Zov djetinjstva

Krilo materino

 

 

U mrzloj kišnoj noći

Kao ranjena srna tražim krilo materino.

Dok mi se u samoći mračne sobe led uvlači u vene,

Kroz usnule krošnje  osjećam zov djetinjstva,  

I razmišljam kako bi lijepo bilo

Uvući se zavičaju u tvoje toplo krilo.

I nebo ko da plače dok se srebrni mjesec

Bojažljivo šulja kroz tmurne oblake,  

I molećivo proklinje razgoropađene  nebeske oluje.

Utihnite. U dolini suza ranjena duše jeca

I hoće da zov ognjišta čuje.

 

Kroz srebrno inje migolji miris baruta,

I bezobrazno mi se uvlači u nosnice.

Spoznaja mi razdire dušu što u sjeni borova,

Još uvijek plaču razrovani grobovi,

Zarasli u pakao pepela baruta i korova.

 

Imam osjećaj da je stalo vrijeme

I ugasilo se posljednje svijeće.

Dok vjetar sablasno mrsi uvenule latice ruže,

Nad vonjem smrti crni gavrani,

Sablasno grakću i olujnim nebom kruže.

 

Oh rodna grudo Posavino, suzo oka moga,

Posljednja mi  ostade nada,  

Tako sićušna da u stih i pjesmu stane.

Da će mi te vile barem u snu donijeti,

Kao ljutu travu na još ljuće rane.

 

Pejo Šimić