Hrvatski Fokus
Aktualno

Trump mora birati između Turske i Kurda

Je li moguće osloniti se u Siriji na Ankaru u bilo čemu osim kad treba zaustaviti napredovanje Kurda?

 
 
Želi li predsjednik Donald Trump ispuniti obećanje koje je dao na inauguraciji da će izbrisati „radikalni islamski terorizam“, uskoro će morati odlučiti s kim će to činiti. Bitka za ponovno zauzimanje Mosula, grada na sjeveru Iraka koji je IS strjelovito osvojio 2014., odavno traje. Specijalne američke snage djeluju uz elitne iračke jedinice i s kurdskim pešmergama i iračkim šijitskim milicijama koje podržava Iran. Sada valja odlučiti kako vratiti Raku, IS-ovo uporište na sjeveroistoku Sirije.  To znači odlučiti se između dva suprotstavljena američka saveznika – partnera u NATO-u Turske i sirijske kurdske milicije poznate pod nazivom Narodne zaštitne postrojbe (YPG).
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/03/southfront.org_wp-content_uploads_2017_01_USKurds.jpg
O Trumpovoj odluci ne ovisi samo teritorijalni poraz IS-a u njegovu prekograničnom džihadističkom kalifatu, nego i budućnost Kurda, naroda bez države koji živi u Siriji, Iraku, Turskoj i Iranu. U prošlogodišnjoj predizbornoj kampanji Trump je hvalio kurdske snage, rekao je da su „dokazali da su najbolji borci“ i „nama najodaniji“.  To je povećalo nade Kurda. Irački Kurdi, koji već imaju samoupravu i bogata naftna nalazišta u svojoj Kurdistanskoj regionalnoj upravi (KRG), žele da Amerika konačno blagoslovi njihovo odvajanje od Iraka kojim dominiraju šijiti, za koje vjeruju da nikada neće htjeti podijeliti vlast. Sirijski YPG, kojemu SAD daje podršku iz zraka,  traži bolje oružje i političku podršku svojoj vladavini u Siriji.
 
Kurdski borci u Siriji postali su legenda kada su 2014. u obrani grada Kobanea na granici s Turskom porazili IS koji je tada izgledao nezaustavljivo. Priče o njihovoj hrabrosti te da u borbu šalju žene – estetski dar medijima – zajedno s nezabilježenim uspjesima u borbi protiv IS-a učinile su ih skoro neophodnim saveznicima SAD-a. Strah Turske rastao je zajedno s kurdskim uspjesima, osobito strah da će teritorijalno napredovanje sirijskih Kurda preko južne granice ohrabriti turske Kurde da traže samoupravu na turskoj strani granice.  Neprijateljstvo Ankare zaoštrila je veza YPG-a s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK), s kojom je Turska u ratu skoro neprestano od 1984.
 
Iako je Turska saveznica u NATO-u, njezina neoislamistička vlada kojom dominira predsjednik Recep Tayyip Erdogan, nije u najjačem položaju. Želeći svrgnuti režima Bašara al-Asada u Siriji i igrajući glavnu ulogu u toj nekad osmanskoj arapskoj zemlji koju su 2011. zahvatili nemiri,  Turska je pet godina dozvoljavala džihadistima i sirijskim pobunjenicima glavne struje da prelaze preko njezina teritorija i na njemu imaju baze. Unatoč nizu IS-ovih napada – od zračne luke u Istanbulu  do željezničkog kolodvora u Ankari, Turska se tek prošloga ljeta počela boriti protiv džihadista. No okolnosti te borbe ne će nužno ohrabriti predsjednika Trumpa da odbaci YPG i udruži se s Turskom protiv IS-a da bi zauzeo Raku.
 
Turska je prošlog kolovoza poslala vojsku na sjeverozapad Sirije i zajedno s oko 3000 vojnika takozvane Slobodne sirijske vojske očistila 98 km granice od IS-a. Njezin je prvi cilj bio spriječiti da borci YPG-a prijeđu rijeku Eufrat i povežu svoja dva istočna kantona s Afrinom, teritorijem koji kontroliraju na zapadu. Da bi to postigao, Erdoganu je trebalo zeleno svjetlo predsjednika Vladimira Putina, čije su ruske snage Asadu pomagale da zauzme istočni Alep. Neki pobunjenici misle da je Turska zapravo odvlačila branitelje zadnjeg velikog urbanog uporišta i promijenila tijek rata prešavši na stranu Rusije. Stoga je pitanje je li se u Siriji moguće osloniti na Tursku u bilo čemu osim kad je riječ o njezinoj odlučnosti da zaustavi napredovanje Kurda. Tijekom cijelog tog surovog sukoba sirijski Kurdi držali su više svoje granice s Turskom nego Turci – a dijelovi koje oni kontroliraju bolje se čuvaju od džihadističkih pljačkaša. Zajedno s oko 5000 vojnika sirijske arapske milicije oni imaju 30.000 boraca koji već nadiru prema Raki.
 
Ako Turska ne pošalje divizije svoje vojske – vrlo oslabljene nakon čistki koje su uslijedile prošlog srpnja poslije neuspjelog puča protiv Erdogana, ona se ne će moći mjeriti sa sirijskim Kurdima. Slobodna sirijska vojska i islamistički namjesnici vjerojatno imaju oko 3 do 5 tisuća boraca. Trebalo im je tri mjeseca da IS-u manje ili više oduzmu grad al-Bab na sjeverozapadu. Turski prijedlog da se krene u mnogo veću bitku za Raku opet više služi blokadi YPG-a. „Ankara ne želi samo spriječiti dva kurdska kantona istočno od Eufrata da se ujedine s onim jednim na zapadu“, piše Cengiz Candar, stari turski analitičar zbivanja s Kurdima, „ona također želi razdvojiti ta dva kantona na istoku.“
 
Kad se borba sirijskih Kurda 2015. prelila preko granice u kurdski dio Turske, PKK je u svom pretjeranom militarističkom samopouzdanju išao na ruku Erdoganu kojemu je bio potreban nacionalistički bubanj da konsolidira svoju sve autokratskiju vlast. Ali to je bilo prije nego je stigao predsjednik Trump sa svojom borbenom protu-IS-ovskom politikom. On sada mora odabrati između onoga što bi izgledalo kao ograničena, neuvjerljiva turska operacija – nazvana Štit Eurfrata – i akcije koja je već u tijeku i koju vode Kurdi – pod nazivom Gnjev Eufrata. Pratite twitter.
 

David Gardner, The Financial Times, Engleska

Povezani članci

Hloverka Novak-Srzić glavna urednica programa Naše TV

HF

Međunarodni dan šuma – 21. ožujka 2020.

HF

Većina medija radi protiv Hrvatske

HF

Vinko Puljić: Hrvati bježe zbog diskriminacije Bošnjaka

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...