Zapadna Bosna: slaganje građanskog rata (5)

Fikret Abdić se protivio uvozu "muhedžedina"

Mnogi, pa i u Hrvatskoj, se silno trude dokazati kako je prošli rat (ratovi koji su, usput, u fazi primirja) bio građanski. Naročito na tome nastoje Srbi „svi posvuda“ kako bi sa sebe, Srbije, stresli krivnju za agresiju, opravdali poraze, ali i čuvali „k'o zjenicu oka“ žeravicu za ono „i opet će ako bude sreće“ – ratovati. Tvrdnje o „građanskom ratu“ im olakšavaju ponavljanje, a da bi budući, opet bio nogometno rečeno, na „domaćem terenu“, a ne u „gostima“. Nikako dakle nova agresija, neka se sve nastavi konspirativno po tračnicama „ujedinjenja ili smrti“. A Srbija je ionako posvuda, podalje i od „linije“ Virovitica-Karlovac-Karlobag („minimalisti“) i  najmanje od „Grčke do Učke“.

Dalje se ne bi „miješali“ u pos'oTalijanima, pa ni Slovencima (Zmajček Zmago Jelinčić s kojim se „preklapaju“ oko Rijeke), iako fundamentalističke srpske teorije kažu kako je Europa, cijela, nastala-ne biste vjerovali – davnim raspadom Velike Srbije. 

Od Muslimana muslimana do Bošnjaka

Zašto nastavak pisanja o knjizi Fikreta Abdića („Od idola do ratnog zločinca i natrag“, Naklada Kvarner, prosinac 2016.) nastavljam s ovakvim uvodom? Pa zato što je u ratu/ovima, izvornoj srpskoj agresiji devedesetih bio i jedan građanski, međumuslimanski o kojemu on svjedoči. Riječ je o sukobu u Zapadnoj Bosni u kojemu je on jedan od aktera, a drugi, ustvari prvi je Alija Izetbegović. Fikret Abdić, pažljivo rekao bih i precizno i tada ustavno u knjizi govori o „Muslimanima“ kao o naciji i „muslimanima“ kao vjernicima. Potpuno točno, jer „Bošnjaci“ tada jednostavno ne postoje, pa ga nisu mogli niti birati. Njegova osobna ali i politička, prvenstveno izborna, pobjednička pozicija, uvjetno rečeno je građanska, ili „Be-Ha“ nacionalna. Uostalom ostali članovi Predsjedništva BiH dobili su glasove, skoro isključivo, svoje nacije dok je on osvojio značajan broj glasova među Hrvatim i Srbima. „Bošnjake“, tu davnašnju neuspješnu austro-ugarsku političku kreaciju nove nacije, preuzima Alija Izetbegović i provodi jednostranački, preko SDA.

Ekskluzivno vjerski uz pomoć islamske vjerske zajednice, a kasnije i  vojnih formacija – isključivo unutar (do)tadašnjih Muslimana. Svejedno cilj je „bošnjaštvom“ makar i samo kao imenom položiti pravo, makar samo malo veće od ostalih, na cijelu BiH. Vjerojatnost da bi se tamošnji Hrvati i Srbi „pobošnjačili“ bila je ravna nuli, ustvari i manja barem za količinu oružja, moći s kojima su raspolagali.

Vratimo se stranicama Babine knjige. Prošli nastavak smo završili s Abdiću naknadno upakiranim „državnim udarom“ 2. svibnja 1992. Neposredno nakon tog događaja („kidnapiranje“ Alije Izetbegovića u sarajevskoj zračnoj luci i izvlačenje JNA iz Sarajeva) Fikret Abdić nastavlja svoj rad u Predsjedništvu BiH. Glavni je pregovarač s JNA, a nekakav „udar“ nitko ni ne spominje. Nije još vrijeme. Pokušava, o čemu dokumentirano svjedoči „nagovoriti“ Predsjedništvo BiH da zatraži intervenciju SAD-a u bosansko-hercegovačkom sukobu. Predsjedništvo to odbija („nije još vrijeme“) a američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann, kojega je pismom upoznao sa svojim prijedlogom, odgovara mu kako je to stajalište samo jednog člana kolektivnog tijela.

