Običajno pravo uređuje kvantitativno sve manji dio ustavne materije
Zakonsko pravo (Statute Law) obuhvaća velik broj akata Parlamenta koji u cijelostili djelomice uređuju područje ustavnog prava. Od onih koji, u skladu s navedenom Wheareovom definicijom »utvrđuju sustav državnih tijela i njihove međusobne odnose« povijesno su najvažniji: Bill of Rights iz 1688. godine; Act of Settlement iz 1701.; Zakon o Uniji sa Škotskom iz 1707.; Zakon o Uniji s Irskom iz 1800; Zakon o Parlamentu iz 1911. i 1949.; Zakon o privremenom uređenju Sjeverne Irske iz 1972., te Zakon o Europskoj zajednici iz 1972. Svi su ovi akti, bez obzira na njihovu povijesnu važnost po svojoj pravnoj snazi izjednačeni s običnim zakonima. Tako je, što je zaista izniman primjer, 1995. godine Parlament donio amandman na Bill of Rights iz 1689. godine, kojim je omogućio zastupnicima da, odričući se svoje parlamentarne povlastice podnose tužbe protiv medija zbog objavljivanja određenih informacija.
Važniji povijesni zakoni koji uređuju »odnose državnih tijela i građana« jesu: Habeas Corpus Act iz 1679.; Zakon o javnom redu iz 1936.; te Zakon o pravosuđu iz 1960. Danas su to Zakon o ljudskim pravima iz 1998 i Zakon o ustavnoj reformi iz 2005. Dakako, to je samo malen dio zakona koji uređuju odnose iz područja ustavnog prava, a novi se donose gotovo svake godine.
Običajno pravo (Common Law)uređuje kvantitativno sve manji dio ustavne materije, jer se zamjenjuje zakonskim odredbama. Pa ipak, i danas su neka najvažnija načela britanskog ustava uređena isključivo pravnim običajima, primjerice: suverenitet Parlamenta; prerogative monarha; politička odgovornost ministara; nezavisnost sudbene vlasti; formalni pojam zakona. No, uporaba tih pravila uvelike je izmijenjena ustavnim konvencijama. Također, pravila o postupanju domova Parlamenta, pravima i dužnostima, kao i imunitetu zastupnika smatraju se dijelom Common Law, dok su ustvari najvećim dijelom obuhvaćeni kasnijim zakonima, ili pak značajnim sudskim odlukama.
Ustavne konvencije (Conventions of the Constitution) su osobitost britanskog ustavnog prava. Obično se određuju kao pravila ponašanja ustavnih čimbenika utvrđena dugotrajnim postupanjem, koja se smatraju obvezatnim ali ne uživaju sudsku zaštitu, niti zaštitu dužnosnika u domovima Parlamenta (iako ih, dodaje se, oni mogu uzimati u obzir).
Radi se, dakle, o pravilima čije se poštivanje temelji na shvaćanju o njihovoj obvezatnosti od strane onih na koja se ta pravila i odnose, ali gdje nema pravosudne niti druge pravne sankcije. Sankcija za kršenje konvencije koja dolazi u obzir jest političke prirode. Tako npr. vlada koja ne bi poštivala konvencijom utvrđeno pravilo po kojem, u slučaju izglasavanja nepovjerenja u Donjem domu, mora podnijeti ostavku ili zahtijevati raspuštanje Donjeg doma (pri čemu konvencija ne daje prednost nijednoj od alternativa), došla bi u politički neodrživ položaj pred parlamentom i javnošću. No, to je jedna od najčvršćih i najmanje dvojbenih konvencija. Postoje, međutim, područja gdje se pri postupanju vlade ili drugog ustavnog čimbenika, postavlja pitanje je li prekršena određena konvencija ili nije, pa čak i nastaje li određenim znakovitijim suprotnim postupanjem nova konvencija.
Jedan takav primjer bio je slučaj kad je predsjednica Vlade Margaret Tatcher imenovala lorda Carringtona ministrom vanjskih poslova 1979. godine, a Donji dom ga izabrao, iako se do tada smatralo konvencionalnim pravilom da lordovi ne mogu biti ministri. Drugi je primjer iz 1970. godine, kad zbog magle desetak laburističkih zastupnika iz Škotske nije moglo doletjeti u London pa je vlada ostala u manjini pri glasovanju o iznimno važnom pitanju. Prvi ministar James Callaghan odbio je zahtjeve za ostavkom vlade, konstatirajući kako konvencija o ministarskoj odgovornosti uvažava vis maior. S obzirom na to da je Donji dom prihvatio takvo tumačenje, konvencija je nadopunjena novom iznimkom.
Radovi priznatih autoriteta za ustavno pravo tradicionalno su značajni su za tumačenje ustava, jer sistematiziraju tu golemu i nepreglednu građu, a posebice su od pomoći prilikom nesuglasica o tumačenju ustavnih konvencija. Takvi su znanstveni autoriteti iz 19. stoljeća A. V. Dicey i J. Bagehot, a do polovice 20. npr. već citirani K. C. Wheare, Sir Ivor Jennings, Harold Laski i O. Hood-Phillips. Dakako, djelatne su nove generacije teoretičara od kojih su neki i sami već klasici. Njihova se tumačenja često bitno razlikuju ne samo po znanstvenim, već i po političkim orijentacijama, tako da i na ovom području traju rasprave u kojima se nastoji utvrditi objektivno značenje pojedinih pravila.
Kao što se vidi, britanski je ustav nemoguće prikazivati bez osvrta na povijest, te se navodi da tamo »sve nastaje, a ništa se ne stvara«. Zbog toga je suvremeni pisac Philip Norton svoj udžbenik ustavnog prava iz 1990. godine naslovio »Tekući ustav«. Pa ipak je taj fluidni i složeni ustavni sustav, upravo zbog svoje prilagodljivosti, dugo vremena smatran najstabilnijim na svijetu, jer se oslanjao na uspostavljenu političku kulturu utemeljenu na tradiciji. Postupno i vodeći računa o tradiciji izvode se i temeljite ustavne reforme tog sustava nizom izuzetno važnih zakonskih dokumenata.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više