Hrvati se pouzdavaju jedino u – Boga!

Kad su se svi hrvatski političari priklanjali tuđincima, Beču ili Pešti, Starčević je jasno zastupao narodno samoodređenje

Homilija na misi za dr. Antu Starčevića, Šestine, 28. veljače 2017.

Draga braćo i sestre, poštovatelji dr. Ante Starčevića i njegova djela,

Danas smo se okupili ovdje u Šestinama, u crkvi sv. Mirka, uz koju je grob ovog velikog sina našeg hrvatskog naroda, kojega s pravom zovemo „Ocem Domovine“, da bismo se molili za njegovu dušu, ali i za nas, članove naroda za koji je on živio, govorio i pisao, žrtvovao se i patio, te mu bio predvodnik u teškim vremenima. Naime, na ovaj dan, 28. veljače, prije 121 godinu tj. 1896. preminuo je dr. Ante Starčević.

Današnja Riječ Božja, koju smo čuli, u starozavjetnom prvom čitanju govori o pravedniku i kako se on odnosi prema Bogu i ljudima, a u evanđelju Isus obećava onima koji sve ostave i pođu za njim život vječni. Mogli bismo reći da se ove riječi, i iz čitanja Knjige Sirahove (Sir 35, 1-12) i iz evanđelja po Marku (Mk 10, 28-31), mogu primijeniti na našeg nacionalnog vođu i političkog prvaka dr. Antu Starčevića. Starozavjetni mudrac Sirah govori kako Bog gleda na žrtvu koju u hramu prinosi pravednik. Naime, pravednikova žrtva ugodna je Bogu: „Milo je Gospodu kad tko odstupa oda zla, i okajnicu prinosi tko odstupa od nepravde… Žrtva pravednikova ukrašava žrtvenik, i miomiris njezin dolazi pred Svevišnjeg. Ugodna je žrtva pravedna čovjeka, i njezin se spomen ne zaboravlja…“

Pravednik Bogu daje dar vesela i radosna srca jer ga časti dragovoljno, ne zato što je to obveza i propis. Sirah stoga opominje svakog vjernika: „Vedra oka časti Gospoda, i ne škrtari prvinama što ih prinosiš. Za svakoga prinosa neka ti lice sja od veselja, i s radošću posvećuj desetinu…“ Pisac Božje riječi daje na kraju ovog odlomka i obećanje za dragovoljno prinesen dar Bogu: „Jer sve Gospod plaća i vratit će sedmerostruko.“

Ovo su veoma važne riječi i možemo reći da se upravo te poruke držao i Otac Domovine, dr. Ante Starčević. On je naime rekao:

„Bit ćete opazili, da zlo, koje kršćani trpe, dolazi ne iz njihove vjere, nego iz pomanjkanja svake vjere. Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakovom društvu sretan biti.“ (Djela, knj. VII, str. 37.) Riječ je dakle o životu iz vjere koji podrazumijeva i moralno djelovanje, bez čega – kaže naš narodni prvak – nema sreće ni društvenog napretka. Kako je on shvaćao ulogu vjere, kazuju i sljedeće njegove misli: „Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristogodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne će određivati Austrija, nego Bog i Hrvati!“ (Djela, knj. I, str.16)

„Bog i Hrvati!“ od tada je često na zastavama mnogih hrvatskih udruga, stranaka i pojedinaca. Ali ne radi se tu ni o čemu drugom nego o pouzdavanju Hrvata jedino u Boga. U ovoj poruci Starčević je našu hrvatsku sudbinu vezao samo uz Boga i uz naš narod jer se protivio bilo kojem tuđinskom tutorstvu, a u svoje vrijeme to je bila austrijska carevina. Kasnije je to bila jugoslavenska prva i druga možemo slobodno reći Velika Srbija. Starčevićeva je ideja bila da Hrvatska mora biti neovisna i da će jedino tako napredovati. U tome dakako ostaje samo pod Božjom vladavinom, i ni pod čijom drugom. Bog je pri tom jedini jamac vlastite slobode.

Pri tome dr. Starčević kaže još jednu zanimljivu misao: „Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinaca gospodara. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti.“ (Djela, knj. I, str.81) No, pitamo se danas, 121 godinu nakon njegove smrti, je li se naš narod osvijestio? Na žalost, dok imamo domaćih izdajica pa i veleizdajica, moramo s gorčinom reći: ne, nismo još dozreli u vlastitom suverenitetu i samoodređenju. Da bismo pak to postigli, potrebno je samopoštovanje. „U istinu, bez samostalnosti i neovisnosti narod ne može biti narodom, osobom; nego je samo puk, množina čeljadi.“ (Djela, knj. III, str. 105), rekao je. I još: „Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi.“ (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943., str. 416.)

