Hrvatski Fokus
Hrvatska

Tko je čiji?

Još uvijek smo žrtve političkih spletkarenja i dogovaranja

 
 
Oduvijek se znalo, ponašalo, radilo i djelovalo u skladu sa spoznajom tko je čiji. Ja sam bila ustaška kći, samo zato što je moj otac s razlogom psovao i prezirao “partizane”. Razlog je bio očigledan. Naime, sve su mu oteli, iz kuće, štale i tavana. Ne pravi istinski partizani, već oni koji su tobože to radili uime njih, za njih i za novu državu, tamo negdje od 1945. i dalje sve do šezdeset i nekih. Najgore od svega je bilo što su to bili isti oni ljudi, koji su kod mog oca radili u polju i vinogradu, samo da bi se najeli i napili, sve dok nije skužio da od njih ima više štete, nego koristi, jer nisu znali, niti htjeli raditi. Manje više to je bio seoski i općinski ološ, denuncijanti, špijuni, sitni lopovi, prevaranti i niškoristi.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2017/03/www.sdp_.hr_wp_wp-content_uploads_2014_04_europski_tjedan_kretanja_koprivnica_najuspjesnija-scaled.jpg
U novoj državi, su postali “uvaženi” članovi “novoga” društva. Oni su odlučivali komu će se što oduzeti, tko mora koliko čega dati u zadrugu, na općinu, razrezivali su porez proporcionalno svojoj mržnji, jalu, odmazdi i osveti. Iako, sam bila najbolja učenica, općinsku stipendiju nisam mogla dobiti, jer to nije predviđeno za djecu “kulaka”. Nešto slično se uočava i danas i to svakim danom sve više. Od vrtića do postdiplomskog studija i zapošljavanja gleda se tko je čiji i dobro pazi da se zbrine najprije svoje, bez obzira na njihovu sposobnost, kompetenciju i kompeticiju. Praksa pokazuje kako je to vrlo loše, neproduktivno, nehumano, nesocijalno, politikantski i partiokratski. Nismo se puno odmakli od  ranih devedesetih kada se najprije zbrinjavalo svoje, vraćali su se dugovi ili se pak uzimao kredit kod bogatih i utjecajnih stranačkih pripadnika. Neki dan na nekom portaliu u intervjuu s bivšim ministrom vanjskih poslova pročitala sam objašnjenje tog ministra zašto više nije ministar. Da to sad ne prepričavam, jer nema smisla. Smisao je u tomu što mrtav, hladan, bivši ministar, beskrupulozno tvrdi, kako je premijer imao dugove (obveze) prema sadašnjem ministru. Ima toga još. Primjeri su apsurdni i sramotni. Na visoke funkcije i državne položaje su postavljani ljudi bez odgovarajućeg obrazovanja i sposobnosti, često sumnjivih karakternih osobina, bez etičkih vrlina, s lošom pa i kriminalnom prošlošću.
 
Na primjer, u jednoj osnovnoj školi je kadrovirala bivša šankerica iz  opskurnog motela na kraju grada, pred kojim je stalno bilo mnogo kaminona, raznih registracija. Međutim, ona je odmah po povratku iz Švedske postala uvaženi član jedne važne stranke, ušla u upravna tijela grada, razne odbore i stalno se pozivala na svoje poznanstvo s pokojnim predsjednikom. U nekim drugim školama su to bili “povratnici” koji su “čistili” prosvjetu od “komunista” i nepodobnih.
 
Ravnateljice nekih škola su postale osobe s margine društva, koje se zaista nisu znale niti prekrižiti, ali su u “novoj” državi, svake nedjelje išle na misu i na pričest, bez obzira na svoj desetogodišnji staž u komunističkoj partiji, čak i na čelu mjesnih partijskih organizacija, s redovitim seminarima u Kumrovcu i na Visu. O struci nisu imale pojma, ali su uskoro postale mentori i savjetnici, družeći se s resornim savjetnicima, nadzornicima, ali i časnicima UNPROFOR-a. Uz put su se družile s mjesnim župnicima i kapelanima, na redovitom tjednom  kartanju i intimnim večerama, gdje su prepričavane zgode s pojedinih ispovijedi i gdje su se kovali planovi ustrojstva pojedinog kvarta, kao i zavjere prema stručnim i sposobnim ljudima u njihovu okruženju.
 
Čini mi se kako se nismo daleko od toga vremena odmakli. Nema veze tko je kojeg svjetonazora, tko pripada kojoj političkoj stranci, tko je pozicija, tko je opozicija, tko je Hrvat, Srbin, Mađar, Talijan, Rom… ako je za osobnu korist ili korist, dobrobit  probitak nekog tvojeg, na bilo koji način se podržava onaj koji ti je trenutno potreban, za bilo što u domeni privatnog i političkog. U tomu se očituje naša zajedništvo, u svim društvenim strukturama, naročito onoj na vrhu. To se radi na puno razrađenih sofisticiranih načina, ili se naglo razboliš, službeno otputuješ, staviš se iznad toga, ne razumiješ o čemu se radi, praviš se blesav, praviše se pametan. Sasvim svejedno, ali se ne izjašnjavaš. To je ponekad dovoljno, a ponekad preko noći promijeniš stajalište i uvjerenje, jer si fleksibilan, tobože znaš procijeniti što je u danom trenutku nužno potrebno za dobrobit svih. Osim toga u tom činu ujedno prokazuješ sve one koji ne vole Hrvatsku, nikad je nisu htjeli, koje bi trebalo pod hitno lustrirati, štogod to kome značilo, pa u krajnjoj nužnosti otjerati i protjerati iz Lijepe naše. Malo morgen! Samo se okrećeš za Suncem, plivaš nizvodno ili te nosi vjetar.
 
