Hrvatski Fokus
Hrvatska

Junak hrvatskoga naroda

Marko Veselica – čovjek koji voli čak i svoje neprijatelje

 
 
Upravo sam se vratio sa veličanstvenog posljednjeg ispraćaja prof. dr. Marka Veselice na groblju Mirogoj. Bilo je puno emocija, nekoliko tisuća ljudi pjevalo je domoljubne pjesme i Kraljicu Hrvata u čast Marka Veselice. Vrlo emotivan i sadržajan govor održao je Dražen Budiša koji je, između ostalog, vrlo argumentirao ustvrdio da je Marko Veselica najveći heroj hrvatskog naroda, najveća žrtva i bez sumnje prvi među disidentima koji su žrtvovali cijeli svoj život u borbi za hrvatsku slobodu, hrvatsko dostojanstvo i hrvatsku državu. Pored Dražena Budiše govorio je alkarski vojvoda Ante Vučić i gradonačelnik  Zagreba Milan Bandić, a pročitano je i emotivno pismo Ante Glibote koji je 11. siječnja ′72. uhićen zajedno s Veselicom, Tuđmanom, Gotovcem i drugima.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/03/hrvatska-danas.com_wp-content_uploads_2017_01_marko-veselica-777x437.jpg
Javljali su mi se ljudi uz raznih krajeva Hrvatske koji su došli da isprate hrvatskog velikana Marku Veselicu. Prije jedanaest godina u povodu 70- tog rođendana Marka Veselice napisao sam knjigu pod naslovom "Junak našeg vremena- razgovori s Markom Veselicom". Evo kako sam na koricama knjige obrazložio zašto sam napisao tu knjigu kao dar prijatelju Marku za njegov 70- ti rođendan.
 
"Dugo godina surađujem s Markom Veselicom tako da smo postali bliski i kao ljudi. Proučio sam njegov život i sve što je napisao. Njegova žrtva za domovinu, njegova ljubav prema čovjeku i njegov duhovni preobražaj u kojem je, kroz patnje, postao istinski vjernik i duhovni čovjek, čovjek koji nikoga ne može mrziti, čovjek koji voli čak i svoje neprijatelje, toliko su me  oduševili, da sam mu predložio, da u našim razgovorima svestrano osvijetlimo njegov životni put i njegovu žrtvu za čovjeka i domovinu. Tako su nastali i ovi naši razgovori u povodu sedamdesete godišnjice Marka Veselice, velikana hrvatskoga naroda, koji je svojom žrtvom i osobnim primjerom, pronalazio svjetlo kada je izgledalo da za hrvatski narod i njegovu slobodu i samostalnost, nema nikakvih izgleda."
 
U svom nadahnutom govoru o životu i djelu Marka Veselice Dražen Budiša je obrazložio zašto je Marko Veselica prvi i najveći, ne samo kao žrtva nego kao istinski i nepokolebljivi borac za istinu i slobodu. Budiša je citirao i moju izreku kako velike patnje lome i uništavaju slabe ljude, čak ih ubijaju, a jake ljude čine još jačima i čvršćima. Tu izreku je svojim životom potvrdio Marko Veselica, koji je nakon prve teške robije od pet godina izašao još čvršći i snažniji i još odlučniji da se bori za svoju istinu, svoju Hrvatsku i slobodu hrvatskog naroda. Zato su ga ponovno zatvorili. To je jedinstven slučaj hrabrosti i odlučnosti da sveučilišni profesor nakon pet godina robije zbog verbalnog delikta, kada izađe na slobodu, ponovno učini verbalni delikt i nastavi se boriti za istinu o teškom položaju hrvatskog naroda i o potrebi mijenjanja toga teškog položaja.
 
Marko Veselica kada je drugi put izašao s robije nakon 11 godina teških kazamata nije bio slomljen, bio je još jači i odlučniji. Na robiji je doživio i veliku duhovnu preobrazbu, postao je istinski vjernik, duhovan čovjek, čovjek ljubavi koji nikoga ne mrzi, čovjek istine. Zato nije slučajno što je često citirao čuvenu izjavu Jana Husa: "Traži istinu, čuj istinu, uči se istini, ljubi istinu, govori istinu, drži se  istine, brani istinu do smrti." Ta izreka je bila moto života Marka Veselice, koji je uvijek govorio i branio istinu ne samo dok se borio za stvaranje samostalne Hrvatske države nego kada je ona i stvorena.
 
