Hrvatski Fokus
Kultura

Richard Wagner u Mariboru

Rajnino zlato u Mariboru kao bakar sunca na horizontu

 
 
Na sam skodnji dan Giuseppea Verdija – dan preminuća iliti smrtodan – čiji je život zanavijek zgasnuo dvadeset i sedmog dana siječnja pomalo već dalekoga Ljeta Gospodnjega 1901., u Mariboru se, evo, zgodila premijera jedne glazbene drame Richarda Wagnera: Das Rheingold iliti Rajnino zlato (na slovenskom: Rensko zlato). Wagner je Verdijev vršnjak iz "berbe" 1813. godine i gornja koincidencija ne bi upadala u oči da nisu posrijedi (ali i početvrtku, evo baš u petak) dvojica oponenata, giganata, veličanstvenih autora čije su partiture krojile povijest i oko čijih su se stilova i poetika decenijama nadmetali kritičari i muzikolozi, počinjući i završavajući baš s njima dvojicom svaku nosivu gredu operistike XIX. vijeka. I Wagnerovo umiranje je negdje blizu: zbit će se se užežin Valentinova za koji tjedan, ali valja reći da je otišao čitavu punoljetnost prije svojega vršnjaka iz Italije. I, umro je baš u Italiji, u Veneciji (1883.). U povodu te smrti, Wagnerovog preminuća, Verdi će u pismu izdavaču Giuliju Ricordiju napisati: "Žalosno. Žalosno. Žalosno. Umro je Wagner! Pročitavši jučer brzojav bijah, rekao bih skamenjen. Ne diskutirajmo. – Odlazi jedna velika osobnost! Jedno ime koje u povijesti Umjetnosti ostavlja moćan trag!" (prenosim prema Nedjeljku Fabriju).
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/03/www.sng-mb.si_f_pics_predstave-opera-balet_RENSKO-ZLATO_7_pr_b.jpg
Treba imati petlje uhvatiti se u koštac s djelom Richarda Wagnera: pa makar to bila i njegova među najkraćim operama u opusu… pa makar se sve to skupa dogodilo u zemlji s manje stanovnika negoli što je u autorovoj matičnoj državi, Njemačkoj, obožavatelja njegovoga djela…! U Sloveniji smo, u Mariboru i, prije negoli krenemo dalje, čestitati nam je susjedima na izvrsnoj produkciji što puca od zdravlja u svim segmentima izvedbe.
 
Mi, u Hrvatskoj, imali smo ukupno tri Wagnera zadnjih godina. Dva u Zagrebu, jedan u Splitu. Žalibože, ni Lohengrin ni Parsifal u metropolinom nam kazalištu nisam iznašao vremena otići poslušati i pogledati, a onaj jedan što se zbio u Splitu, Die fligende Holländer, avaj Bože, neću imati po čemu pamtiti izuzev po historiografskom podatku da se poslije pola stoljeća u Dujmovom gradu, najzad, zbio nekakav Wagner; i, uza sve to: prvi Wagner na šest decenija dugačkom Splitskom ljetu…! O zagrebačkim predstavama Nikše Bareze, za koje sam samo čuo premda ih nisam čuo, čuo sam panegirične pohvale što iskaču iz standarda nacionalne nam operistike; ali, ono što sam osobno čuo u gradu pod Marjanom od Wagnera pod inženjerskom dirigentskom palicom Tončija Bilića, čuvat ću u pamćenju tek kao nategnuti refleks dobrodošlog iskustva i kao zlata vrijedno komparativno pamćenje zanesenjaka koji želi imati, i održavati, dosljednu višegodišnju higijenu pohođenja i posjedovanja empirije pupčanom vezom zakalemljenih uza sve ono što se lijepi o praksu operovanja mojega Splita grada.
 
Meni osobno u ovoj slovenskoj prilici, finalmente, zaključiti je i zaključati Wagnerov Prsten Nibelunga, ilitiga po ustaljenom njemačkom žargonu Ring – što je abreviaturni oblik imena glasovite majstorove operne tetralogije: Der Ring des Nibelungen – djelom, dakle, kojim je vrli meštar i otpočeo to divno i čarobno četverovečernje glazbeno kazališno druženje: Das Rheingold (Rajnino zlat). Tri četvrtine toga gigantskoga komada dosad sam odgledao na kazališnoj pozornici, a inicijalni dio, uvod, predvečerje, nikad prije uživo gledao nisam: sve do sada. Evo, ovdje večeras, najbliže svojemu domu: u Mariboru.
 