Najnoviji primjer tko je čiji vidi se iz odabiranja i konačnog odabira prvog čovjeka Podravke. Nastao je prijepor oko kandidata koje su  tobože gurala dva ministra u vladi, što oni negiraju, ali uz put objašnjavaju koji je od ta dva i zašto bolji. Svakom laiku i prosječno obrazovanom građaninu je jasno o čemu se radi i tko je za ovaj posao bolji. To što je netko bio branitelj, što je izvrstan časnik i pošten čovjek ne znači da će biti dobar menadžer i najbolji mogući predsjednik Uprave Podravke. Onaj drugi takve referenijce posjeduje i dokazao se u tome, barem donekle. Dobili su oni koji su se u ovom slučaju kladili na ministra G. Marića, a izgubili su jedan i drugi kandidat puno toga. Osim toga, tko kaže i jamči da nema puno boljih i sposobnijih kandidata od ove dvojice, koji uopće nisu nikome došli u obzir, a kamoli dobili priliku kandidirati se.
 
Najgore od svega je što si pojedinci u pojedinim političkim strankama (platformama), na vlasti (bilo kojoj), na svim razinama, uzimaju za pravo kako oni i samo oni najbolje sve znaju, pa i ocijeniti stručnjake svake vrste i zanimanja, tko čemu i kome najbolje odgovara u danom vremenu, za određeno mjesto. Pritom ni malo ne zastanu i ne upitaju se tko su zapravo oni sami. Tko im je dao to pravo koje si uzmaju i obilato ga koriste? Za koga oni rade? Gdje su tu Ustav, zakoni, pravila, pa i dobri običaji?
 
Koga briga? Lokalni šerifi, mali i veliki bogovi si sami uzimaju sva prava, bez ikakve odgovornosti, uz dobro debelu plaću i nagradu, koju često, ničim ne mogu opravdati. Možda će netko negdje primijetiti i konstatirati kako su ti isti, zbog nečega, u sukobu interesa. Oni će se tome smijati. Iako, po nekima, Povjerenstvo o sukobu interesa na čelu s Dalijom Orešković izvanredno dobro radi, nikome se još ništa ozbiljno nije dogodilo, osim  gospodinu Karamarku, kojeg su udruženo i umreženo svi skupa maknuli. To je valjda bio eklatantan primjer zajedništva na kakvo Predsjednica poziva i ističe ga. Iz sukoba interesa se ne izlazi, ali se ulazi seu novi sukob, po potrebi. To što Amnesty Internacional nešto ne baš dobro o nama piše i poručuje, najbolje je  objesiti mačku o rep. Grabi dok si na vlasti i pri vlasti, jer kad se vrate oni od prije, ili dođu neki novi, to više ne će biti moguće u ovakvoj mjeri i na ovakav način. Morat će se sklapati kompromisi, kao i uvijek na račun oporbe. Zbog toga, treba sve pogodnosti što ti pruža vlast i moć iskoristiti, što prije i što bolje: uhljebiti svoje, osigurati što više sinekura, podebljati račune u stranim bankama, steći skupe nekretnine, djecu školovati vani, što više putovati, gomilati dnevnice, besplatno jesti i piti u skupim restoranima, ljetovati i zimovati na prestižnim destinacijama, sklapati  unosna ortaštva, kupovati brendiranu odjeću i obuću, otići na po koji lifting, najbolje u Ameriku, jer bi ovi ovdje mogli progovoriti, glumiti skromnost, jednostavnost, brigu o narodu, skrb o sirotinji, odgovornost za mlade koje se otprema van, suosjećanje s braniteljima od kojih su neki na rubu, pronađenu državnu imovinu prodavati u bescjenje… sve za osobno dobro i za svoj džep, s rukom na srcu, žarkim domoljubljem i velikim hrvatstvom na usnama.
 
Uz put je vrlo dobro, djelotvorno, pokazano, dokazano, prepoznatljivo i poželjno, raznim intrigama glavne aktere međusobno posvađati, čak i unutar iste grupacije i političke stranke, po mogućnosti odstraniti sve one koji su skloni istini, kao i one koji posjeduju inkriminirajuće dokaze. Takvi su izgubili nečije povjerenje. Nije uopće bitno zašto, ali je vrlo upitno i indikativno, jer se i tu gleda tko je čiji i tko je taj koji se ogriješio bilo o moral ili kriminal. Takav grješnik, okrznut samo ponekim tračem u žutom tisku, se “razvija” u svojim makinacijama i manipulacijama. Postaje nezaustavljiv i uspijeva uvjeriti svoje birače kako je jedino on dobar, sposoban, odgovoran i spreman, stručno, državnički, vizionarski, ljudski, istinski, pravedno i pošteno izvesti državu, iz svih kriza, naročito demografske i povesti je u vrli novi svijet – u novi svjetski poredak, gdje će jedna površinom mala i stanovništvom malobrojna zemlja, biti jedan od glavnih činitelja stvaranja bogatijeg  svijeta i boljeg  čovječanstva. Mnogi od nas to ne shvaćaju. Sami smo si za to krivi. Mi se još uvijek pitamo: Tko je čiji?
 

Ankica Benček

Povezane objave

Šefik Džaferović bi trebao doći na Visovac

HF

Granica izvan granice razuma

HF

AFORIZMI – Koalicijski bućkuriš

HF

Hrvatskom gradu Vukovaru

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više