Alija je izgubio rat zbog ne djelovanja, Bakir će ga izgubiti zbog – krive procjene
Zanimljive stvari se događaju u BiH. Pisali smo ovdje prije nekoliko mjeseci kako poslije referenduma u srpskoj republici, dva posvećena kipa, posvećena u Beogradu u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u nazočnosti ruskih vojnika koji su sudjelovali u rusko-bjelorusko-srpskim vojnim vježbama u Vojvodini – kip cara Nikolaja II. Romanova i "cara Putina", putuju tom republikom. Nisam primijetio nikakav odjek, a ni ovdašnja medija tome nije posvetila nikakvu pozornost. Oni su u međuvremenu nastavili diljem te tvorevine, krećući formalno iz (Istočnog) Sarajeva, obišli istočnu Hrecegovini, a devetog siječnja u koloni Banja Luku. Put(ešestvije) bista dobio je naziv „Rusiji s ljubavlju iz Republike Srpske“. I tako će nastaviti sve do ljeta 2017. (srpnja?) kad bi se trebali „smiriti“ zauvijek u novom manastiru Ruske pravoslavne crkve na planini Vučjak čija bi izgradnja do tada trebala biti dovršena. Sad se govori o „Ruskom“ i(li) „Duhovnom centru“, ciljajući da on postane „centar pravoslavlja“.
Ova akcija neobično podsjeća na putovanje kostiju cara Lazara u organizaciji SPC-a koje je prethodilo ratovima devedesetih i najavljivalo ga. I sada putuju mrtve tvari – brončana poprsja careva, jednog mrtvog i što je znakovito, jednog živog – zajedno u organizaciji Udruženja rusko-srpskog prijateljstva iz Srbije. Moglo bi se reći pomireni, likvidirani car Nikolaj s vladajućim Putinom čiji su ga prethodnici likvidirali. U međuvremenu se zbio i onaj referendum na kojem se Srbe pitalo „hoće li slaviti ono što već slave“ kao „dan republike“. Naravno kako je to bila generalna proba prije „premijere“ pravog referenduma o ujedinjenju sa Srbijom. I taj dan se, postreferendumski, i proslavio, postrojena je u Banjoj Luci čak vojska, policija, vatrogasci… U četvrtak 2. ožujka 2017. Milorad Dodik u Moskvi kod Serjeja Lavrova, ne će on čekati Federicu Mogherini, povjerenicu EU-a, koja je baš danas u BiH. Usput je prije puta napao Predsjednicu RH da je „lagala o ruskoj rafineriji u Bosanskom Brodu“, o njenom zagađenju okoliša.
Složenost situacije
Sve u svemu Rusija je doskočila američkim „vatrenim linijama“ blizu svojih granica i ubacila „minu“ iza natovskih linija. Trenutačno je otvorena još jedna, otvorili ju Bošnjaci, Bakir Izetbegović pod sponzorstvom Turske pokrećući reviziju presude Međunarodnom sudu pravde u tužbi BiH protiv Srbije za genocid. A „car“ i „sultan“ su sada u ljubavi, u suradnji, pa je vrlo vjerojatna barem prešutna rusko-turska koordinacija glede ovoga. Nisam primijetio da su se Rusi žestoko usprotivili Bakirovom prijedlogu revizije. Erdoğan sprema referendum za doživotno vladanje, pokušava se sporazumjeti s Kurdima, doduše iračkim, pa i on svoju vatru potpiruje u BiH. Ima i unutarnjo-političkih razloga za takav potez. Nije bitno kako će sam slučaj revizije proći – bitne su tenzije, vatra „niskog intenziteta“, ali tinjajuća barem, pa nikad ne znaš kad će buknuti. I tako su se Hrvati u BiH našli između tri vatre, „carske“ i „sultanske“ i srbijansko-srpske. Situacija je i više nego složena.
Samo kratki pogled na njezinu „složenost“: Aca Vučić je poslao „ruski vlak“ na Kosovo, kao svojevrsno ispipavanje živaca kosovskih Albanaca. Na dan izbora u Crnoj Gori spriječen je atentat na Milu Đukanovića i državni udar, poslije se ispostavilo u organizaciji ruskih tajnih službi, govore i zapadni izvori. Tamo vlada visi na manjinskim zastupnicima; albanskim i bošnjačkim, a „žrtva“ je navodno – Njegoš. U Makedoniji i nakon izbora vrije. Predsjednik Đorđee Ivanov nije dao mandat za sastav vlade socijalisti Zoranu Zaevu. Zaev je pak sklopio savez sa strankama Albanaca koje su se pak ujedinile u Tirani (Tiranska deklaracija). Zaev je navodno pristao da albanski postane drugi službeni jezik u Makedoniji, Albanci „usput“ još traže i da se protiv Srbije pokrene tužba za genocid još od balkanskih ratova, pa za Kraljevina SHS i Jugoslavije, te posebno za razdoblje Rankovićeve strahovlade na Kosovu (tada „Kosovo i Metohija“).
Pogledamo li još malo dalje, u Bugarskoj su na vlast došli proruski socijalisti, slično je u Rumunjskoj gdje su trajale žestoke demonstracije koje su, izgleda, u međuvremenu utihnule. Moldavija je dobila antieuropsku, prorusku vlasu… E baš je nešto široka „vatrena linija“. Ako pak netko misli kako je Srbija bez ikakvih sličnih problema, vara se. Neki dan je Sulejman Ugljanin, jedan od čelnika Bošnjaka iz Sandžaka (Stara Raška, rekli bi Srbijanci) priznao Kosovo, situacija na jugu Srbije (Preševo, Medveđa i Buajnovac) gdje je albanska većina uopće nije konačno riješena, Vlasi na istoku sve više traže kulturnu i političku autonomiju (Rumunjska ju zbog toga bila privremeno blokirala u pristupnim pregovorima s EU-om), a Vojvodinu, iako trenutačno izgleda „pacificirano“, ne treba zaboraviti. Tamo su „pacificirani" samo Hrvati. Znakovito je kako su se navedeni događaji zbivali imanifestirali za trajanja američke predsjedničke kampanje i neposredno nakon izbora.
A gdje je Hrvatska? Svakako na „vatrenoj liniji“, nu našim, naročito onim pametnijim političarima glavni je problem – nogomet, dosuđeni odglumljeni jedanaesterac za Dinamo u Vinkovcima. I kad ih još ovdašnja medija zaguši brojnim beznačajnostima i izmišljotinama, jer tko zna za koga ona „igra“, oko njih će se već dimiti (ne daj Bože!), a oni će se pitati: Tko pali, tko pali…? Ili možda: Tko puca, tko puca…?
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više