Bila je ono čarobna izvedba drugog stavka ove neobične i nadnaravne kvadrifore nezastarivog Ringa u lipnju 2007. godine, s magičnim Zubinom Mehom za pultom, kad sam po prvi put osobno mogao čuti taktove ove germanske glazbene tvorevine, a onda je osvanulo pretakanje travnja u svibanj ljeta Gospodnjega 2010., kad sam imao sreću u Deutsche Operi u Berlinu gledati nastavak toga veličanstvenoga opernog svetkovanja: Siegfried i Götterdämmerung. I to u onoj kultnoj inscenaciji maga redateljskoga zanata, Götza Friedricha, što već više od četvrt stoljeća traje i ne propada, uvijek iznova zadivljuje i ne zastarijeva, onamo u kazalištu zapadnoga Berlina.
 
Maestro Simon Krečič – da li njegovom voljom, da li spletom različitih okolnosti…? – korača stazom koja je unekoliko teža od one uobičajene dirigentske, kad ovi stanu zidati vlastitu karijeru. Osim što je studij dirigiranja završio nakon što je već prethodno bio diplomirao klavir na Akademiji za glasbo u Ljubljani, u operne vode zaplivao je uzvodnim brzacima s brojnim hridinama o koje se lako mogu razbiti zubi. Naime, ovaj mladi maestro – osim što je iskustvo stjecao preko koncertnoga podija – glavom se bacio u operu sve odreda netipičnim repertoarom, vrlo riskantnim za nekoga tko se želi baviti dirigiranjem opera. Umjesto uobičajenih "lakših" naslova, on vlastitu kolajnu (quasi)trofeja niže Verdijevom makabrističkom partiturom Macbeth u Teatru Verdi u Pisi, te se zatim hvata rariteta kao što je također Verdijeva kajdanka, i također u Teatru Verdi, samo ovaj put u majstorovom gradiću Bussetu, a to je mladenačka opera I Masnadieri (Razbojnici). Uzmemo li u obzir još i činjenicu da je u Madridu (u produkciji Teatra Real) bio asistent dirigenta pri radu na Massenetovom Wertheru, te da ga u mjesecima pred nama čeka premijera Puccinijeve opere Manon Lescaut u Teatro Sociale u talijanskom Rovigu i postavljanje Rossinijeve Cenerentole (Pepeljuga) u SNG-u Ljubljana, možemo zaista zaključiti kako se radi o nesvakidašnje nadarenom i iznad svega smionom i hrabrom dirigentu: gotovo da bi se moglo reći hazarderskom umjetniku s refleksom mazohističke samomuke…! Ovaj mariborski Das Rheingold neporeciva je potvrda toj tezi i šira čitateljska publika mora zapamtiti njegovo ime, s obzirom na to da je sva prilika kako ćemo puno toga lijepoga o Krečiču čuti u vremenima što su pred nama.
 
Naravno, premijera je uvijek prekomjerno granatirana svakim naponom i elasticitet njezin postignut prethodnim pokusima nalik je stvrdnosti mišića u grču, pa je uvijek ljepše u izvedbama uživati kad premijerni laštik popusti i muskulfiber prođe… Elemenata takve logične "izvedbene konvulzije" bilo je i večeras, premda, mora se priznati, ne preveć i ne odveć u pitonskoj stegnutosti. Rečeno je već, treba imati petlje uhvatiti se posla s Wagnerom, naročito u ovim sredinama koje nisu svikle ni sviranju ni slušanju njega… Orkestar pod dirigentskim štapićem Simona Krečiča zvučao je izbalansirano i homogeno. Vođen pedantnom i predanom rukom angažiranoga maestra na sasvim vjeran način predočio je ono što je Wagner upisao u svoj notni katalog. U pojačanoj puhačkoj regimenti limenih glazbala, možda, nedostajalo je malo više raspjevanosti i plemenitosti tona koji pleh-instrumenti nude, ali to se zacijelo može pripisati premijernom izazovu što luči žuč grča, o kojem je već bilo govora.
 