Drugi značajni pravac djelovanja mu je osnivanje Štaba za prikupljanje pomoći BiH kako bi se u tome uveo red i ta aktivnost uredila i stavila pod kontrolu države. Sam je od Beča, preko Rijeke, Zagreba, Karlovca…, sa znanjem i uz pomoć RH, stavio na raspolaganje prostore, kadrove, Agrokomerca, osigurao u ono vrijeme  informatičku i komunikacijsku opremu… Ali, „ni pisma ni razglednice“ od Predsjedništva, ustvari od Alije, pa se čitava ta aktivnost odvijala uglavnom preko podobnika iz SDA i islamske vjerske zajednice. Takav planirani kaos omogućio je ogromne zloporabe, a radilo se o ogromnim sredstvima (stotine milijuna tko zna sve čega) čiji možda ni deseti dio nije završio za „pomoć Bosni“, već pripao pojedincima, koji su onda raznim malverzacijama i „privatizacijama“ nastavili – osiromašivati Bosnu. Ovakav odnos prema prikupljanju pomoći Fikret Abdić smatra jednim od najvećih krimena Alije Izetbegovića.

„Idu na svaki krst“

Kao i prije tako su i cijelo ljeto 1992. rad, inicijative, prijedlozi… Fikreta Abdića ustvari bili blokirani. U kolovozu 1992. on, prema dogovoru u Predsjedništvu BiH uz Alijinu suglasnost, pa i svojevrsnu radost, odlazi u Veliku Kladušu, kako bi, kao i drugi članovi Predsjedništva bolje kontrolirao ili barem pokušao popraviti stanje na terenu. Proći će malo više od dva mjeseca a nelegalna „Skupština“ BiH će ga izbaciti iz Predsjedništva. Tko zna, možda je „okidač“ za njegovo izbacivanje bila baš „Informacija o stanju i problemima na području Bihaćkog okruga“ koju je on 18. rujna 1992. poslao Predsjedništvu u kojoj se po prvi puta spominju mudžahedini. Nekako se vremenski poklapaju. U toj Informaciji piše: „…Posebnu dimenziju ovim problemima daje 101. muslimanska brigada formirana od strane Predsjedništva okruga Bihać. Ovom brigadom popunjavani su borci na dobrovoljnoj osnovi, oni koji žele upražnjavati vjerske običaje. Međutim, na dobrovoljnoj osnovi javilo se oko 300 boraca, a preostali dio do pune formacije (1579) sada se vrši razrezom gdje se nailazi na problem odaziva, u prvom redu oficirskog, a i boračkog  sastava. Ova brigada (riječ je o 101. muslimanskoj brigadi, op. a) nosi posebna obilježja i ima poseban tekst zakletve. Bosanska zastava je upotpunjena sabljama i noževima ispod kojih piše „Handžar divizija“. Njeni pripadnici su samozvani „muhedžedini“ (nije znao ni kako se pravilno piše njihov naziv, op. a)… Po svom načinu izvođenja   borbenih dejstava, upada u zonu odgovornosti drugih jedinica, manifestacija i sl. unosi nemir ne samo među stanovništvo veći jedinice OS, a posebno u jedinice koje su višenacionalnog sastava, zbog čega su ove jedinice (izjava komandanata štabova) nepoželjne u njihovim zonama odgovornosti jer oni praktično idu na svaki krst…“ (str.  241.).

Tema sudjelovanja mudžahedina (Arapi prije svega) u ratu u BiH je inače velika i neiscrpna, no ono što i Abdić tvrdi i zna oni su došli uz znanje i na poziv Alije Izetbegovića i vrha SDA kao dio, borci službene politike. I njemu su ih nudili u rujnu 1992. uz napomenu kako će tako dobiti „veće količine naoružanja i dodatnih sredstava“. Dakle, kad Atif Dudaković negdje kaže „da ih nije bilo“, jednostavno laže.

(Nastavak slijedi)

Mato Dretvić Filakov