (Gal 6, 10.). »Redimentes tempus, quoniam dies mali sunt!« (Ef 5, 16.).
 
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 2/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 13-16. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
 

Dr. Čedomil Čekada, https://www.vjeraidjela.com/opsjena-vremena-ili-mudrost-vremena/

Povezani članci

Analiza suvremenoga svijeta

HF

Proces trajne i složene mijene lika Marije iz Magdale

HF

Redovita sjednica Vrhbosanske nadbiskupije

HF

U svetištu Gospe od Dobrića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...