Sve tri Rajnine kćeri bile su izjednačene u svojemu nastupu, glumački vrlo suverene i vokalno čiste: Andreja Zakonjšek Krt (Woglinde), Valentina Čuden (Wellgunde) i Jadranka Juras (Flosshilde). Jedino u zadnjem nastupu potkraj opere bilo je malo više heterogenosti u tonskoj obojanosti, ali se time nikako ne može umanjiti njihov ukupan dojam. Prekaljena wagnerijanka, Zlatomira Nikolova (Erda) – koja je u Wagnera otpjevala sve što je mogla – sonornošću i seniornošću svojega nastupa nanijela je jedan važan sloj patine na ovu poprilično juvenilnu produkciju zahtjevnog djela. Pjevačka tehnika "stare škole" i empirija kolekcionirana desetljićima (pa još, k tome, i po Njemačkoj) učinila je da ova solistessa ovoliko odtraje na opernoj pozornici.
 
Ernesto Morillo (Wotan), žalibože, nije u cijelosti udovoljio zahtjevu što je bio preda njim. On je odveć radnički i "udarnički" doživio ono što je Wagner onomadne bio izvolio napisati… No, ipak, čini mi se, večerašnji Wotan – koji dakako ima pravo na vlastitu interpretaciju u dogovoru s dirigentom – baš u cijelosti i ne bi zadovoljio Wagnera da ga je ovaj, kojim čudom, pak, imao prigodu čuti… Istinabog, ne može mu se poreći uživljenost u ulogu i glasovne predispozicije podatne za rolu ove veličine i ovoga tipa, ali njegova prenaglašena ekspresija i patetičnost gurale su mu izvedbu prema obruču izvjesne periklopne karikaturalnosti. Za razliku od njega, Frederik Baldus (Donner) ispunio je očekivanja i, naročito lijepim pjevom pred finale, pripremio je plodno tlo da se glazbenim humusom zadoji majestetični vulkanski konac opere što sav izgara od podrhtavanja u limenim i, poglavito, gudačkim gamama.
 
Tobias Peschanel (Fasolt) bio je glasovno i interpretativno uredniji i ugodniji od kolege mu Thomasa Stimmela (Fafner), kojemu za ovu rolu nedostaje i snage i volumena u glasu. Bogdan Stopar (Froh) i Sabina Cvilak (Freia) korektno su se snašli u povjerenim im zadacima, ali mi je ispred njih, ipak, prometnuti Dušana Topolovca (Mime) koji je pokazao puno više. Zanimljivo bi ga bilo čuti u kudikamo eksponiranijoj dionici ove iste uloge: u glazbenoj drami Siegfried…?
 
Prema kraju hodeći posebne čestitke valja pridati domaćem sinu Juri Počkaju (Alberich), koji je bio jedan od najboljih pojedinaca: brončana medalja! I glasovno, ali i scenski, ovaj je pjevač doista doskočio zadaći i, bude li imao prilike i afiniteta, za pretpostaviti je da bi se u Wagnerovom repertoaru jako dobro snašao. Gošća Guadalupe Barrientos (Fricka) ima – riskiram, da, da me se shvati krivo, ali…! – "premalo grub" glas za karakter za kojim ovdje, vjerujem, teži Wagner…!? Njezin mezzo sjaji zagasitom, jantarnom svjetlošću, kao bakar sunca na horizontu u vedro zimsko predvečerje… i rado bih je čuo kao, recimo, Amneris u Verdijevoj Aidi, Dalilu u Saint-Saënsovom kapolavoru Samson et Dalila, te, pogotovo, kao naslovnu heroinu u Bizetovoj Carmen… Ona je toliko senzualna i karizmatična, strastvena i erotična da sam posve uvjeren kako su njezine partije romansko-romantičarskog belkantističkog repertoara upravo antologijske, za razliku od ovih studeno-germanskih melodijsko-ritmičkih hladnoća, gdje ljepota glasa i lirski frazirung pomalo bivaju ugušeni uškopljenošću i žanrom i stilom. Svejedno, sve čestitke madama Barrientos!
 
