Hrvatski Fokus
Religija

Među grješnicima

Što smo ustrpljiviji i bolji s grješnicima, to smo više svećenici

 
 
Nigdje nije Krist duhovno veći, nego u svome, božanskom i spasiteljskom, odnosu prema grješnicima. To ga, u ljudskim očima, više od svega približuje čovječanstvu; to ga, pred svakim, tko zna, što je Bog, najuvjerljivije legitimira kao Sina i Poslanika Božjega.
Bog je milost i ljubav (Iz 34, 6.; Deut 4, 31.; Ps 144, 8.; Luk 6, 36.; 2. Kor 1, 3.; Ef 2, 4.; 4, 32.; 1 Petr 1, 3.; 2, 10.). On nikoga, tko pred njega klekne, ne odgurne i ne osudi (Ezek 33, 12; 1 Iv 1, 9.; Jak 5, 19.). Bog je velik u dugotrpnosti i praštanju (Broj 14, 18.; Iz 30, 18.; Mudr 11, 24.; Luk 1, 54. 72. 78.; Jak 2, 12). Bog je Otac svoj ljudskoj djeci: i onoj najbjednijoj i najgoroj (Deut 32, 6.; Iz 63, 16.; Mat 5, 45.; 6, 9.; Luk 15, 11—32.). Tako nam ga je predstavio Stari i Novi Zavjet; takav on istupa pred nas u svim svojim objavama od iskona.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2017/03/mladi.karmelbsi.hr_wp-content_uploads_sites_14_2016_02_1000x400-sv.-Pismo-870x320.jpg
U zemaljskome raju, pred katastrofu općega potopa, u periodi patrijarha, u Mojsijevu zakonodavstvu, u dugačkoj, otpadničkoj, povijesti »tvrdovratog« židovskog naroda (Izl 32, 9.; Dj Ap 7, 51.), u proročkim viđenjima (Joel 2, 13.; Zah 1, 3.), na stranicama Evanđelja, u apostolskoj propovijedi. On zove na pokoru (Iz 45, 22.; Jer 35, 15.; Ezek 18, 30.; Oz 14, 2.; Mal 3, 18; Dj Ap 3, 19.); on nudi milost (Jer 4, 12; 24, 7.; Bar 2, 31.; Ezek 36, 26.; Mat 9, 13.; Mark 2, 17.; Iv I, 29.; Hebr 9, 26.); on zaboravlja, i oprašta i najgora zlodjela, i najcrnju nezahvalnost (Iz 1, 18.; Jer 31, 34.; Mih 7, 19.; Luk 15, 7. 10.; Hebr 10, 17.). Samo za jednu pokajničku suzu; samo za jedan pogled pouzdanja i ljubavi: »Oče, sagriješio sam!« (Luk 15, 18. 21.).
A Krist je baš takav. On je i tu slika Božja (Kol 1, 15.) i odsjev Očeva bića (Hebr 1, 3.). Nadljudska je, božanska je, njegova dobrota. Njegova je veledušnost i blagost daleko iznad svega, što su ljudi ikad bili spremni učiniti. Toliko daleko, da su neki kršćanski »pravednici«, još u staroj Crkvi, mislili, da moraju, u interesu morala, izbaciti iz evanđeoskog teksta njegov razgovor sa ženom preljubnicom: tako se je učinio neshvatljiv i neprihvatljiv njihovoj ljudskoj pravdi. Krist neprestance kontrastira toj ljudskoj pravdi.
 
On je, kad se radi o grješnicima, uvijek na drugoj strani linije. Daleko od ljudi. I od onih najboljih. »Mojsije nam je zapovjedio, da ovakve kamenujemo«, vele mu profesionalni predstavnici i branitelji starozavjetnog morala za ženu, uhvaćenu u preljubu. A on im kaže: »Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen!« I govori joj, nježnije, nego što bi to učinio otac paloj ljubimici — kćeri: »Ženo! — zar te nitko nije osudio?« »Nitko, Gospodine!« »Ni ja te ne ću osuditi. Idi, i odsada ne griješi više!« (Iv 8, 3—11.). »Hoćeš li, da kažemo, da oganj siđe s neba i da ih istrijebi?« sugeriraju mu njegovi najdraži učenici, kad su mu samarijski fanatici pred nosom zatvorili vrata i, kratkovidni i tjesnogrudni, uskratili najelementarnije gostoljublje. A on? »Ne znate, čijega ste duha«, kaže im. »Sin čovječji nije došao da ubija ljude, već da ih spasava!« (Luk 9, 51—56.). »Da je ovo prorok«, misli mu za leđima farizejski moralista, znao bi, — tko je i kakva je žena, koja ga se dotiče, da je (javna) grješnica!« A on? On samo kaže: »Opraštaju joj se mnogi grijesi, jer je mnogo ljubila!« (Luk 7, 36—50.).
 
Sramotno ga je, — mi bismo rekli: cinično, perfidno, gnjusno, — himbenim poljupcem, izdao Juda, prodao ga je za pare, božanskoga prijatelja, a on mu nebeski blago nudi usne na poljubac i još ga zadnji put nastoji da gane i spasi: »Prijatelju, po što si došao?« (Mat 26, 50.). Žalosno ga je, u času najtežega poniženja i osamljenosti, ucvilio i zatajio najmiliji njegov učenik, Petar. A on? Prvome mu se ukazuje iza Uskrsnuća (Luk 24, 34.). Ne spočitava mu toga ni jednom riječi, osim ako je spočitavanje onaj upit o ljubavi, koju je on pročitao u očima Petrovim i koja je njemu bila dosta, da pokajnika učini glavom Crkve i pastirom svih svojih ovaca i jaganjaca (Iv 21, 15—18.). Oko njega se čitav život tiskaju carinici i grješnici; on nijednoga od njih nije ucvilio ni uvrijedio. On ne spominje ničijih bivših grijeha. Njemu je svaki taj obraćeni grješnik jednako drag kao i najneviniji i najvjerniji od njegovih učenika (Mat 11, 19.; Mark 2, 16.; Luk 7, 34.; 15, 2.). I u agoniji umiranja, kad drugi ljudi misle samo na sebe i na svoju patnju, on se za grješnike moli i prašta im: »Oče, oprosti im!« (Luk 23. 34.). S kraljevskom veledužnošću on i u tom času uživa u ljepoti njihova skrušenja i u širini svoga oproštenja. »Još danas ćeš biti sa mnom u raju!« (Luk 23, 43.), jedina je pokora, koju on daje razbojniku na križu, ostarjelu u zločinima, čim se otopio prvi led zla s njegove duše.
 