I nakon ostvarivanja Markovih ideala, za koje je robijao i potrošio cijeli svoj život, on se nastavio boriti za istinu. Nije ništa tražio od svoga naroda i svoje države nego je i dalje želio samo davati. Doživio je i nezahvalnost vlastitog naroda, koji nije prepoznao njegovu veličinu i žrtvu tako da je slabo prolazio na izborima, ali se nikad nije žalio. Govorio je ništa ne očekujem i ništa ne tražim, vjerujem u Hrvatsku, spreman sam se i dalje  boriti za Hrvatsku. Marko Veselica je bio vizionar. On je ne samo vidio budućnost nego je odlučio da sebe i svoj život žrtvuje za ostvarivanje te budućnosti. Marko Veselica je svojim životom potvrdio istinitost Hegelove teze o ulozi heroja koji vidi budućnost i koji se žrtvuje kako bi dolazak budućnost ubrzao. Njegova žrtva je pomogla da dođe do ostvarivanja te vizije i te budućnosti. Markova robija bila je izopćenje iz društva kako njegove ideje ne bi rušile postojeće. Ali upravo to izopćenje pomoglo je da dođe do destrukcije i sloma totalitarnog sustava i da se probudi svijest većine kojoj je Markova žrtva bila primjer i poticaj.
 
Pitao sam ga u našim dugim prijateljskim razgovorima je li zadovoljan? Jesu li mu se ostvarile vizije? "Smatraš li ti Marko, kao što često u trijumfu govori predsjednik Tuđman, da imamo Hrvatsku? Na takva pitanja potakla me fotografija, koja se nalazi na kraju knjige "Vjerujem u Hrvatsku", snimljena 22. 3. 1994., na prosvjednom skupu Inicijativne skupine zabrinutih građana Hrvatske "Libertas", protiv pregovora s četničkim zločincima u Ruskom veleposlanstvu u Zagrebu. Ispod slike se umjesto teksta nalaze tri točkice i veliki upitnik. U prvom planu slike je Marko s nekim papirom u ruci. Drže ga policajci sa svake strane – hrvatski policajci, kao što su ga nekada držali jugoslavenski. Slika sugerira da je Marko ponovno opasan i ovoj državi kao i bivšoj. Upitnik u stvari znači pitanje, da li je istina, da li je moguće, da u svojoj Hrvatskoj Marko, koji je godinama robijao, za nju postaje ponovno opasan, možda čak i neprijatelj? Potresla me ta slika na kojoj se, kao kontrapunkt, nalazi na jednoj strani Marko, a na drugoj hrvatski policajci koji mu ne daju da preda prosvjed. Markov govor na promociji knjige u stvari je dao odgovor na moje pitanje, a to mi je poslije još detaljnije obrazložio. Smatra da borba nije završena, da ju treba nastaviti, jer Marko se ne slaže s nedemokratskom Hrvatskom. Marko želi da Hrvatska bude najbolja i najdemokratskija država, on i dalje vjeruje da se to može ostvariti. Ne samo da vjeruje, nego je spreman boriti se, bez obzira kako osobno prolazio.
 
Marko je cijeli život bio vrlo skroman. Nije bio opterećen svojom karijerom. Često mi je govorio da je važno se suočiti sa sudbinom drugih, s patnjama drugih ljudi a posebno s patnjama svoga naroda. Tvrdio je da ljudi koji su preokupirani samo sa svojom patnjom, svojom karijerom ne mogu puno pridonijeti vlastitom narodu.
 
Marko je bio emotivni Hrvat. On je bio zaljubljenik u vlastitu domovinu Hrvatsku.  Ljubio ju je više od samog sebe. Bio je spreman žrtvovati cijeli svoj život za svoju domovinu, za svoj hrvatski narod. To je i učinio. On je tu svoju ljubav izražavao na romantičan način kao istinski zaljubljenik. Navest ću jedan njegov citat: "Domovina je bajka koja nas općarava i majka koja nas nesebično hrani, hrani me svojim nježnim grudima. Tko je srcem upozna postaje njen zatočenik i odvjetnik, jer svako njeno pitanje, svaka njena rana, svaki njen uspjeh i neuspjeh neposredno tangira njene pripadnike. Domovina je raznolikost i ljupkost svijeta, nasuprot jednolikosti i uniformiranosti."
 
Marko Veselica je svojim životom, svojom patnjom ali i svojom odlučnošću i borbom potvrdio teoriju bečkog profesora neurologije i psihijatrije Viktora Frankla, koji je i sam preživio pakao nacističkog logora, koji je znanstveno utvrdio i dokazao da "život ne samo da ima smisao nego ga i zadržava u svim uvjetima i okolnostima, čak i u nacističkim koncentracijskim logorima". Frankl je dalje ustvrdio da su preživjeli u tim logorima oni koji su i u paklu vjerovali u smisao života, koji su psihički bili usmjereni na budućnost ili na neku osobu koja ih je s ljubavlju čekala. I Marko Veselica je ne samo preživio nego izašao i čvršći i jači iz kazamata jer su ga čekali njegovi najbliži, supruga i djeca, majka, brat i sestra, ali ga je čekala i najveća ljubav Hrvatska. Markovo srce je u ljubavi pronalazilo smisao života. Ono je uvijek bilo puno ljubavi za svoj narod i nesposobno za mržnju. Zato su muke i patnje od Marka učinile istinskog heroja i novog čovjeka. U razgovorima u već spomenutoj knjizi s Markom Veselicom mislim da će za buduće generacije ostati kao najvažniji duhovni preobražaj i duhovne poruke Marka Veselice.
 