Martin Sušnik (Loge), moj je favorit večeras! (A, primijetilo se to i na frenetičnosti snage pljeska: i mariborske publike!) On je zaista iz uloge izlučio sve što je mogao u ovom stupnju pjevačkoga odalečivanja od neiskustva debija, i, ponajvećma, od ove prilike u kojoj se zrcali i neizvođenje i nemogućnost bilo potvrde bilo dokazivanja u tumačenju likovlja Richarda Wagnera. Ovdje se Sušnik pokazao kao idealan tumač, baš kao što bi sjajan bio i kao Erik u onom djelu spočetka majstorovog komponiranja: operi Der fligende Holländer. On je onaj tip rossinijansko-mozartovskoga tenora, vižlasto pokretnoga poput kobre ili mambe u bijegu, a opet zasićenoga alikvotama u glasu, kao mesing tona zvona u kampanelu župne crkve ili katedrale. Njegov je glas lijep i pun, frišak i mirisan, kao ukus stare blitve lešo s mladim krumpirom okupanim maslinovim uljem i začinjen mljevenim paprom i jodiranom morskom solju. Bilo bi ga lijepo čuti u Mozartovoj tzv. Da Ponteovoj trilogiji (Le Nozze di Figaro, Don Giovanni,Cosi fan tutte), kojoj od opera Rossinija (Il Barbiere di Siviglia, Cenerentola) ili Donizettija (L'Elisir d'amore, Linda di Chamounix)…
 
Kostimografkinja Sanja Grcić vrlo je izravno dala do znanja da joj nije ni do kakvog robovanja stereotipima i da je vrijeme izvještačenog nazovi "klasicizma" (kad je posrijedi Ring) daleko iza nas u ropotarnici mentalnih arhiva. Boje i krojevi kojima se vodila, doduše, nisu odskakali od izvornika, ali je jednostavnošću linija i dezornamentiranošću uobičajene kićenosti uspjela pokazati kako se s puno ukusa može parirati pompoznosti ubiciranoj u sentimentalnoj liričnošću uskislom libretu. Isto se može primijeniti i na govor scenografije Petre Veber, koja je uobličila i zvučnu kulisu nužnu za oris slike ukupnosti. Zanimljiv je lajt-motiv plišanih medvjedića što se stalno vucaraju po pozornici, i koji suvislo korespondiraju s grozdovima melodijsko-harmonijskih lajt-motiva što ih je skladatelj onoliko ingeniozno injektirao u tkivo svoje partiture. Jednostavna scena na svega dvije površine, i uz minimum rekvizitarija, najbolji je, ustvari, odgovor što uspostavlja izjednačujući paritet s kompleksnošću sviju elemenata od strane Wagnera ugrađenih u ovu kolosalnu muzičku piramidu.
 
Gaj Žmavc svojim koreografskim naoko minimalnim doprinosima itekako je utjecao na dinamičnost dramskih zbivanja po bini. Tako je redatelj Igor Pison imao pripremljeni placet na kojemu je mogao graditi filmski elegantnu protočnost misli ove predstave. Zaista, nije bilo obamrlog trenutka prividno umrtvljenog ili lažno ubijenog anestezijskim eterom ili kloroformom, mrtvački statičnog zastoja nitko nije mogao zapaziti što bi poput tromba u krvnoj žili iznenadimice mogao prouzročiti insult kazališnog izlaganja pred auditorijem… Riječju, bijaše ovo uzorna svetkovina nesvakidašnji davanoga opernoga brevijara separiranog iz cjeline što može, i treba, služiti na počast ne samo onima što su u njoj, toj svetkovini, sudjelovali, već i svima onima što su iznašli načina da je uživo vide i čuju, u svoje ime; ali i uime sviju onih što nisu iz ove ili one spriječenosti ili obveze mogli dovesti se u povlasticu da emisijom direktne izvedbe dožive podražaje ove muzičke tvorevine iskustvom vlastite kože.
 

Siniša Vuković

Povezani članci

Crtač Lea Juneka

HF

​Hrvatska ponovo zove

HF

Siguran sam da on je plakao

HF

Nedjeljku Dragiću godišnja nagrada Animafesta za životno djelo 

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...