Uzvišena, nedostiživa, božanska paradoksalnost Kristove duhovne veličine i jest u tome, što je on, koji je tako beskompromisno mrzio grijeh (Iv 8, 46.; Hebr 7, 26.; 1 Petr 2, 22.), znao u isto vrijeme s toliko plemenitosti u grješniku cijeniti i voljeti čovjeka. Brata u bijedi i nesreći. Zalutalo dijete Božje. Tragičnu žrtvu ljudske slabosti i đavolske zlobe. Što je znao biti potpuno dobar. Dobar bez nervoze, bez sebičnosti, bez osjetljivosti, bez uvredljivosti, bez zloradosti, bez tjesnoće i uskosti. Što je do kraja ljubio: »usque in finem«. (Iv 13, 1.). Od čiste dobrote, ne od uživanja i računa; ne tražeći da on najprije bude ljubljen: »Prior dilexit nos« (1 Iv 4, 10. 19.).
 
Ljudi se nikada nijesu mogli oteti čaru te čiste Kristove ljubavi. Što su bili veći grješnici, to su više osjećali njezinu veličinu; to su joj se spremnije predavali. Masovno, jer su masovno i griješili. »Omnes peccaverunt et egent gloria Dei« (Rim 3, 23.). Za života Kristova, ali i kasnije: svi, koji su za njega čuli i o njemu čitali. Bezbroj je bilo ljudi kroz povijest, koji su hulili na Boga, ratovali s Crkvom, polemizirali s kršćanskim dogmama i s kršćanskim moralom, ali malo ih je, vrlo malo, bilo, koji Krista nijesu štovali i smatrali velikim. Svi se oni, i kad nas napadaju, na njega pozivaju i spočitavaju nam, da ga nijesmo razumjeli ni prihvatili. On im uvijek ostaje velik.
 
I oko nas su svećenika na sve strane grješnici. Javni ili tajni Veliki ili mali. Mi smo k njima i poslani. Kao grješnici griješnieima. »Quorum primus ego sum!« (1 Tim 1, 15.). Kao već pomilovani grješnici k onima koji istom treba da budu pomilovani. S Kristovom im misijom dolazimo. Kristovo im oproštenje nosimo. »Kojima oprostite grijehe, oprostit će im se!« (Iv 20, 23.).
Ako ne ćemo da se iznevjerimo toj svojoj prvoj misiji, moramo i mi ljubiti grješnike. Moramo s njima biti strpljivi i milosrdni. »Debuit — fratribus assimilari, ut misericors fieret« (Hebr 2, 17.). »Qui condolere possit iis qui ignorant et errant« (Hebr 5, 2.).
 
Nema toga grješnika, od kojega bismo smjeli odvrnuti glavu i pogledati na njega s mržnjom, s prezirom, s hladnoćom. S tugom da; s hladnoćom i mržnjom nikada. Nema toga grješnika, pred kojim bismo smjeli zalupiti vratašcima na ispovjedaonici ili mu kazati: Za tebe nema oproštenja! Nema toga grješnika, od kojega bismo smjeli dignuti ruke i zdvojiti nad njegovim obraćenjem. Ako ga već ne možemo odriješiti, možemo ga barem samilosno i strpljivo saslušati; možemo ga barem naputiti, da se moli i da se uzda u beskrajno Božje milosrđe.
I kad se u našemu oku zaiskri ona prokleta tvrda ljudska pravda, i kad nam se ruka sama od sebe hoće da podigne na prijetnju i osudu, a usta nam se i nehotice otvaraju, da stanu grditi i kleti, moramo svaki put pogledati na Gospodina i nasloniti se na njegovo srce. Pa opet i u sebi naći i izreći riječ bratske ljubavi i božanskog praštanja.
Jedan je naš plemeniti brat, u času nadahnuća, pjesničkog i milosnog nadahnuća, tako snažno i osjetio i doživio tu imperativnu pouku božanskog primjera Kristova:
»Sine, — na srce mi dođi, Otkud svemir crpe svjetlo i toplinu. Ljubavi se napij, ne psuj i ne prezri, Pa ih na svom krilu nosi u visinu« (Izidor Poljak, »Nad bezdanom«).
Što smo ustrpljiviji i bolji s grješnicima, to smo više svećenici; to smo bliže Kristu. A to smo bliže i ljudskim srcima. I ljudskom spasenju. I pobjedi dobra u svijetu.
»Ni ja te ne ću osuditi !« Ne treba nam ljepše gnome i boljega motta uz našu svećeničku i ispovjedničku korizmu!
 

Dr. Čedomil Čekada, tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1960., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 17-20. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.

Povezani članci

SOLUS CATHOLICUS – Racionalizacija moralnog pada

HF

Bl. Ivan Merz o “prisajedinjenju”

HF

Valja nama preko rijeke prijeći

HF

Evo ti Sina!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...