Teze o boljševičkim udarima

Ivan Supek daje teze o tri boljševička udara na hrvatsku ljevicu

»Ana Rajković (1983.) rođena je u Slavonskom Brodu. Diplomirala je povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Polaznica je poslijediplomskog doktorskog studija moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Do sada, između ostaloga, sudjelovala je na Natječaju za kratku priču – priču satiru Slavko Kolar, na kojemu je s kratkom pričom Revolucija na ulazu A1 ušla u uži izbor. Suradnica je H-altera, Dobro nije H-iltera sudeeći po bolesnoj secesiji iznad (art nouveau).« (https://www.kriticnamasa.com/slikev/bw201412051148580.Untitled-1.jpg)

Tezama o boljševičkim udarima Ivan Supek konstruira premisu o boljševizaciji ljevice u okviru Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Supek identificira dvije struje koje su se formirale 1930-ih godina na ljevici. Jednu struju čini radikalizirana ljevica, koja je nastala uslijed prihvaćanja marksističko-lenjinističkih dogmi, i nju Supek definira kao boljševičku struju, a njezine pripadnike naziva crvenim radikalima, boljševicima i dogmaticima. Drugu, umjereniju struju, koja ne prihvaća krute marksističke dogme o dijalektičkom materijalizmu, definira kao lijevodemokratsko krilo koje se razvilo u okviru hrvatske prijeratne inteligencije i ZAVNOH-a. Kao pripadnike prve struje navodi članove Politbiroa (Aleksandar Ranković, Josip Broz, Edvard Kardelj, Milovan Đilas), a kao pripadnike druge struje Andriju Hebranga, Pavla Gregorića, Božidara Adžiju, Miroslava Krležu, Zvonimira Richtmanna i dr.

Supek daje teze o tri boljševička udara na hrvatsku ljevicu uzrokovana odstupanjem hrvatskih ljevičara od proklamirane dogmatske linije. Time ideju ljevice odvaja od tradicionalnih interpretacija u okviru marksističko-lenjinističkog diskursa, čime je postao persona non grata na ljevici, unatoč jasno izraženoj pripadnosti njezinim idejama. Kritizirao je gotovo cijeli poslijeratni historiografski korpus koji je prema njemu prešutio odlučujuću ulogu koju su hrvatska ljevica i Komunistička partija Hrvatske (KPH) imale u pobjedi u Drugome svjetskom ratu. Na taj je način, Supek smatra, pobjednička historiografija skinula lovorov vijenac hrvatskoj ljevici prekrivši je šutnjom. Dušan Bilandžić suprotstavlja se Supekovoj tezi o postojanju demokratsko lijeve alternative u okviru hrvatskih komunista, u kontekstu strukture ZAVNOH-a, u čiji su rad osim KPH bili uključeni HSS te SDS. Bilandžić smatra kako su navedene stranke bile samo sateliti KPH bez stvarne političke moći.

Teo Trostmann