»Stradanja Srba od partizana«

Zločini komunista protiv Boga i srbskog naroda…

 

 

Josip Broz Tito poslije 1945. nije bio antifašist, jer je vladao metodama koje se ničim ne razlikuju od fašističkih, odnosno nacističkih: uveo je teror, otvarao logore, u kojima su pod neljudskim uvjetima zatvarani neprijatelji njegove vlasti, provodio masovna ubojstva; sjetimo se Golog otoka i nasilnih otkupa krajem četrdesetih godina. Bile su to metode dostojne Josifa Staljina i Adolfa Hitlera!

Još prije početka Drugoga svjetskog rata, bezbožni komunisti su kovali planove o uništavanju Kraljevine Jugoslavije i srpskoga naroda. Komunistička partija Jugoslavije je na svojim prvim kongresima otvoreno zauzela stav da treba srušiti Kraljevinu Jugoslaviju kao “tamnicu” jugoslavenskih naroda. Komunisti su na čuvenom komunističkom kongresu u Dresdenu decidirano odlučili i naveli Srpske Zemlje koje su, poslije raspada Kraljevine Jugoslavije i izvođenja njihove revolucije, trebale postati države. Na tom kongresu, nažalost, Srbija nije bila spomenuta kao buduća država. Dokumenti pokazuju da je Broz već na zasjedanju Avnoja 1943. kreirao granice republika nove Jugoslavije, samo je Srbiju ostavio nedefiniranu. To znači, da Srbija može biti samo onolika koliko preostane kad se svi drugi namire. Hrvatskoj državi Tito prisajedinjuje srpsku pokrajinu Baranju, zatim Istru, Dalmaciju i gotovo cijelu jadransku obalu s otocima. Ustavom iz 1974. Hrvatskoj i drugim republikama je omogućena kasnija državnost. Na Kosovu i Metohiji doselio je iz Albanije više od 300.000 mladih Albanaca, dok je zabranio povratak preko 200.000 Srba. Broz je sistematski smanjivao broj Srba u Jugoslaviji, formiranjem novih nacija a sve sa ciljem umjetnog umanjivanja broja Srba. Ovo je novim komunističkim vlastima bilo neophodno kako bi dominaciju Srba, njenu zastupljenost kod glasanja, u državnim i drugim strukturama što više umanjili. Na bazi te politike već poslije završetka Drugog svetskog rata 1945. proglašavaju se dvije nove nacije – Crnogorska i Makedonska, a 1965. stvorena je i treća novokomponirana nacija „Muslimani“.

 

U oduševljenju što su se dočepali glavnog grada Srbije, komunisti su se teško obuzdavali u javnim istupima. „Srbiji nije dovoljno pušteno krvi”, rekao je Milovan Đilas u prvoj izjavi iz „oslobođenog” Beograda. „Srbija nema čemu da se nada. Za nju ne će biti milosti”, rekao je J. B. Tito u govoru na Banjici u studenome. Prva izjava „poludivljeg” Slobodana Penezića Krcuna glasila je: „Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo”.

 

U „Popularnoj enciklopediji BIGZ-a” iz 1976., službenoj enciklopediji komunističke Jugoslavije, na strani 1251. stoji da je Udba osnovana kao Ozna 14. 5. 1944., a da od sredine 1952. nije više vojna formacija i da radi u okviru ustava i zakona. To je službeno priznanje da je prije toga radila iznad zakona i ustava i svi oni koji su rukovodili imaju komandnu odgovornost za sva ubojstva koja su se dogodila. Jovo Kapičić u medijskim nastupima je sam priznao da je sudjelovao u zločinima i da je svoju funkciju obavljao bez zakonskih ograničenja. Potrebni su tomovi da bi se naveli svi zločini koje je Đilas počinio, prvo u svojoj rodnoj Crnoj Gori, a potom i kasnije u Jugoslaviji. Prema podacima američkog ministarstva vojske, komunisti su u Beogradu strijeljali „između 13.000 i 30.000 ljudi”. Major Ozne Milan Trešnjić svedočio je da je u kvartu kojim je on komandirao ubijeno 800 civila, a Beograd je imao 16 kvartova.

 

Kako razumjeti strijeljanje javnih i kulturnih radnika i umjetnika u Srbiji, samo zato što su drugačije mislili i protivili se revolucionarnim tj. nasilnim metodama osvajanja vlasti? Pazite, nije riječ o likvidaciji pripadnika četnika Koste Pećanca, Ljotićevih fašista, Nedićeve žandarmerije ili vojnika Jugoslovenske vojske u otadžbini (historijsko krštenih kao kao četnici – da bi se izjednačili sa istrjebiteljima Srba – ustašama). U pitanju su bili civili, kapitalisti, ugledni seljaci, inteligencija (koja po komunističkim kriterijima nije bila poštena) sve do javnih i kulturnih radnika i umjetnika. Jedina krivica tih pogubljenih ljudi bilo je drugačije mišljenje i protivljenje da se vlast osvaja revolucionarnim, nasilnim metodama. Bilo je to pravo „partizansko bezumlje i ludilo“. KPJ je već 1941. godine napravio popise za likvidaciju uglednih srpskih domaćina, koji mogu smetati uspostavljanju njihove diktature, a na kraju rata ti popisi su samo dopunjeni novim imenima. Jedini Titov ratni cilj bio je da preuzme (preotme) vlast nad čitavom Jugoslavijom, po svaku cijenu! Brozovi partizani su borbe s Nijemcima i ustašama izbjegavali kad god je to moglo. Umjesto da napadaju Nijemce, Nijemci su napadali njih, organizirajući protiv i partizana i četnika nekoliko ofenziva na inzistiranje Berlina. Nakon rata, Brozova titografija je od ovih njemačkih potjera i bežanije partizana pred Nijemcima pravila partizanske herojske borbe protiv okupatora. Tito je ožujka 1943. Nijemcima otvoreno ponudio suradnju u borbi protiv zapadnih saveznika ako se iskrcaju na jadranskoj obali.

 

Đilas i Vlado Velebit u kolovozu 1943. godine u Zagrebu uvjeravaju Kaschea i Horstenaua: „Mi se ne borimo protiv vas, Nijemaca. Mi se samo branimo. Nemojte nas goniti i ne ćemo pucati na vas. Naši neprijatelji su četnici. Mi se borimo samo protiv njih.“ („Ein General im Zwielicht“, Band 3, Bohlau Verlag Wien-Koeln-Graz 1988.; M. Đilas „Partizanski rat“, Beograd, 1979.). Dogovor je poštovan, bez obzira na to što ga je Ribbentrop osudio i odbio, ali je „fer plej“ održan… „Otpor prema nacistima je bio samo izgovor, dok je pravi cilj bio doći na vlast i zavesti sistem integralnog komunizma“, Tito u jugoslavenskoj skupštini 26. 6. 1950. godine. Za Tita, Đilasa i njegove drugove, takozvani “narodnooslobodilački ustanak” bio je samo retorička floskula za prikrivanje pravog cilja: komunističke revolucije/diktature.

 

Organiziranu, vojno-gerilsku borbu protiv naci-fašizma otpočela je, prva u okupiranoj Europi, Jugoslavenska vojska u otadžbini na čelu s pukovnikom Dragoljubom Dražom Mihailovićem na čelu, i to 17. ožujka 1941. g. (istog datuma je sačinjen aneks sporazuma između komunista i ustaša koji je zaključen još 1935. g. kojim je ugovorena suradnja u cilju slamanja jugoslavenske države, srpstva i pravoslavlja). U tom trenutku je važio sporazum između SSSR-a i Njemačke, tako da nijedna komunistička organizacija, uključujući i Brozovu, nije bila, niti je mogla biti u sukobu s naci-fašistima. Tek “vjerolomni” napad na SSSR 22. lipnja 1941. otvara mogućnost ratovanja komunista protiv Hitlera.

 

Glupo i naivno je danas koristiti komunističku ikonografiju – srpove, čekiće i crvene petokrake – kao simbol antifašističke borbe. Staljin je prvi, ali ne i jedini, koji antifašizam koristio kao izgovor za brutalnost prema svim političkim protivnicima. To su isto radili i Josip Broz kao i Georgi Dimitrov. Stotine tisuća Rusa, koji su završili po sibirskim gulazima, bili su etiketirani kao „fašisti“, što je značilo dozvolu za njihovo ubijanje ili u najmanju ruku neljudski odnos prema njima. Žalosno i velika sramota je da se o stradanjima na Golom otoku šuti, pogotovo kada se zna da je uhićeno 55.000 ljudi – slobodara i ljubitelja Rusije, da je 8.800 njih ubijeno i to na zvjerski način, bacano u more, sahranjivano kao pse po bilećkom i golootočkom kamenjaru, udavljeno u moru kao što je slučaj s ambasadorom Žarkom Popovićem iz Bjelopavlića. Poznato je da je pod mukama u istražnim zatvorima umoreno na stotine ljudi ili se ubilo pod nesnosnim terorom.

 

Goli otok je svojevrsni zvjerinjak u kome su upravljači, razarali ljudsko tijelo, razgrađivali, čerečili, drobili, na barvarski i vandalski način, u korijenu razarali dušu i moral nevinih žrtava, zdravih i normalnih ljudi. Po direktivi Broza, golootočanima je bio stvoren pakao u logoru, gladovali su pod najsurovijim iscrpljujućim mukama, žeđ ih je satirala na užarenom suncu golog bezvodnog otoka. Za bržu smrt, pomagale su zarazne bolesti. Najveća radost bila je smrt i svi su molili: “Ubijajte, ne mučite me više”. Zašto o ovom genocidu za ubijanje, mučenje i satiranje ljudi šute historičari, akademici, znanstvenici i javni radnici? Evidentno je da je antifašizam bio jedan od instrumenata u rukama totalitarnih režima istočne Europe koji je bio masovno korišten u svrhu pljačke privatne imovine, uništavanje života i sudbina pojedinaca i njihovih porodica, provođenja torture svih vrsta i oblika… ili u najmanju ruku ponižavanja nepoželjnih pojedinaca i grupa. Svaki nacionalizam je opasan ali je srpski najopasniji. Ovako je glasila maksima jugoslavenskih komunista, ona na kojoj je Titova Jugoslavija stvorena i održavana u životu. Na toj logici ozidan je čardak nazvan bratstvo i jedinstvo, ova formula ostala je u životu nakon rastakanja Jugoslavije; evo je i danas živi, djeluje efikasnije nego ikada, a na njenoj primjeni najviše inzistiraju oni koji s ponosom ističu da su borci protiv totalitarnih ideologija, komunizma svakako.

 

Za Europu nijedan nacionalizam na Balkanu nije opasan, osim srpskog. Ono što nije dozvoljeno lovačkoj organizaciji Srbije, dozvoljeno je armijama i paravojnim formacijama ostalih državica. Od Srbije je oteto Kosovo, Srbi su izbrisani u Sloveniji, gotovo protjerani iz Hrvatske, a ono malo što ih je ostalo izloženo je šikani svake vrste; u Crnoj Gori nijedan Srbin ne može da dobije imalo značajnu funkciju u državnoj administraciji, ali za Bruxelles i Washington to nije problem. GENOCID PREMA SRBIMA SE NASTAVLJA!

 

O komunističkim zločinima nad nedužnim srbskim stanovništvom će se tek pisati i oni će po monstruoznosti biti uz ustaške zločine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kada je riječ o ustašama, komunisti su s njima bili u dobrim odnosima i godinama prije rata. U broju 28. za 1932. godinu, u glasilu Centralnog komiteta KPJ pisalo je doslovce i ovo: „Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”. U ugovoru potpisanom 17. travnja 1941., sedam dana poslije osnivanja Pavelićeve NDH, kojeg su u ime ustaša potpisali Mile Budak i Mladen Lorković, a u ime Komunističke partije Hrvatske Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić stoji ovo: „Komunisti ne će poduzimati nikakve akcije protiv NDH”. Ustaška vlast u NDH, zbog svoje antisrpske politike, pružila je Titu daleko najveću podršku.

 

INTERESANTNO JE DA SE TITO CIJELO VRIJEME RATA NALAZIO NA TERITORIJU NDH! ŠTO VAM TO GOVORI? Titovi partizani nikada nisu čak ni pokušali da napadnu, oslobode, unište logor Jasenovac. Misli li netko da je to bilo slučajno? Tito je kao glavnog neprijatelja tretirao Ravnogorski pokret, što ga je činilo prirodnim saveznikom Pavelića i Nijemaca. Nakon što se raspala Jugoslavija, uslijedio je osvetnički pohod uništavanja pravoslavnih Srba. I ustaše i komunisti su se još u prvim danima rata u Jugoslaviji ustrjemili na Srpsku Crkvu kao duhovni stožer Srbstva, tako što su najprije ubijali srbske vladike i svećenike. Svoju mržnju su utisnuli i u pjesme koje su u tom vremenu pevali. Crnim slovima su ostali zapisani stihovi: „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“, „Mi smo protiv Boga i vladara, protiv Crkve i oltara“, „Ustaj seljo, ustaj rode, da te branim od gospode, od popova mantijaša i ostalih zelenaša“ itd. Tada je ubijeno preko tri stotine srbskih svećenika i srušeno 180 srpskih pravoslavnih hramova!

 

Primjeri svireposti Titovih komunista su „pasja groblja“ u Crnoj Gori i „lijeva skretanja“ u Istočnoj Hercegovini, u zimu 1941./42. godine. Najobimniji rad o komunističkim zločinima u Hercegovini, dvotomnu knjigu „Krvavo kolo hercegovačko 1941.-1942.“, objavio je bivši hercegovački partizan i visoki oficir Titove armije, dr. Savo Skoko. Mnogobrojne dokumente Skoko je upotpunio svjedočenjima partizana očevidaca događaja. Za Pavla Kovačevića, partijskog rukovoditelja Operativnog štaba za Hercegovinu, Skoko kaže da je njegov ekstremizam graničio „sa nekom vrstom mentalne poremećenosti”. Kovačević je osobno sudjelovao u suđenju i ubojstvu svog oca Petra, 8. ožujka 1942. u Grahovu. Kada mu je sutradan u kancelariju došla majka i pitala može li vidjeti muža, sin joj je hladnokrvno odgovorio: „Ne možeš, ubili smo ga noćas”. U prve velike zločine komunista u Hercegovini spada ubojstvo trojice kaluđera u manastiru Duži, 23. prosinca 1941. Bili su to stari ruski kaluđeri, izbjegli poslije 1917. godine od boljševičkog terora. Na Badnjak 1942. godine crnogorski partizani su kod Kolašina na desnoj obali rijeke Tare masakrirali 240 ljudi i nad njihovim tijelima razapeli lešinu psa na krstu (dakle, ubili su i nedužnog psa, inače vjernog prijatelja porodice Mandić koja je tu također stradala), te ostavili natpis “ovo je pasje groblje”. Rodbina nije mogla da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno bila unakažena i bez pojedinih dijelova tijela.

 

Njihova je jedina ‘grješka’ bila što nisu prihvatili bezbožnički komunizam“. U nekim općinama u BiH partizani su ubili više Srba čak i nego ustaše. Njihova ubojstva su bila svirepa: Milan Bata Janković je u jesen 1941. u Čačku ubijao čekićem, lijevom rukom, sa crvenom rukavicom, dok je Vladan Mićić u Užicu ubijao maljem. Jedan od glavnih egzekutora Srba, Vladan Mićić iz Požege, svjedočio je kako su ubili preko 400 osoba u Užicu: „Neke sam ubio i maljevima”, rekao je. Stravičnu sliku komunisti su ostavili i u Čačku. U podrumima katastarske uprave i sokolskog doma pronađeni su leševi bez glave, dok su u podrumu ispod sreskog načelstva nađeni ljudske oči i razliven mozak. Glavni egzekutor bio je Milan Bata Janković, koji je simbolično nosio crvenu rukavicu bez prstiju, na lijevoj ruci, a ubijao je čekićem. Milan je bio rođeni brat Milke Minić, supruge jednog od vodećih komunista Miloša Minića. Samo početkom prosinca 1943. godine 2. proleterska i 5. krajiška divizija u oblasti Priboj – Rudo na svirep način su ubile blizu 200 srpskih civila. Evo jednog primjera iz liječničkog nalaza, sačinjenog po odlasku partizana: Ilić Vojislava, činovnik pošte iz Priboja, stara 20 godina, kćerka sreskog načelnika Milovana Ilića, ubijena u Rudom od strane partizana. Njen leš unakažen. Ruke izbodene i isječene, butina desne noge rasječena do kosti, od koljena do bedara, desno oko izvađeno, obje dojke probodene, lubanja razmrskana. Milovan Đilas je osobno izjavio, da su se ljudi ubijali maljem, kao goveda.

 

PODUNAVSKI FOKSDOJČERI su kolektivno veoma stradali; Poimence je otkriveno 26.000 žena i 6.000 djece (od 51.000 stradalih Nijemaca) koji su likvidirani poslije rata, imovina im se kolektivno konfiscira (par izuzetaka samo). Na osnovi Titovih naređenja, komunistički prijeki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. „Ova presuda je izvršna i protiv iste nema mjesta žalbe”, pisao je Sava Kovačević, predsjednik Prijekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda.

 

KOMUNISTIČKI zločini doslovno su izbili iz zemlje na Brdu mira iznad Gornjeg Milanovca 70 godina nakon što je Ozna tu ubila bez suđenja nekoliko stotina ljudi. Kosti žrtava su otkrivene jer su se osušili borovi posađeni povrh grobnice da bi je sakrili. Grobovi onih koje je Ozna proglasila narodnim neprijateljima i ubila sistematski su uništavani po naredbi Aleksandra Rankovića od 18. svibnja 1945. godine. Žrtve su pobijene na osnovi Uredbe o vojnim sudovima, koju je izdao Titov Vrhovni štab u svibnju 1944., a njome je propisano da za presudu, uključujući i smrtnu, nisu obvezni dokazi: “Kod ustanovljenja istine o djelu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj ocjeni”. Zahvaljujući ovom “pravnom aktu”, Ozna je u Srbiji ubila 55.000 ljudi, čija su imena i prezimena do danas otkrivena. Taj broj nije konačan jer su naređenja i arhivi Ozne uništavani.

 

Izvještaj Državne komisije Republike Srbije kaže, da su partizani poslije Drugog svjetskog rata likvidirali 416 đaka i studenata, 2892 žena domaćica, jer su im muževi bili četnici, 72 novinara, 857 trgovaca, kafedžija, 345 učitelja, 77 glumaca i umjetnika!..Procjene broja žrtava u komunističkim “divljim čišćenjima” kreću se i do 100.000 ubijenih. Historičari pretpostavljaju da su egzekutori u Gornjem Milanovcu mogli biti isti oni iz Jugoslavenske brigade koji su ubijali u čačanskom kraju. Riječ je o jedinici sastavljenoj od bivših ustaša, sudionika opsade Staljingrada, kojima je komandirao potpukovnik Marko Mesić. Jugoslavenska brigada bila je sastavljena od ljudi iz 369. ojačanog hrvatskog puka, formiranog u NDH, koji je 1941. otišao na Istočnu frontu. Puk je uništen kod Staljingrada siječnja 1943., a od preživjelih zarobljenika i boraca iz drugih hrvatskih jedinica, početkom 1944. formirana je Jugoslavenska brigada i u jesen iste godine upućena u Jugoslaviju…

 

JOSIP BROZ NARUČIO KRVAVI USKRS 1944. GODINE!… Intenzitet bombardiranja prevladao je čak i napade njemačkog Luftwaffea iz 1941. Prilikom savezničkih bombardiranja Beograda nije pogođen nijedan njemački cilj od strateškog značaja. Kolone s kovčezima protezale su se kilometrima beogradskim grobljima, kao nekoliko dana ranije u Nišu koji je, također, razoren „prijateljskim bombama“… Zabilježeno je da su prilikom bombardiranja Prijepolja partizani igrali kolo i vikali: „Neka vide četnici na čijoj su strani saveznici“. U britanskoj vladi je nesumnjivo postojala podrška Titovom pokretu. Bogoljub Jeftić, poslanik jugoslavenske vlade u Foreign officeu, uručio je demarš zbog direktnog stavljanja saveznika na jednu stranu u građanskom ratu. Britanski obavještajac Michael Liz bio je član vojne misije u Jablaničkom okrugu 1944. i gorko je zaključio da se Staljin sigurno grohotom smijao dok su saveznički bombarderi ubijali Srbe za račun njegovog pulena Tita. Kad je Fitzroy Maclean, šef engleske misije u Titovom štabu, skrenuo pažnju Churchillu da su svi funkcionari Titovog pokreta „otvoreni i zadrti komunisti“ i da će oni u Jugoslaviji uspostaviti sovjetski sistem, Curchill nije izdržao:
– Namjeravate li živjeti u Jugoslaviji poslije rata?
– Ne, gospodine.
– Ni ja. A budući je takav slučaj – dodao je britanski premijer – ukoliko se manje Vi i ja brinemo kakvu će vladu oni uspostaviti, utoliko bolje!…

Ne zaboravimo da Tito nije dopuštao da se ruši/bombardira Zagreb… TITO je bio simbol svih komunističkih zločina, od kojih je najviše stradao srpski narod. Žalosno je što i poslije toliko godina, Tita čak i ne označavaju kao diktatora i masovnog ubojicu!…

(VIDEO: Huda jama u Sloveniji, najveća do sada otkrivena masovna grobnica žrtava komunista: https://www.youtube.com/watch?v=M0-TZORB3eo … VIDEO: Komunističko-partizanski zločini u Drugome svjetskom ratu (priznanje Branka Mulića): https://www.youtube.com/watch?v=cmvCwa9nPgs )

 

https://zlj13051967.wordpress.com/2015/05/15/zlocini-komunista-protiv-boga-i-srbskog-naroda/