Tvrdim da je duhovna strana života Marka Veselice i njegov duhovni, pa i vjerski preobražaj u zatvoru, ono najvrednije što ostaje za buduće generacije hrvatskog naroda. Marko Veselica je na dugogodišnjoj robiji bio dostojan svojih patnji i izašao je iz njih kao novi čovjek, vjernik, duhovni čovjek, čovjek pun ljubavi za svoju Hrvatsku i ljude, i za svoje mučitelje. Marko Veselica najmanje je bio zaokupljen svojom sudbinom. On je cijeli život posvetio sudbini hrvatskog naroda. On je ne samo tvrdio nego se tako i ponašao da tuđi udes mora postati njegov glavni problem te je tvrdio da se inače ništa bitno u njemu neće promijeniti. Evo još jedne njegove čuvene rečenice: "Ako naša vlastita patnja i bol nisu dodirnule opću patnju i bol ne može doći do duhovnog ozdravljenja i spada našeg bića. Pretjerana zabrinutost za sebe vodi pogubnom propadanju našeg bića, njegovom banalnom raspadanju."  Zato je Marko nastojao izaći, kako je govorio iz kripte jadikovanja nad svojom sudbinom da bi došao do problema na kojem se susreće sa sudbinom vlastitog naroda, pa i planetarnom kozmičkom ljudskom sudbinom.
 
U svojoj knjizi "S vjerom u Hrvatsku" Marko kaže: "Tu sam, spreman sam se i dalje boriti za Hrvatsku. Ništa ne očekujem, ništa ne tražim, vjerujem u Hrvatsku." Marko Veselica je na robiji postao istinski intelektualac i filozof. Posebno su na njega utjecali Dostojevski, Solženjicin, Tolstoj i drugi pisci. Marko je na robiji otkrio duhovnost- dušu kao bit čovjeka i to ga je radikalno promijenilo. Prihvatio je Budhinu mudrost da se zlo može pobijediti dobrim ali i Gandijevu filozofiju ne nasilja.
 
Marko Veselica napisao je i pravu ljubavnu priču o Zagrebu u kojem je proveo većinu svojeg života. Nakon povratka s robije napisao je slijedeće riječi o Zagrebu: "evo me opet k tebi moj čarobni grade, metropolo moga naroda, nado Hrvatske, ljepotane moje duše, evo me, nisu me zatukli, još te više volim iako su ti ruke bile zavezane da za mene nešto napraviš, ali nema veze. Ti nisi kriv. Držao si privremeno što je najbolje u tebi, ali opet ćeš ti, dive i bajko ispod Sljemena, se dignuti, opet će tvoji ljubavnici jednog dana slobodno hodati tvojim ulicama i okolicom i darovati ti ono što ti očekuješ od njih, opet će u tebi zasjati neugasivo i raskošno sunce slobode i radosti".
 
Marko Veselica je toliko volio svoju Hrvatsku i svoj hrvatski narod da mu nije bilo teško svoju karijeru, svoj život, žrtvovati kako bi svojom žrtvom pridonio da se hrvatski narod probudi, da se organizira i konačno u teškoj borbi ostvari svoju samostalnu i suverenu hrvatsku državu. Zato ću završiti ovaj kratki emotivni prikaz u povodu smrti Marka Veselice još jednom njegovom antologijskom  ljubavnom izjavom svojoj voljenoj Hrvatskoj: "Ja zaista volim Hrvatsku, volim je kao rođenu majku, voljenu ženu i djecu, brata i sestru, prijatelje, zelene livade i pjev ptica, jer u svemu tome živi Hrvatska i sve mi govori o njenoj ljepoti, kao što je to divno izrazila njena himna Hrvatskoj domovini. Zaljubljen sam u njenu sudbinu, ma kakva ona bila i nikada je ne ću napustiti kao što majka neće napustiti svoje čedo, pa ni onda kada ona kažnjava njenu ljubav jer to je ljubav bez pogodbe i traženja naknade."
 

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Katolički tjednik

Povezani članci

Sva tri stara lika traže novog urednika

HF

Dvadeset godina maćehinskog odnosa

HF

Pokolj u Joševici kod Gline

HF

S Pupovcem se ne vodi država

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...