Bezbožnici zlorabe papu Franju

Danas, kada imamo već više od četvrt stoljeća slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, mogli bismo reći da je cilj narodne države ostvaren. Za tu su slobodnu i neovisnost tisuće naših najboljim mladića i djevojaka, muževa i žena, dali svoje živote, prolili svoju krv. Kada o tome razmišljamo, pitamo se kako je onda još moguće da neki tako čeznutljivo gledaju na „egipatske lonce“, odnosno vrijeme neslobode i propale zajednice naroda koja je tlačila naš hrvatski narod? Narod bi se trebao osvijestiti. Da, ali da bi se narod osvijestio, potrebni su mu izgrađeni i moralni pojedinci, svjetionici poput svetog našeg blaženika Alojzija Stepinca. I on je smatrao da je najbolje da naš hrvatski narod bude samostalan, da ne bude zajedno s drugim narodima jer je držao da su osobito Srbi i Hrvati toliko različiti narodi da ne mogu živjeti zajedno. Čak je nedavno i papa Franjo to rekao, kad je u intervjuu jednom španjolskom mediju, izjavio da „narode bivše Jugoslavije nikakvo ljepilo ne bi zadržalo zajedno, toliko su različiti“. A oni koji ne prihvaćaju blaženog Alojzija i žestoko ga napadaju, dok se istodobno prave kao da prihvaćaju papu Franju, u biti ne prihvaćaju njihovu misao, koja nije nadahnuta nikakvom mržnjom već realnom procjenom. A zašto im ne odgovara to što je rekao blaženi Alojzije, a što je već učio dr. Starčević, i ponovio papa Franjo? Zato što ne mogu više biti gospodari nad našim hrvatskim narodom. To je razlog njihovih napada i izmišljanja mržnje, da bi prikrili svoje namjere. Često je na žalost upravo tako razlog da se optužuje druge, kad se ne žele razotkriti vlastite nečasne i nepravedne namjere.

Evanđelje po Marku (Mk 10, 28-31) danas nam donosi riječi Isusove, kojima on odgovara apostolu Petru koji ga pita kakvu će to oni nagradu dobiti zato što su sve ostavili i pošli za njim: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja — i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«

Poći za Isusom odluka je kojom čovjek mora biti kadar sve drugo ostaviti, sve drugo staviti na drugo mjesto. No, kad se svega odrekne, Isus mu sve to dapače stostruko vraća, ali – na drugi način. Tko želi Krista slijediti, treba biti spreman nositi s njim i križ, biti pripravan i na žrtvu, progonstvo. Ipak, to je sve ništa prema onome što Gospodin obećava, a to je život vječni.

Mogli bismo reći da je i dr. Ante Starčević bio hrabar čovjek, narodni vođa koji je bio kadar plivati i protiv struje. Kad su se svi hrvatski političari priklanjali tuđincima, bilo Beču bilo Pešti, on je jasno zastupao narodno samoodređenje. To ga je stajalo i progonstva, zatvora i trpljenja. Je li on time svjedočio i svoju vjeru, svoju pripadnost Kristu?

On je napisao: „Ja sam se od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti.“ (Djela, knj. I, str. 194)

Sve jasno nazivati svojim imenom, ne bojati se istine, to je bila odlika našeg Oca Domovine. Zato možemo reći da je on, kao katolički vjernik, pošao hrabro za Kristom koji je jedini do kraja potpuna „Istina, Put i Život“. Za državnu neovisnost jasno je isticao: „Uz samostalnost i neovisnost naroda, u rješavanju domaćih i izvanjskih pitanja, može biti različnih mnijenja, stranaka; no kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda.“ (Djela, knj. III, str. 130) Nije li to i te kakav radikalizam? Ili jesmo ili nismo, što bi rekao i naše sveti Blaženik.

Spominjući danas dan smrti dr. Ante Starčevića molimo da njegove ideje o slobodi, o hrabrosti i samoodređenju našega naroda svi nasljedujemo pa će nam i Domovina biti sretnija, a zavrijedit ćemo i vječno blaženstvo. A Ocu Domovine neka je pokoj vječni. Amen.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački